SVIJET
Gayat Abd Alaziz odrastao je sanjajući da jednog dana
postane vojnik Sirijske Arapske Armije (SAA), ali iskustva koje je preživio
kada mu se “san” ostvario, promijenila su ga zauvijek
Foto: AP
Od početka sirijskog rata 2011. godine, dezertiranje je postalo
svakodnevna pojava u Sirijskoj Araopskoj Armiju (SAA). Desetine hiljada su
dezertirale, a Gayat Abd Alaziz bio je jedan od njih.
Iako je od malih nogu sanjao da bude dio sirijske armije,
traume koje je doživio, promijenile su ga zauvijek… Postao je dezerter…
Ovo je njegova ispovijest…
“Odrastao sam sanjajući kako ću jednog dana braniti
svoju zemlju od neprijatelja. Nikada nisam ni zamislio da ću shvatiti kako je
ta armija jedna velika laž, kao i sva njena obećanja”
Alaziz je počeo redovnu vojnu službu 2010. godine, samo
nekoliko mjeseci prije početka “revolucije”. Zbog izbijanja rata,
međutim, njegov regularni vojni rok koji inače traje godinu dana, produžen je
na tri, i da nije dezertirao, vjerojatno bi bio produžen i više, s obzirom da
je zemlja u ratnom stanju.
Do 2013. godine radio je kao oficir za komunikacije, pri
kompjuteru, u jednoj od vojnih baza. Međutim, u februaru, njegova jedinica
našla se pod opsadom pobunjeničke grupa Džajš al Islam.
“Veoma brzo smo shvatili da režimski oficiri prenose
zalihe hrane iz skladišta u svoje sobe, dok nama ostavljaju mrvice. Osjećao sam
se kao da se borimo protiv dva neprijatelja – jednog izvan i drugog unutar
zidina, među nama.”
Izlazak na staze unutar kompleksa, predstavljao je čisto samoubistvo,
pošto su snajperi pokrili gotovo svaki pedalj dvorišta. Istovremeno, psihološki
rat je drastično oborio moral vojnika – na razglasu i magnofonima, danonoćno su
emitirane poruke: “Položite oružje i izađite. Siniti, pomoćićemo vam da se
sastanete sa porodicama. Alaviti, smrt je vaša sudbina.”
Kako je i sampri padnik alavitske manjine, iz koje potiče i
predsjednik Bashar al Assad, Alaziz nije ni u jednom trenutku razmišljao o
predaji, već samo kako da pobjegne.
Sredinom mjeseca, prilikom snažnog napada pobunjenika Alaziz
je ranjen u borbi. Probudio se nedjelju dana kasnije u bolničkoj sobi, gdje je
proveo mjesec dana.
“Nikada neću zaboraviti taj prizor: vojnicima nedostaju
dijelovi tijela, ostali su nesvjesni… Jedna sestra pokušavala je da liječi 30
vojnika. Nemoguća misija. Slušao sam vijesti da podrška stiže i da će podići
opsadu, uz zvuke sukoba napolju. Nije više bilo hrane i vojnici su već počeli
da jedu travu. Bio sam presretan kada me se jedan prijatelj sjetio i donio mi
busen trave da pojedem.”
Alaziz tvrdi da je komandant baze svakog dana ponavljao kako
pojačanja stižu, dok je u stvari čekao da ga unaprijede u viši čin. Navodno,
komandant je slao lažne izvještaje da je situacija pod kontrolom kako bi poboljšao
svoju reputaciju.
Ipak, pojačanja su se poslije nekog vremena konačno pojavila
i probila opsadu. Počela je evakuacija ranjenih, a hrana i municija počeli su
da pristižu.
Alaziz je prebačen u bolnicu blizu Damaska, gdje mu je iz tijela
izvađeno 11 dijelova šrapnela iz , dok je šest i dalje u Alazizovoj glavi,
pošto bi mu njihovo uklanjanje ugrozilo život.
Nakon što je bio spreman za kućno liječenje, Alaziz je
prešao u kuću kod svojih roditelja.
“Dok sam se oporavljao i ležao, gledao sam televiziju i
nedržavne kanale, dan za danom. Vidio sam masakre u gradovima širom Sirije,
svakodnevne scene smrti u vijestima koje mi prethodno nisu bile dostupne.
Protiv koga sam se borio i zašto? Da li ću i samo morati da ubijam nedužne? To
nije bila armija o kojoj sam sanjao u djetinjstvu. Srećom, doktor mi je odobrio
3 mjeseca oparavka. Ispostaviće se,
dovoljno da pobjegnem iz zemlje.
Alaziz je pobjegao iz Sirije preko libanske granice. Danas
živi u Italiji.
“Da, ja sam dezerter. Uvijek ću to govoriti bez osjećaja
stida. Izgubio sam mnogo u mojoj zemlji – porodicu, prijatelje, obrazovanje i
snove. Nikada neću prestati da vjerujem kako sam dezertirao da drugi ne bi
izgubili svoje porodice, prijatelje i snove”.
(TBT, MEE)
