Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Kako mi se primicalo vrijeme ispunjenja uvjeta starosne penzije bio sam se ipak odlučio „izganjati“ i ratni staž. Kažem ipak jer sam intimno imao stav da ne želim nikakvu materijalnu fajdu od svojih ratnih zasluga i da moje učešće u odbrani domovine bude „fi sebilillah“.
Promjenio sam mišljenje nakon saznanja da u ovom dijelu države gdje su Bošnjaci dominantni u vlasti postoji oko 1. 600 boračkih udruženja, te da je budžet PIO opterećen sa dvadesetak milijardi po osnovu šverca lažni potvrda o pripadnosti Patriotskoj ligi osobama koje čak nisu bili ni pripadnici Armije BiH.
PATRIOTSKI NEPOTIZAM
Međutim, iako posjedujem kopiju naredbe o mobilizaciji u Press centar Armije BiH, mene nema u vojnoj evidenciji pripadnika Armije BiH, niti u arhivu ‘generalštaba’ postoji orginal te naredbe na kojoj se nalazi spisak od 40-osoba.
U ovoj priči nisam bitan ja. Jer bih mogao dovesti na stotine svjedoka, a među njima desetine oficira Armije BiH da posvjedoče moje učešće u odbrani države, ovej je riječ o korumpiranim institucijama i jadnoj administraciji koja je sačinjena od nesposobnih i aljkavih uhljeba koji su tu šljegli po osonovu patriotskog nepotizma.
Mogao bih za svjedoka prije svih pozvati Bakira Izetbegovića, kako bi posvedočio da sam bio jedan od prvih „pokretača otpora“, a potom i mojih zaista neskromnih ratnih zasluga, ali mi ne pada na pamet.
Da ja nisam iznimka Bakir Izebegović je potvrdio u jednom nedavnom intervjuu u kojem se osvrnuo na jubilej kojeg ovih dana slavi SDA kao 35 godišnjicu osnutka. On je kao osnivače stranke uz svog oca spomenuo samo (sic. !) još trojicu ljudi: Omera Bhemena, Hasana Čengića i Džemaludina Latić.
Ne znam čime se bave i gdje su i šta rade Behmenov sin i kćerka, ali znam da su kćeri Čengića i Latića u Turskoj gdje žive sa svojim muževima i djecom.
Tako eto, pored armije „zelenih termita“ koji su u rojevima zaposjeli državne firme i državne institucije kao djeca „zelene buržoazije“ iz vrhuškeSDA i Islamske zajednice nije bilo (radnog) mjesta ni za jedno Hasanovo, Džemino ili, ne daj Bože, moje dijete.
Hasan i Džemo su istinski heroji i tragičari ove priče, ali svaki na svoj način. Još kao studenti poveli su muslimansku omladinu protiv komunizma organizirajući javna predavanja za njih u Tabačkom mesdžidu kojeg su bili pretvorili u vrlo živi debatni klub. To im komunisti nisu mogli oprostiti pa su ih kao mladiće osudili na višegodišnju robiju.
Sa takvom harizmom poslužili su Aliji Izetbegoviću da pridobije tu muslimansku omladinu za SDA što je bilo presudno za pobjedu te stranke na izborima. Potom su u ratu organizirali logističku i humanitranu pomoć iz islamskih zemalja i pored embarga na oružje.
Zbog ove rabote Čengić je završio na američkoj crnoj listi, što ga je onemogučilo da ostvari političke ambicije. Stoga se nastavio baviti biznisom lobirajući za investicije iz islamskih zemalja. I pored toga što je kao takav bio „crna ovca“ u stranci nikad nije napustio SDA.
Za razliku od Čengića, Latić, koji je nezvanično slovio kao ideolog SDA, distancirat će se od te stranke kada na njen tron postavljen Sulejman Tihić.
Kasnije, samo par dana nakon Čengićeve dženaze, vidno pogođen gubitkom svog životnog druga, Latić će istupiti na FACE TV i žestoko optužiti Aliju Izetbegovića zbog pristanka na Dayatonski mirovni sporazum po kojem je srpskom entitetu dato ime Republika Srpska.
Taj istup je očito bila emotivna erupcija u kojoj je Latić , baš onako pjesnički, iskazao razočarenje u politiku Alije Izetbegovića kojom je njega i Čengića žrtvovao kao ‘krubane’ da bi pod pritiskom islamofobnih moćnika iz međunarodne zajednice, poput Wolfganga Petricha i Roberta Berrya, njihovu islamsitičku stranku predao konvertiranom komunisti Tihiću. Ovaj istup koštao je Latića anateme među bošnjačkim masama u kojima je isprofiliran i izgrađen kult Alije Izetbegovića kao nedodirljivog vođe i oca nacije. Iako to još javnost nije adekvatno valorizirala, rasklo Latića i Izetbegovića u ideološkom smislu je teži od onog koji se desio sa Adilom Zulfikarpašićem, Muhamedom Filipovićem, Harisom Silajdžićem, pa i sa Rusmirom Mahmutćehajićem.
Trenutna politička kriza u BiH dosta daje za pravo Latiću, a pošto se radi o ‘svjedoku historije’ i jednom od njavećih živih pisaca koji piše na bosanskom jeziku, za očekivati je da Latić još nije (iz)rekao svoju posljednju riječ. Njegova svjedočanstva, koja bi eventualno bila objavljena u formi ispovjesti, ili memoara, mogu biti samo svjedočanstva kako su nestali ti vjerski i politički ideali za koje su se borili i žrtvovali on i Čengić.
Tih ideala više nema u SDA-u, tako da je jedino nasljeđe ove stranke endemska korupcija i patriotski nepotizam. Toga je očito svjestan Bakir Izetbegović pa vrlo neubjedljivo forsira priču o Čengiću kad ga nakon smrti pokušava rahabilitirati ističući da su ga Amerikanci nepravedno stavili na svoju crnu listu kao i još neke kadrove iz vrha SDA.
VIDIMO SE U RATU
Ima još jedan tragičar ove priče kojeg Izetbegović nikad javno ne spominje. Radi se o Sudancu Fatihu Haseninu koji je bio njaveći lobista za BiH u islamskom svijetu tokom rata. Neosporno je da je taj čovjek prikupio stotine milona, pa možda i izlobirao kod arapskih monraha da se Bosanskim Muslimanima dodijeli nekoliko milijardi dolara humanitarne pomoći.
On je umro prošle godine u Istanbulu. Nažalost doživio je da vidi slike kako gori njegov Kartum u ratnom požaru.Vjerovatno je u tom požaru izgorjela i njegova prelijepa kuća na periferiji sudanske metropole. Dok je pomagao Bosnu Fatih očito nije ni slutio da će njegovu zemlju zahvatiti dva bratoubilačka rata koji obiluju užasnim klanjima i zvjerstvima koja se po svojoj brutalnosti ne razlikuju od onih koja su srpski i hrvatski krvoloci sprovodili nad Bosanskim Muslimanima . Tad je Sudan bio islamska država u kojoj je vladao šeriat. Pitam se kako je moguće da ti Fatihovi islamski ideali završe u takvom barbarskom brato-ubilačkom ratu koji jošu vijek traje?! Šta je radila ta islamistička vlast, kojoj je pripadao i Hasenein u Sudanu, nakon što su se bili oslobodili proruske diktature?
Ogovori na ova pitanja bi mogli biti kao nastavak priče u kojoj bi turski predsjednik Recep Tayip Erdogan bio glavni akter jer je preuzeo „emanet“ za očuvanje političkog nasljeđa Alije Izetbegovića , a koji je bio i prijatelj kako sa Čengićem tako i sa Haseneinom. I na koncu, upravo po na govoru Haseneina Alija Izetbegović je zamolio Erodgana da ga pozove i na samtrnoj postelji preda sudbinu Bosanskih Muslimana u emanet.
Iako bi bilo previše tražiti od Erdogana da spriječi rat u Sudanu, može se reči da se nije baš ni „pretgrnuo“ da učini bilo šta potom pitanju osim ponuđenog posredovanja zaračenih strana.
Pošto ova kolumna koincidira sa danom obilježavanja 30 obljetnice Daytonskog mirovnog sporazuma, zbog čega su u tom gradu održane sesije na temu tog sporazuma, ostaje pitanje da li je taj sproazum donio samo privremeni ili trajni mir Bosanskim Muslimanima. Zbog aktuelne političke krize koju je izazvao Milorad Dodik pokušajem otcjepljenja Republike Srpske, pitanje novog rata u BiH je još uvijek aktuelno. Iako su tenzije splahnule, politička kriza je još uvijek toliko akutna da niko ozbiljan ne isključuje mogućnost konflikta. Nekoliko opaski koje Izetbegović iznio u spomnutom intervju, hvalio je Erdogana kao velikog igrača na geopolitičkoj sceni, te iznio primjer Sirije kojoj je je zapad ukinuo sve snakcije, što smatra njegovom zaslugom u kordinaciji sa arapskim zemaljama,posebno SaudijskeArabije, te je natuknuo da je posjetio jednu od tih arapskih država radi lobiranja za BiH, govori da je Izetbegović svjestan koliko je kriza u BiH ozbiljna i koliko je konflikt izvjestan. On to naravno nije rekao eksplicite, ali je više nego jasno „između redova“ ukazao da on vjeruje da će u slučaju konflikta u BiH Erdogan voditi glavnu riječ i da će to biti tema njegovog najavljenog sastanka sa američkim predsjednikom Donaldom Trumpom.
Ok, geopolitičke prilike su danas zaista takve da je ovakav Izetbegovićev kurs poprilično realan, pa čak se može reči i korektan. Međutim, akteri na geopolitičkoj sceni ne znaju da bi najslabija karika u ovoj kontstrukciji u slučaju konflikta bio upravo Izetbegović. On nema harizmu svog oca, a pored toga ideali za koje su „ginule budale“ poput Čengića i Latića, raspršili su se kao pjena od sapunice. Ko će, na primjer, povjerovati Izetbegoviću da njegovo dijete neće opet završiti u dijaspori ako se to desilo djeci istinskih heroja i najbližih saboraca njegovog oca?!
Iako ovo neki zovu mir, intimno svo moje ratno i političko iskustvo ne dozvoljava mi da na sadašnje stanje u Bosni i Hercegovini gledam tako. Jer nije ovdje problem ni samo ustrojstvo države, koje je vrlo nakaradno, pa su ipak Bosanski Muslimani bili pristali živjeti u njemu, niti teritorijalne pretenzije Srbije i Hrvatske na BiH, kako se pojednostavljeno interpretiraju lokalne secesionističke politike, već je to pitanje uopće postojanja muslimana na ovim prostorima. Toga su bili svjesniji Čengić i Latić od Izetbegovića i po tome su se ideološki privatno sukobljavali sa Izetbegovićem.
Zašto se već do sada, 30 godina na Daytona, nije desio rat možda Bosanski Muslimani mogu zahvaliti prije svega Dodiku, a potom šehidima Gaze. Dodik je prostak i prvorazredna politička budaletina koji je svjestan da su muslimani lahak plijen, ali je loše procjenio da bi i za kršćanski zapad i močne arapske monarhe bilo previše opasno da dozvole još jedno klanje muslimana na planeti. Ali to je tema za sebe.
(TBT)
