Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
Općenito je pogrešno razumjevati jedan sukob kroz prizmu drugog, iako možda dijele iste aktere.
Ofanziva sirijskih pobunjenika iznenadila je gotovo sve. Pobunjeničke grupe koje su godinama bile ogorčeni rivali pokazale su da su sposobne djelovati složno.
Brzina kojom su Hayat Tahrir al-Sham (HTS) i druge grupe zauzele Alep, drugi grad u Siriji, njegov aerodrom i nekoliko vojnih baza, donijela je predsjedniku Basharu al-Assadu njegov najveći poraz u posljednjih nekoliko godina.
Alep je postao opoziciono uporište nakon Sirijske revolucije 2011. Njegovo zauzimanje pet godina kasnije od strane Assadovih snaga značilo je kraj pobune. Njegovo ponovno osvajanje sada je veliki udarac integritetu režima i prestižu Assada, koji je od tada ponovo primljen u Arapsku ligu.
Očigledno je bio momenat za pokretanje nakon što je osiguran prekid vatre između Hezbolaha i Izraela u Libanu bio ključni tajming .
Assadove snage su degradirane stalnim izraelskim napadima. Hezbolah i dalje vodi brutalni rat protiv Izraela, nakon što je njegovo vodstvo zbrisano.
Uporna teorija je da su izraelski agenti prodrli u njegove redove dok se Hezbolah borio u Siriji.
U svakom slučaju, velika kontraobavještajna operacija još uvijek traje u Iranu i Libanu kako bi se otkrilo kako je Izrael mogao tačno odrediti lokaciju političkog i vojnog vodstva Hezbolaha u Bejrutu. Vodstvo iranske Revolucionarne garde je također pod prismotrom, a njeno vodstvo je u tranziciji.
Izgradnja pritisaka
Iran se sada priprema za drugi i mnogo jači napad Izraela, kojeg podržava Donald Trump, novoizabrani američki predsjednik. Izrael se premješta s jednog fronta na drugi – od Gaze, do Libana, a sada i Irana – nesposoban da porazi svoje neprijatelje na način koji bi zadovoljio domaće mišljenje i čini se da se odlučio na politiku trajnog rata na niskom nivou.
Ovi kombinirani elementi učinili su sirijsku liniju fronta izuzetno ranjivom na udar groma u zamrznutom sukobu na koji su svi zaboravili.
Ali ova ofanziva se pripremala 18 mjeseci. Bilo bi pogrešno odbaciti unutrašnje pritiske Sirije koji su se povećavali nakon procesa iz Astane, pokušaja koji su u januaru 2017. pokrenule Rusija, Turska i Iran da deeskaliraju rat.
Trebalo je uspostaviti četiri zone za obuzdavanje sukoba. Ali između 2018. i 2019., sirijske snage, uz podršku Rusije i Irana, zauzele su tri zone i dijelove četvrte, stisnuvši 4,5 miliona ljudi, uključujući stotine hiljada raseljenih civila, u uski koridor na sjeveru i sjeverozapadu, duž turske granica.
Nakon uzastopnih prekida vatre, Astana je prestala da bude mirovni proces i postala je mehanizam za normalizaciju vojnog prisustva svojih sponzora.
Rezultat je bio da je četiri godine, kada su linije fronta bile stabilne, više od pet miliona ljudi živjelo u sjevernoj Siriji pod kontrolom opozicije, od kojih su mnogi bili u strašnom siromaštvu, sa malo ili nimalo pristupa međunarodnoj pomoći. Dva miliona njih živi u kampovima, pobjegli su od progona ili napada pro-Asadovih snaga u drugim dijelovima Sirije.
Korijeni HTS-a
Suditi o ishodu ovog sukoba kroz biografije njegovih vođa također je smiješno.
Vođa HTS-a Abu Mohammad al-Jolani, najmlađi sin savjetnika sirijske vlade rođen na Golanskoj visoravni, nesumnjivo je poslan na svoj džihadistički put do 11. septembra, operacije kojoj se divio.
Godine 2003. pridružio se Saraya al-Mujahideen, maloj, ali zloglasnoj grupi aktivnoj u Mosulu u Iraku. Ova grupa se zaklela na vjernost Abu Musabu al-Zarqawiju nakon što je 2004. godine uspostavio Al-Qaidu u Iraku iz koje je nastao ISIL.
Jolani je ubrzo zatočen u Camp Bucca, zloglasnom američkom vojnom centru, gdje je uspostavio bliske odnose s iračkim džihadistima.
Nedugo nakon Jolanijevog oslobađanja 2011. godine, revolucija je izbila u Siriji. Prvobitna mirna pobuna pretvorila se u oružani sukob, uglavnom kao rezultat Assadovog rada na militarizaciji.
Sirija je pružila priliku Jolaniju da se istakne, a Abu Bakru al-Bagdadiju da oživi ISIL i proširi se izvan iračke pustinje.
Ubrzo nakon toga, rođenA je Nusra front. Vrijedi podsjetiti da su to porijeklo HTS-a, grupe koja se 2016. odrekla Al-Qaide i njene globalne džihadističke misije.
Možemo li vjerovati da je Jolani odustao od transnacionalnog džihada, transformirajući sebe i svoj pokret iz aktivnog dijela al-Qaide i ISIL-a u sirijsku nacionalističku grupu, gotovo preko noći? Je li ovo prava promjena smjera ili samo rebrendiranje?
Ovo, opet, nije jednostavno pitanje na koje je lahko odgovoriti.
Kurdski strahovi
Stanovnici Idliba, koji je bio pod kontrolom HTS-a, navode da se tamo šerijat ne provodi rigidno. Robert Ford, bivši američki ambasador u Siriji koji je 2012. godine gurao da se HTS uvrsti na terorističku grupu, također kaže da to više nije tvrdolinijaški pokret kakav je nekada bio.
“Ono što su sada nije ono što su bili 2011. ili 2012.”, rekao je Ford za Wall Street Journal. “Oni dozvoljavaju kršćanima da obnavljaju crkve. To nije ono što džihadisti obično rade.”
Komandant iz Ahrar al-Shama, još jedne ultrakonzervativne pobunjeničke grupe, nedavno je održao govor pozivajući da se kršćani i Jermeni zaštite. Video zapisi i izvještaji iz Alepa također pokazuju kako se kršćani pripremaju za božićne proslave i mole se u crkvama.
Masovno raseljavanje preokreće ono što se dogodilo 2016. godine, kada su kurdski borci zauzeli sam Tel Rifaat, što je navelo mnoge sirijske Arape u tom području da pobjegnu
Ali odnos pobunjenika prema kršćanskim manjinama ne mora se nužno pokazati kao najbolje mjerilo njihove tolerancije prema svim manjinama u vrlo složenom, multikonfesionalnom i etničkom prostoru kakav je Sirija.
Joseph Daher, švicarski sirijski profesor na Univerzitetu u Lozani, rekao je za Middle East Eye: „Oni žele postaviti ciljeve u nacionalni okvir. Znači li to da nisu autoritarni, fundamentalisti? Ne, jesu”, rekao je on, govoreći o tretmanu Alavija, Druza i drugih grupa u područjima pod kontrolom opozicije.
Vjerovatno će više nego HTS zabrinjavati ponašanje pobunjenika koje podržava Turska, a koji pripadaju Sirijskoj nacionalnoj armiji (SNA). Najveći strah je usredsređen na to kako se ove grupe odnose prema Kurdima.
Zauzimanje Alepa i njegove okoline od strane pobunjeničkih frakcija potaknulo je desetine hiljada sirijskih Kurda da pobjegnu iz tog područja. Više od 100.000 Kurda živi u četvrtima Alepa Sheikh Maqsoud i Ashrafieh, zajedno sa gradovima Tel Rifaat, Tel Aran i Tel Hassel.
Masovno raseljavanje preokreće ono što se dogodilo 2016. godine, kada su kurdski borci zauzeli i sam Tel Rifaat, što je navelo mnoge sirijske Arape u tom području da pobjegnu u Azaz pod kontrolom Turske. Ali zbog toga uvjeravanja HTS-a, koji je u ponedjeljak pozvao Kurde da ostanu u svojim domovima, zvuče neuvjerljivo.
Ruka vodilja Turske
Najjasnija ruka vodilja u svim ovim događajima je Turska. Bez sumnje, ova ofanziva se ne bi mogla dogoditi da nije dobila zeleno svjetlo Ankare. Turska direktno finansira i naoružava SNA, a njen odnos sa HTS-om je obostrano koristan.
Ali je otvoreno po pitanju svog zahtjeva da se ne dopusti stagnacija situacije na granici.
U Turskoj ima tri miliona sirijskih izbjeglica, od kojih jedna trećina dolazi iz Alepa i okoline. Pošto su ih dočekali raširenih ruku nakon 2011. godine, danas postoje značajne društvene tenzije zbog njihovog prisustva u Turskoj, pri čemu politička opozicija zauzima otvoreno ksenofobični i rasistički stav prema prisustvu Arapa u Turskoj.
Na prvi znak stabilnosti, ove izbjeglice će se vratiti svojim kućama, čime će se ublažiti sve nepopularniji teret turske države.
Veći dio sjeveroistočne Sirije kontrolira administracija koju su stvorile Jedinice za zaštitu naroda (YPG), ideološki ogranak Kurdistanske radničke partije (PKK), naoružane grupe koja se decenijama bori za kurdsku autonomiju čemu se protivi Turska.
Dugogodišnji je zahtjev Ankare da granično područje nastanu grupe koje ga ne koriste kao bazu za promoviranje kampanje PKK u Turskoj.
Pod pritiskom da smanji izbjegličku krizu kod kuće, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan stoga ima više od jednog razloga da vrši pritisak na sastanak s Asadom kako bi se prekinulo neprijateljstvo između dvije zemlje.
Assadovo odbijanje da se sastane s njim kako bi razgovarali o političkom rješenju bilo je jasna frustracija prije pobunjeničke ofanzive – ne samo za Tursku, već i za Rusiju.
Postoji put do mira, ili deeskalacije, koji uključuje pregovore sa pobunjenicima; ustavno rješenje, koje bi uključilo sve dijelove Sirije pod istim zakonima i pravima; sporazum o prelaznom rasporedu; sporazum o upravljanju kurdskim područjima; i raspored za povlačenje turskih snaga.
Politička strategija
Ali do sada je Assad ignorirao pristupe Erdogana. Njih dvojica se nisu sreli, iako su prisustvovali istom samitu u Rijadu u novembru. Putin je takođe pokušao da dogovori sastanak, ali je Assad to odbio.
Nakon napada u Alepu, Turska je očekivala poruku od Assada koju će prenijeti iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi tokom svoje nedavne posjete Ankari, ali nije stigla. Umjesto toga, Araghchi je optužio Tursku za izdaju. Iran je već zaprijetio da će rasporediti svoje snage u Siriji, ako to zatraži Damask.
Očekuje se da će se samit Irana, Turske i Rusije ovog vikenda održati na marginama Foruma u Dohi, na kojem bi trebalo da govore i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov i njegov turski kolega Hakan Fidan.
Turska će bez sumnje očekivati da neće biti ignorirana na ovom forumu. Sada kada se pobunjeničke snage s njihovom podrškom kreću prema Hami, uloga Turske u sjevernoj Siriji transformirana je iz uloge neefikasnog promatrača u igrača.
Ali bilo bi pogrešno da Iran pretpostavi da svi neuspesi koje su on i Hezbolah pretrpeli u poslednjih nekoliko meseci dolaze sa istog mesta. Ovaj rat se ponovo rasplamsava u Siriji u sasvim drugačijim okolnostima od 2016. godine.
Ovoga puta zaljevske države stoje iza Assada – toliko da je kriza okončala moratorij na kontakte između saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana i njegovog bivšeg mentora i bliskog saradnika, predsjednika UAE Mohameda bin Zayeda, koji je nazvao Assada i pružio mu pounu podršku.
Najveća prijetnja Izraela
Izrael, sa svoje strane, bilo bi jednako pogrešno pretpostaviti da ono što je teško protiv Hezbolaha i Assadovog režima u Siriji radi u njegovom interesu.
Kratkoročno gledano, ovi nedavni događaji mogli bi poremetiti prijeko potrebno Hezbolahovo snabdevanje projektilima i skrenuti iranske trupe. Nejasno je i do koje mjere će jedinice za narodnu mobilizaciju u Iraku doći u pomoć Asadu.
Ali dugoročno gledano, Izrael bi trebao dvaput razmisliti prije nego što pretpostavi da je raspad Asada, koji je držao tihu granicu svoje zemlje s Izraelom tokom ofanzive na Gazu.
Ofanziva sirijskih pobunjenika pokazuje koliko Izrael griješi što pretpostavlja da, ako zadaje ono što misli da je odlučujuće udarce jednom neprijatelju, drugi neće istupiti naprijed.
Prije samo nekoliko sedmica, izraelski ministar vanjskih poslova Gideon Saar poigravao se idejom o formalnom savezu s manjinama bez državljanstva u regiji, kao što su Kurdi i Druzi, kako bi potkopao Tursku i Iran. Kako glupo sada izgleda ova politika.
Svaka promjena režima u Siriji ili Egiptu mogla bi imati duboke implikacije na planove Izraela da nametne svoj mir regiji.
Sve dok se Izrael ne pomiri sa palestinskim zahtjevom za prekidom okupacije, regija će uvijek biti na rubu krize i rata. Nestabilna regija nije igračka Izraela niti pod kontrolom Izraela. To je njegova najveća prijetnja.
(TBT, MEE)
