Piše: Meron Rapoport, thebosniatimes.ba
Septembra 2020. Donald Trump je izdejstvovao potpisivanje mirovnih sporazuma u Bijeloj kući između Izraela i Ujedinjenih Emirata i Bahreina. Sporazumi su nazvani „Avramski“, ali se mogu definirati i kao „sporazumi za zaobilaženje volje palestinskog naroda“. Namjera nije bila da se uspostavi mir između Izraela i Emirata i Bahreina, koji nisu nikada ratovali, već da se stvori nova realnost na Bliskom istoku gdje bi se palestinsko pitanje, želja Palestinaca da budu ravnopravni i da se okonča okupacija, potisnulo na marginu i prestalo da bude važno.
Četiri i po godine koje su od tada prošle bile su najkrvavije u historiji izraelsko-palestinskog sukoba. Pola godine poslije potpisivanja sporazuma, događaji iz maja 2021. proširili su krug nasilja između Jevreja i Palestinaca na cijali prostor između Jordana i mora, uključujući oblast unutar Zelene linije, po prvi put nakon 1948. Nasilje je dostiglo vrhunac tokom 2022. i 2023. na Zapadnoj obali kao i u Izraelu. Onda je svanuo 7. oktobar, kada je svima postalo jasno da je ignoriranje palestinskog pitanja isto što i ignoriranje linije razdvajanja na autoputu. U oba slučaja ishod je fatalni sudar.
Sada Trump ima novi plan: ako nije moguće zaobići Palestince, kaže on, hajde da ih protjeramo. U prvoj fazi, on predlaže da se protjeraju svi Palestinci koji žive u Gazi. „Čuo sam da Gaza nije bila dobro rješenje za njih“, kaže on, i stoga bi bilo bolje „da pređu u neku drugu dobru i lijepu zemlju“. Trumpov prijedlog je za sada ograničen samo na Gazu, ali lahko se može proširiti i na Palestince na Zapadnoj obali, koja po njegovom mišljenju takođe „nije naročito dobra“ za njih. Slijedeći na redu mogu biti Istočni Jerusalem i Nazaret.
Jedan od prvih kriterijuma za provjeru Trumpovog predloga jeste mogućnost njegove realizacije. Na tom testu on pada. Mala je vjerovatnoća da dva miliona Palestinaca, većinom izbjeglica i potomaka izbjeglica iz 1948. koji su odabrali da tokom 75 godina žive u izbjegličkim kampovima u Gazi i da ne napuste svoju domovinu, sada pristanu otići. Šansa da se zemlje kao što su Jordan i Egipat slože da prihvate makar i dio njih veoma je mala, jer bi takav potez opteretio njihove vladajuće režime. Ideja da Sjedinjene Države koje su se povukle iz Iraka i pobjegle iz Avganistana, budu spremne da sada „preuzmu vlasništvo“ nad Pojasom Gaze, da upravljaju njime i razvijaju ga, čini se podjednako uvrnutom.
Ali ovaj plan je gori od zbira njegovih dijelova. „To je prijedlog koji može preoblikovati Bliski istok i donijeti trajni mir“, rekao je Benjamin Netanyahu. Vidjeli smo 7. oktobra šta se dešava „kada se preoblikuje“ Bliski istok dok se ignoriraju Palestinci. Plan o „rivijeri u Gazi“ bi mogao dovesti do rezultata zbog kojih bi 7.oktobar zaista izgledao kao „jednokratni događaj“, kako je ministar odbrane Israel Katz definirao napad Hamasa.
Čak i ako ovaj plan uopće ne bude realiziran, već je duboko utjecao na politički diskurs jevrejskog društva u Izraelu. Možda je ispravnije reći da je razotkrio dublje tokove jevrejskog društva. Niko se nije iznenadio time što izraelska versko-fašistička desnica konferenciju za novinare u Bijeloj kući doživljava kao božiju objavu. Malo manje se očekivalo da će Beny Gantz Trumpov plan transfera palestinskog stanovništva ocjeniti kao „kreativan, originalan i zanimljiv“. Jair Lapid je izjavio da je konferencija za novinare na kojoj je plan predstavljen „bila dobra za Izrael“. Jair Golan, vođa cionističke ljevice, zadovoljio se izjavom da taj plan nije praktičan. Izgledalo je kao da su svi političari cionističkih stranaka jedva dočekali da priželjkivano preseljenje Palestinaca dobije košer pečat Made in America.
Ovaj toksični događaj dugo će kolati krvnim sudovima izraelskog društva. Neke posljedice mogu biti i trenutne. Osjećaj da se današnjem Izraelu ukazala historijska prilika da isprazni Gazu od palestinskog stanovništva osnažit će zahtjev Bezalela Smotricha i Itamara Ben Gvira o prekidu primirja u prvoj fazi, okupaciji Gaze i potiskivanju Palestinaca van zemlje. Netanyahu, kome kao da je bilo malo neprijatno dok je Trump izlagao svoj plan, možda i udovolji ovom zahtjevu. Suprotno očekivanjima porodica otetih i nekoliko novinara, Trump se tome ne bi protivio. A što se tiče vojske, visoki član generalštaba je već citiran na portalu Ynet kako kaže da je inicijativa za transfer Palestinaca „odlična ideja“.
Čak i ako se faze B i C realiziraju, oteti oslobode, vojska povuče iz Pojasa i dođe do stalnog prekida vatre, Trumpov prijedlog će opstati u diskursu jevrejske politike u Izraelu i bit će prepreka za svaku jevrejsku cionističku partiju koja bi se založila za sklapanje sporazuma sa Palestincima. Jevrejska javnost uvijek će radije birati opciju pražnjenja zemlje od Palestinaca. Svaki sporazum, svaki prekid vatre bit će shvaćen samo kao privremeni zastoj u ostvarenju glavnog cilja. Smanjit će se i vjerovatnoća za svako zajedničko političko djelovanje sa palestinskom manjinom.
Na palestinskim ulicama Trumpov plan može imati poguban uticaj na svaku ideju o mogućem pomirenju sa državom Izrael. Ponekad sa entuzijazmom, ponekad uz škrgutanje zubima, ali od Sporazuma iz Osla 1993. političko rukovodstvo palestinskog naroda zaključilo je da je kompromis sa državom Izrael moguć, da je moguće živjeti u njoj, iako je 1948. stvorena iz pepela palestinskog naroda. To nije teklo glatko. Bilo je puno pobuna, lutanja, nasilnog otpora, od strane Hamasa na primjer, ali je konstruktivan pristup ostao dominantan svih ovih decenija.
Od trenutka kada američki predsjednik predlaže transfer stanovništva kao rešenje palestinskog pitanja i kada cijeli Izrael, od vjerske fašističke desnice do liberalnog centra pa čak i cionističke ljevice, prihvata ovo rješenje, poruka Palestincima je jasna. Sa državom Izrael i sa njenim američkim rješenjem (barem ovim) nema nikakvog kompromisa, zato što je Izrael odlučan da uništi palestinski narod. To ne znači da će Palestinci odmah krenuti u oružanu pobunu, iako je i to moguće, ali bi svakako moglo dovesti do toga da nijedan palestinski lider koji bi pokušao postići sporazum sa Izraelom neće dobiti legitimitet za to. Već sada vidimo kako Abu Mazen gubi podršku. A stvari će biti samo još gore.
Ima još loših posljedica. Trump je, iz potpunog nepoznavanja Bliskog istoka (tokom cijele konferencije za medije je ponavljao „da će i Arapi i muslimani“ uživati u postignućima njegovog plana), izvršio „regionalizaciju“ palestinskog pitanja, to jest izvukao ga je iz konteksta sukoba Jevreja i Palestinaca koji žive između Jordana i mora i projektirao ga na zemlje regiona. On ne samo da zahtjeva od Egipta, Jordana, Saudijske Arabije i drugih država da pristanu da prime na svoju teritoriju hiljade Palestinaca – on od njih očekuje da isporuče konačno rješenje palestinskog pitanja.
Takav zahtev je direktna pretnja režimima u arapskom svijetu. Jordan strahuje da će značajan priliv Palestinaca u kraljevinu dovesti do njenog kraja, da će promjeniti delikatnu demografsku ravnotežu u zemlji. Ali i u drugim zemljama, koje nemaju direktne veze sa Palestinom, situacija nije manje izazovna. Dovoljno je bilo gledati saudijske kanale, a ne katarsku Al Jazeeru, kako bi se razumio stepen čuđenja, gnjeva i straha od tog poteza.
Petnaest godina prije nego što je Palestinska uprava sklopila kompromis sa Izraelom, Egipat je zaključio da ne samo što može da prihvati postojanje Izraela u regionu, već da na tome može i zaraditi. Jordan je krenuo njegovim stopama, a prije četiri i po godine i Ujedinjeni Emirati, Bahrein, Sudan i Maroko. Čak i države koje nemaju odnose sa Izraelom, kao Saudijska Arabija, došle su do sličnog zaključka.
Ali Trumpov potez i instinktivno prihvatanje njegovog plana od strane Izraela, mogu da uvjere režime na Bliskom istoku, čak i one „umerene“ (u stvari su samo autokratskiji od drugih), da kompromis ne donosi nikakvu korist. Sam Izrael vjeruje da zbog vojne snage i američke podrške može nametati cijelom Bliskom istoku bilo koje rješenje koje mu odgovara, uključujući iseljavanje miliona ljudi iz njihove zemlje i ukidanje prava naroda na samoopredeljenje, čak i ako ga je cijeli svijet priznao.
U poslednjem ratu Izrael se nije zadovoljio masovnim ubijanjem u Gazi i uništavanjem infrastrukture neophodne za život, već je osvojio i dio Libana iz kog odbija da se povuče uprkos potpisanom sporazumu. Okupirao je i dio Sirije bez namjere da se odatle povuče do daljnjeg. Ova činjenica pojačava utisak da je Izrael zaključio da može silom stvoriti novi poredak na Bliskom istoku. Bez dogovora i pregovora.
Rat 1973. bio je posljednji sukob u kome je Izrael ratovao protiv vojske neke druge države, a ne protiv oružanih organizacija slabijih od njega. Čak i ako u historijskim udžbenicima bude pisalo da Izrael nije bio kriv za ovaj rat, nema sumnje da su Egipat i Sirija ušle u njega jer su shvatile da nema šanse da svoje teritorije koje je Izrael okupirao 1967. vrate mirnim putem. Pravac u kome je Izrael krenuo pod utjecajem Trumpa može ga dovesti do istog zaključka do koga već dolaze njegovi susjedi: da Izrael razumije samo jezik sile. Izvori iz Amana navode za portal Middle East Eye da je Jordan spreman objaviti rat Izraelu ako mu Netanyahu pokuša nametnuti zbrinjavanje protjeranih Palestinaca.
Naravno, nije sve izgubljeno. Sve zavisi od otpora Trumpovom planu. On mora doći ne samo od Palestinaca, već i od Jevreja u Izraelu koji shvataju da ovdje mena budućnosti bez ravnopravnosti starosjedilaca. Otpor bi mogao dovesti do nove koalicije na Bliskom istoku i u svetu koji ne prihvata američki diktat. Trumpovi agresivni potezi i patetični pokušaj Izraela da ih prati, mogu dovesti do nasilne reakcije. A to će biti loše za sve.
(TBT, Mekomit)
