Piše: Gideon Levy, thebosniatimes.ba
Njemačka je iznevjerila sjećanje na Šou i njene pouke. Država koja je na sebe preuzela vrhovni zadatak da ne zaboravi, zaboravila je. Država koja je rekla nikada više nećemo ćutati, zaćutala je. To je država koja je rekla „nikada više“ – a ipak se opet dešava. I to uz pomoć njenog oružja, njenih sredstava i njenog ćutanja. Bar bi ta zemlja morala „prepoznati užasne društvene procese“. Svaki Njemac ih bolje poznaje od jednog Jaira Golana. A evo u Izraelu, tako dragom Njemačkoj, ti procesi su u punom jeku, a ona ih ne vidi. Nedavno se prenula iz sna, ali sasvim prekasno.
Kada se na njemačkim televizijama emitiraju prilozi sa Marša zastava u Jerusalemu, gledaoci pomišljaju na Kristalnu noć. Ko ne vidi tu sličnost, iznevjerava sjećanje na Šou. Kada se u Njemačkoj prenose prizori iz Gaze, gledaoci se sjećaju koncentracionih logora iz 2. svjetskog rata koje je gradila njihova država. Kada čuju za glad u Gazi, oni vide muzelmane. Kada slušaju fašističke izjave izraelskih ministara i javnih ličnosti o tome da u Gazi „nema nevinih“, moraju čuti jezive glasove iz sopstvene prošlosti koji su to isto govorili na njemačkom.
Njemačka nema pravo ćutati. Ona je prva morala dići glas protiv onoga što se dešava u Pojasu Gaze. Ali ona, uz nelagodu, ćuti. A morala bi se pobuniti, ne samo u ime prošlosti, već i zbog indirektne odgovornosti za Nakbu koja se bez Šoe ovdje vjerovatno ne bi dogodila. Njemačka dijelom ima i moralnu odgovornost prema palestinskom narodu.
Izraelska okupacija ne bi bila uspostavljena bez podrške Sjedinjenih Država i Njemačke. Sve ove godine Njemačka je smatrana drugim najboljim prijateljem Izraela. Prijateljstvo se podrazumjevalo i bilo je bezuvjetno. Njemačka sada plaća duge godine strašne samocenzure, tokom kojih je bilo zabranjeno kritizirati izraelsku državu, tu svetu žrtvu.
Svaka kritika Izraela u Njemačkoj se etiketira kao antisemitizam, a svaka pravedna borba za palestinski narod je kriminalizirana. Država u kojoj jedna velika medijska mreža još uvijek od svakog novinara očekuje pisanu izjavu da neće dovoditi u pitanje pravo Izraela na postojanje, ima izopačenu predstavu o slobodi govora. Ali ako trenutna politika Izraela dovodi u pitanje samu egzistenciju Izraela, zar nije obaveza da se to kritizira?
Teško je, skoro nemoguće u Njemačkoj kritizirati Izrael, šta god da se dešava. To nije prijateljstvo, to je robovanje prošlosti koje se mora prekinuti zbog Gaze. „Posebni odnosi“ ne mogu podrazumjevati legitimizaciju ratnih zločina. Njemačka nema pravo ignorirati Međunarodni krivični sud koji je osnovan zbog njenih davnih zločina i da raspravlja o premijeru koga traže zbog sadašnjih ratnih zločina. Ona nema pravo deklamirati stereotipe o prošlosti i polaže cvjeće u Jad VaŠemu, na sahat i po od Han Junisa.
Pred Njemačkom je sada najteži moralni ispit u njenoj historiji od vremena Šoe. Nekoliko nedjelja nakon invazije na Ukrajinu, ona je pokrenula proces uvođenja oštrih sankcija Rusiji. Dvadeset mjeseci od invazije na Pojas Gaze, osim šupljih i neiskrenih izjava nije preduzela nijedan praktičan korak, kao ni ostale evropske zemlje.
Njemačka se mora promjeniti, ne uprkos prošlosti već upravo zbog nje. Nije dovoljno da kancelar Friedrich Merz izjavi da više nije moguće pravdati izraelsko bombardiranje Gaze. Mora preduzeti korake da to bombardiranje zaustavi. Nije dovoljno da ministar spoljnih poslova Johann Wadephul kaže da „njegova zemlja ne može biti natjerana na izraze solidarnosti sa Izraelom“. Kucnuo je čas da Njemačka pokaže solidarnost sa žrtvom. Da se oslobodi okova prošlosti koji je otuđuju od lekcija Šoe. Njemačka ne treba sjediti skrštenih ruku i dobaciti poneku riječ prijekora. Gaza se nalazi u užasnom stanju, a ćutanje Njemačke o tome njemačka je sramota.
(TBT, Haaretz)
