Nakon završetka Hladnog rata i raspada Istočnog bloka, Samuel Huntington je 1993. godine objavio svoju čuvenu teoriju pod nazivom “Sukob civilizacija” (Clash of Civilizations) u časopisu Foreign Affairs. U toj teoriji tvrdio je da u posthladnoratovskom dobu glavni uzrok sukoba više neće biti ideologija, već kulturne i civilizacijske razlike. Prema njegovom mišljenju, svijet se dijeli na devet glavnih civilizacijskih područja, a linije razdvajanja među tim civilizacijama postat će žarišta budućih sukoba.
ELIMINACIJA, A NE KOEGZISTENCIJA
Huntington je naglašavao da zapadna civilizacija, zbog svojih specifičnih vrijednosti i struktura, ima najveću vjerovatnoću za sukob s drugim civilizacijama – posebno s islamskom, pravoslavno-kršćanskom i kineskom civilizacijom. Prema njegovom viđenju, ti sukobi nisu slučajni, već prirodna posljedica procesa globalizacije i povratka kulturnim korijenima nakon slabljenja velikih ideologija.
U decenijama nakon iznošenja ove teorije, brojni dokazi ukazuju na to da su globalne politike – naročito od strane zapadnih sila – odbacile miroljubive alternativne teorije poput dijaloga civilizacija ili saveza civilizacija, te su umjesto toga krenule putem aktivnog uklanjanja ili slabljenja drugih civilizacija. Obrasci ponašanja zapadnih sila na Bliskom istoku i u drugim nezapadnim regijama svjedoče o izboru strategije celiminiranja umjesto civilizacijske koegzistencije.
Tokom 1980-ih i 1990-ih godina, islamske zemlje suočavale su se s naglim porastom stanovništva i društvenom dinamikom, što je moglo predstavljati plodno tlo za intelektualni i kulturni procvat. Međutim, to povoljno okruženje umjesto razvoja autentičnih misaonih obrazaca, postalo je podložno uticaju ekstremističkih strujanja. Mnogi analitičari smatraju da su zapadne politike – kroz direktnu i indirektnu podršku radikalnim grupama, kao i vojne intervencije – doprinijele rastu islamskog ekstremizma.
Sumnjivi događaji poput napada 11. septembra 2001. i 7. oktobra 2023. postali su prekretnice u civilizacijskom sukobu. Globalne reakcije na ove incidente stvorile su negativnu atmosferu prema islamskom svijetu i poslužile kao opravdanje za agresivne politike pod okriljem „borbe protiv terorizma“. Kao rezultat tih politika, putem projekata poput vojne okupacije, namještenih revolucija, promjene režima, teških sankcija i inžinjeringa političkih institucija, mnoge muslimanske zemlje suočile su se sa strukturnim kolapsom ili hroničnom nestabilnošću. Irak, Libija, Sirija i Egipat predstavljaju jasne primjere tog procesa.
BRISANJE CIVILIZACIJA
Ova strategija koja se provodi korak po korak, očigledno slijedi jasan cilj: oblikovanje niza slabih, podijeljenih i zavisnih država na Bliskom istoku i šire. Kao što su neki istraživači istakli, u narednim fazama bi i zemlje sa strateškim kapacitetima – poput Irana, Turske, Pakistana i arapskih zemalja Zaljeva – mogle doći pod slične pritiske.
U ovom procesu, cionistički režim, koji ima složene i historijske veze sa zapadnim silama, djeluje kao geopolitički instrument za ostvarivanje zapadnih ciljeva u regiji. Zapadna civilizacija je, zapravo, materijalne i moralne troškove sukoba s islamskom civilizacijom prebacila na jevrejsku zajednicu, nanoseći im na međunarodnoj sceni svojevrsni novi „Holokaust“.
Izvan islamskog svijeta, i druge civilizacije izložene su sličnim pritiscima. Na primjer, Zapad je, kroz krizu u Ukrajini i uplitanje u sukob između dvije velike pravoslavno-kršćanske zemlje, faktički oslabio pravoslavno-kršćansku civilizaciju. S druge strane, njegovi strateški sukobi s Narodnom Republikom Kinom predstavljaju jasan izraz civilizacijskog rata između Istoka i Zapada.
Proces eliminacije civilizacija – bilo u fizičkom obliku putem vojne sile i sankcija, ili u “mehkom” obliku kroz kulturnu i medijsku asimilaciju – predstavlja zabrinjavajući fenomen za budućnost globalnog poretka. Raspad država, nalik razbijanju velike čaše na hiljade oštrih i sitnih komada, ne samo da ugrožava međunarodnu stabilnost, već dodatno produbljuje identitetske i etničke podjele te pojačava regionalno nasilje.
Nastavak ovog procesa, ukoliko narodi i kulturne elite ne reaguju efikasno, može dovesti do nestanka kulturne raznolikosti, kolapsa civilizacijskog naslijeđa i pojave novih globalnih kriza. Neophodno je da međunarodna zajednica odlučno i brzo reagira, s naglaskom na princip dijaloga i međucivilizacijskog djelovanja, kako bi zaštitila ljudsko naslijeđe i ojačala kulturnu koegzistenciju, te se suprotstavila opasnom trendu „brisanja civilizacija“.
(TBT, Tim za geopolitiku)
