INDIJA I PAKISTAN –UVIJEK NA IVICI Ali: Najbolje rješenje za Kašmit bila autonomna država. Zvuči suviše dobro? Možda. Ali alternative su ili nedostižne ili još gore.

Piše: Tariq Ali, thebosniatimes.ba

Indija i Pakistan su se nedavno ponovo našli na ivici rata. Casus belli je, opet, okupirani Kašmir. Kontrola nad ovim spornim regionom od 1947. godine predstavlja glavnu prepreku normalizaciji odnosa dvije države. Ove godine, tačnije 22. aprila, grupa kašmirskih militanata ubila je 26 turista koji su uživali u ljepoti cvjetnih livada u Pahalgamu, kristalno bistrih potoka i planina prekrivenih snijegom. Odgovornost za napad najpre je preuzela, a zatim brzo porekla malo poznata organizacija pod nazivom Front otpora. To je bila naročita uvreda za indijskog premijera Narendru Modija (dugogodišnjeg branioca antimuslimanskih pogroma, čija radna biografija uključuje funkciju glavnog ministra Gudžarata 2002. u vrijeme pokolja oko 2.000 civila). Hinduski nacionalista krajnje desnice koji je trenutno u svom trećem mandatu na mjestu premijera, Modi je prethodno proglasio da problem Kašmira više ne postoji. Mislio je na svoje konačno rješenje tog problema – ukidanje autonomije Kašmira 2019.

Ništa ne opravdava pokolj turista u oblasti Pahalgam, i vrlo je malo kašmirskih ili indijskih muslimana koji bi podržali takve akcije. Ali za razumjevanje ukupne situacije u pokrajini, neophodan je historijski kontekst. Čak i Izrael ima list Haaretz. Ne i Indija. Kašmir ostaje nedodirljiva tema. Toj pokrajini sa muslimanskom većinom nikada nije bilo dozvoljeno da sama odlučuje o svojoj sudbini, kako su obećavali lideri Kongresa u vrijeme sticanja nezavisnosti. Umjesto toga, podjeljena je između novonastalih republika, Indije i Pakistana, poslije kratkog rata u kom je britanski komandant pakistanske armije odbio angažirati vojsku, ostavljajući neorganizirane borce da se sami nose sa redovnim indijskim trupama. Slavni pacifista, Mahatma Ghandi, blagoslovio je indijsku invaziju. Članovi 370 i 35A ustava Indije trebalo je da garantiraju poseban status Kašmira, između ostalog i tako što su zabranjivali ne-Kašmirima pravo da kupuju imovinu i tamo se naseljavaju. U kombinaciji sa brutalnom represijom nad bilo kakvom artikulacijom nezadovoljstva, Kašmir je pretvoren u policijsku državu sa vojnim jedinicama koje su uvijek bile pripravne u blizini. Ubistva i silovanja bila su uobičajena. Otkrivene su masovne grobnice.

Hrabri indijski građani – Arundati Roj, Pankaj Mišra i drugi – neumorno su razotkrivali te zločine. Antropološkinja Angana Čaterđi objavila je brojne primjere otkrivene tokom njenog terenskog rada u novembru 2006. godine: „Mnogi su bili primorani svjedočiti silovanjima žena i djevojčica iz svojih porodica. Majka kojoj je navodno naređeno da posmatra kako njenu ćerku siluju vojnici, preklinjala je da joj puste dijete. Odbili su. Zatim je rekla da nije u stanju gledati i zatražila da je ili odvedu iz sobe ili ubiju. Jedan vojnik joj je prislonio pištolj na čelo i rekao da će joj ispuniti želju; pošto je ubijena, nastavili su da siluju njenu ćerku.“ To nije bilo protivzakonito. Zakon o oružanim snagama (specijalnim ovlašćenjima) iz 1958. dopušta nekažnjivost uniformiranih branilaca centralne države u „poremećenim oblastima“, što je potvrdio indijski Vrhovni sud.

Modijeva strategija 2019. bila je da preplavi Kašmir indijskim trupama, uvede policijski sat, pohapsi lokalne lidere i novinare i izazove taman dovoljno straha među stanovništvom da ne bude protesta koji bi mogli privući pažnju zapadnih sila. Cilj je bio da se ova dolina pretvori u mljekarski centar Indije. I činilo se da su ove represivne mjere uspješne – do sada.

***

Indijska vlada je uvjerena da je ubistva turista orkestrirala pakistanska vojska. Zasad nije pružen nijedan dokaz za to, ali optužba je vjerodostojnija od tvrdnje pakistanske strane da se radilo o tajnoj operaciji. Da zabuna bude veća, pakistanski ministar odbrane Kvaja Asif potvrdio je 24. aprila za britansku televiziju da Pakistan ima dugu historiju obuke i finansiranja takvih terorističkih organizacija: „Radimo ovaj prljavi posao za Sjedinjene Države oko tri decenije.“ Nekoliko dana kasnije, Asif je takođe predviđao indijski upad u Pakistan, ali je kasnije povukao svoju izjavu.

Indijski političari iz većine stranaka pozivaju na rat. Šaši Tarur, kongresmen i bivši visoki zvaničnik UN-a, izjavio je: „Da, teći će krv, ali više njihova nego naša.“ Popularno raspoloženje favorizira kratak, žestok osvetnički rat. Izraelski genocid u Gazi se spominje s odobravanjem, ali je vjerovatniji jedan drugi model. Kada je Izrael bombardirao iransku ambasadu u Damasku u aprilu 2024, CIA je požurila organizirati pažljivo kontroliranu reakciju Irana, dok su američke, francuske, britanske i jordanske snage za protivzračnu odbranu u regionu bile spremne oboriti iranske bespilotne letjelice i rakete.

Indijska vojska i avijacija trenutno rade na planiranju napada, ali bi on mogao biti izveden i po tom iranskom scenariju. Penzionirani generali se hvale indijskim rezervama bespilotnih letjelica. Najekstremnija mjera o kojoj se razgovara jeste okupacija dijela Kašmira pod kontrolom Pakistana i njegovo pripajanje bratskoj polovini u Indiji. Prijetnje da će se prekinuti vodosnabdjevanje Pakistana predstavljaju ispraznu galamu, a odgovor Bilavala Butoa – „Ako ne bude tekla voda, poteći će vaša krv“ – bio je nezreo i glup, čak i za bivšeg pakistanskog ministra vanhjskih poslova.

Indijska štampa navodi da je znak za akciju u Pahalgamu zapravo bilo zapaljivo javno obraćanje vojnog zapovjednika, generala Asima Munira, predstavnicima pakistanske dijaspore 17. aprila. Neki drugi, uključujući bivšeg majora pakistanske vojske Adila Radžu, tvrde da je napad bio Munirova lična inicijativa za jačanje svog položaja i trasiranje nove vojne diktature. Tome se navodno protivila pakistanska obaveštajna služba. Kontrola štete ili istina? Teško je reći, mada Munirov odvratni govor nudi neke naznake.

Obraćanje je jasno smišljeno tako da bogatim Pakistancima u dijaspori bude jasno da zemljom upravlja vojska. Mora da su neki u publici bili plaćeni da ovacijama pozdrave neviđeno grube, neotesane i ignorantske opaske vojnih komandanata. Ne sjećam se da je ijedan vojni diktator u zemlji ikada govorio na takav način. General Ajub Kan, obučavan na britanskom vojnom koledžu u Sendherstu, inače je bio pristojan sekularista. General Jahja Kan je znao da bude vrlo zabavan kad popije i izbjegavao je javne nastupe. General Zija ul Hak je bio religiozni sadista, ali je očajnički žudio za dogovorom sa Indijom; klevetanje hindusa nije bilo u njegovom stilu. General Mušaraf je u suštini bio sekularan, relativno kultiviran i veoma zainteresiran za zbližavanje sa Indijom.

Pokušaj generala Munira da izigrava uniformiranu pakistansku verziju Modija nije uspio. Iznio je tri nacionalističke laži. Prvo, da su hindusi neprijatelji, da su to oduvijek bili i da muslimani nikada nisu mogli živjeti s njima. To je inverzija Modijeve tvrdnje da su svi indijski muslimani preobraćenici iz hinduizma i da bi trebalo da se vrate svojoj staroj vjeri. Neko je trebalo da poduči generala: muslimani su živjeli sa hindusima i kasnije Sikima gotovo dvanaest stoljeća prije 1947. Mogulski period (podjednako omražen i od strane Modija i islamskih fundamentalista) imao je integrirane armije sa hinduističkim i muslimanskim generalima i vojnicima za odbranu carstva koje su stvorili muslimani.

Islam se širio tako brzo da su mnoge predislamske tradicije i rituali u zapadnoj Africi, Evropi, Indiji, Kini i jugoistočnoj Aziji bili ugrađeni u novu religiju. Isključivo vehabijska verzija historije koja se danas predaje u Pakistanu selektivna je i lažna. Bilo je mnogo slučajeva zajedničkog hindusko-muslimanskog obožavanja svetaca u dijelovima predbritanske Indije, pa čak i kasnije. Međutim, propagira se verzija islamske historije koja nanosi ogromnu štetu Pakistancima u zemlji i inostranstvu. To je jedan od razloga zašto toliki broj mladih muslimana nije u stanju da se bori protiv islamofobije.

Munir je ovako govorio o Kašmiru: „To će biti naša žila kucavica, nećemo je zaboraviti, nećemo napustiti kašmirsku braću u njihovoj historijskoj borbi.“ U stvarnosti, najveći dio Kašmira živio je pod indijskom vlašću od avgusta 1947. Kašmir pod kontrolom Pakistana ne uklapa se u generalovu anatomsku metaforu. Mnogo bi prikladnije bilo poređenje sa slijepim crijevom generala Jahje.

Treća, ultra-emotivna referenca ticala se neprikosnovenosti „teorije o dvije nacije“ koja je bila osnova pakistanske ideološke povelje. Ali to je prekršila pakistanska vojska 1970. godine, kada je odbila da prizna činjenicu da su Bengalci iz istočnog Pakistana osvojili većinu na izborima te godine. Odbijanje generala Jahje da prihvati rezultate izbora dovelo je do masovnog pokolja bengalskih muslimana od strane njihove takozvane braće iz zapadnog Pakistana, a zatim i građanskog rata i intervencije Indije. Bio je to kraj teorije o dvije nacije. Suprotno onome što je general rekao svojoj publici, ne samo da Vrhovna vojna komanda nije spasila Pakistan, dovela ga je na ivicu političke i ekonomske propasti. Spisak vojnih čelnika koji su se penzionisali kao milijarderi trebalo bi podjeliti iseljenicima koji su se okupili da ga slušaju.

***

Neka bude da je, argumenta radi, Pahalgam bio pakistanska operacija. Zašto sada? Pakistanski zvaničnici tvrde da Indija stoji iza Oslobodilačke vojske Baludžistana (BLA), nacionalističke gerilske organizacije koja teži da se jugozapadna provincija odvoji od Pakistana. Najhrabrija novija akcija BLA odigrala se 13. marta, kada su izbacili voz iz šina u divljini prevoja Bolan i uzeli putnike, civile za taoce. Jedinice BLA prilično redovno napadaju vojne logore i željezničke stanice. Ovaj zločin bio je vrlo dobro pripremljen. Pakistan je uvjeren – i mnogi posmatrači se slažu – da Indija naoružava i finansira BLA. Spekulacije o kineskoj pomorskoj aktivnosti u luci Gvadar za mnoge znače da bi SAD mogle da se dodaju na listu finansijera BLA. Baluški nacionalisti ubili su na desetine kineskih radnika.

Situacija je kompleksna i daleko od toga da je Pakistan nevin u stvaranju te smrtonosne mješavine. Ali, kako su otkrili kurdski nacionalisti, u današnjem svijetu nema stvarne nezavisnosti; Kurdi su se u Iraku i Siriji udružili sa Izraelom i SAD. BLA se suočava sa sličnim izborom; protjerivanje Kine iz Gvadara ne može biti jedini cilj. Stari progresivni nacionalizmi zasnovani na otporu kolonijalizmu su odavno mrtvi. Baludž može birati između Pakistana i Indije, sa njihovim saveznicima. Kao i u kurdskim oblastima, postavljeni lideri će se bogatiti dok obični ljudi trpe. Malo je vjerovatno da će Baludžistan biti drugačiji, a njegove minerale i druge podzemne resurse će eksploatirati multinacionalni giganti. Pogledajte Irak.

Da li je Pahalgam bio odmazda za napad u prolazu Bolan prethodnog mjeseca? Moguće je. Da li će rat išta riješiti, čak i ako Indija uspe da Kašmiru pripoji komad zemlje koji zauzme? Sumnjam. Iza kulisa, Indija je Pakistanu ponudila dogovor na slijedeći način: „Hajdemo pristati na status qvo i prihvatimo Liniju kontrole (granicu) kao trajnu. Onda redom, mirovni sporazum, slobodna trgovina, ukidanje svih ograničenja za pakistanski kriket i bezvizni režim za putovanja.“ Kažu mi je da je pakistanska vojska bila u iskušenju da ovo prihvati, ali pobjedila je frakcija koja Kašmir smatra svojom „žilom kucavicom“.

Što se većine Kašmiraca tiče, najbolje rješenje bi bila jedinstvena autonomna država čiju sigurnost garantiraju Pakistan i Indija, uz povratak članova 370 i 35A u indijski ustav. Zvuči suviše dobro? Možda. Ali alternative su ili nedostižne ili još gore.

Tokom posljednje serije protesta protiv Modijeve autoritarne vlasti u Indiji – kao i 1988. poslije pada vojne diktature generala Zije – studenti i građani, hinduisti, muslimani, kršćani i Siki, okupili su se sa obje strane granice da recitiraju pejsmu Faiza Ahmeda Faiza, kog pristalice Modija smatraju „antihinduistom“:

Vidjet ćemo

Sigurno ćemo vidjeti

Obećani dan

u kamenu isklesan na početku vremena

bit ćemo svjedoci dana

kad će se moćna planina surovog ropstva

raspasti u prah

kad se pod nogama nas, potlačenih

Zemlja pokrene, zatutnji i zatrese

Kad nad glavama onih koji vladaju

Gromovi i munje bljesnu i zaurlaju

I ostane samo ime Božije