Predsjednik Stranke demokratske akcije (SDA) Bakir Izetbegović je povodom obilježavanja 34. godišnjice njenog osnivanja podsjetio da je više od tri decenije postojanja Stranke obilježeno uspjesima i pobjedama, te da SDA, kao najveća i najorganiziranija stranka, konstantno ima najveću podršku birača, da je uvijek prvi izbor naroda, ali da su snažni i otpori i nastraji na nju.
To što je izgovorio Izetbegović jeste stvarna percepcija ove stranke iako je pogrešna. Koje su to njene pobjede i uspjesi? Osim da je uspjela vladati tri pune decenije, ne može sebi pripisati niti jednu pobjedu koju danas nacija slavi kao svoju.
SA KOJIH SE ADRESA SDA POTRESA?
No, zanimljiviji dio Izetbegovićevog obraćanja bio je onaj koji se odnosi na napade na SDA.
“Neki od tih napada su prirodni, očekivani i dolaze sa svima nama poznatih adresa, od onih koji ne vole ovu zemlju i koji sve čine da umanje utjecaj bošnjačkog političkog fakora. Nažalost, već decenijama su na sceni i kontraproduktivni pokušaji da se vještački umanji snaga i utjecaj SDA koji dolaze sa neočekivanih adresa.
Konstantan je pritisak dijela medija, nevladinih organizacija, raznih analitičara i kvazi-analitičara koji po narudžbama stranaca nastoje ocrniti SDA, vještački nam se stvaraju alternative”, kazao je.
Istovremeno je naglasio da SDA, unatoč svemu, neće upasti u zamku sukoba sa predstavnicima međunarodne zajednice što se može razumjeti da je ustuknuo nakon što je vrlo promtno i arogantno regirao na izravne kritike i optužbe “dijela međunarodne zajednice” u Sarajevu.
Tako je prigovorio amerIčkom ambasadoru Michelu Murphyu da je na njega iznio “niz laži isamo jednu istinu koja mu se omakla”.
Izetbegović je zaista u pravu kad tvrdi da postoji konstantan pritisak dijela medija, nevladinih organizacija, raznih analitičara i kvazi-analitičara koji po narudžbama stranaca nastoje ocrniti SDA i da je Sarajevo raznih “aleksa žunića”, islamofobnih šmekera i cinkaroša koji pod krinkom odbrane multietničkog duha stigmatiziraju proislamističke intelektualce i političare. I to čine decenijama, dakle prije nego je Bakir Izetbegović postao njen predsjednik. Na koncu, to su činili njegovom ocu imputirajući mu vrlo opasna prije svega ideološka zastranjivanja u “islamizaciji Bosne”.
Pošto je Bakir Izetbegović sigurno sudionik takvih situacija i neprospavanih noći njegovog oca, naprosto je čudo da je sebi dopustio da bude upadne u istu zamku.
E sad, kad se već nalazi u toj klopci još je začudnije da se ne pokušava boriti i odbraniti. On je zauzeo odbranaški stav uvjeren da će se oni koji ga napadaju urazumiti i priznati svoju grešku te ga čak i rehabilitirati. Da Bakir Izetbegović još uvijek ne uživa status nacionalnog vođe, samim tim što je predsnednik SDA, ovo bismo mogli reči da je to njegov problem i ne bismo “razbijali glavu” pitajući se da li je naivan ili kukavica, ili je oboje.
Ali, pošto se optužbe na njegovu stranačku politiku indirektno mogu odnositi i na opću nacionalnu politiku Bosanskih Muslimana, ovo se pitanje mora do kraja razjasniti.
SDA KAO PARIJA
Za pretpostaviti je da je Bakir Izetbegović bio upoznat sa dokumentom kojeg je njegov otac imao u rukama kada je radna grupa za terorizam i nekonvencionalno ratovanje Republikanskog istraživačkog odbora Zastupničkog doma američkog Kongresa 1. spetembra 1992. objavila pod radnim naslovom „Iranska evropska odskočna daska“. U dokumentu se navodi kako zapadne države ne smiju dozvoliti naoružavanje i vojno pomaganje Muslimana u BIH, jer bi to moglo dovesti do situacije slične onoj koja je nastala u Afganistanu, odakle se nakon uspjeha protiv snaga bivšeg SSSR-a sada po svijetu šire „islamski ratnici“.
Na teritoriji BIH ne smije se dozvoliti niti u kojem obliku stvaranje islamske države u Evropi. „Realnom politikom“ treba osigurati stabilnost Evrope u budućnosti čiji će vrijednosni sistem morati ostati na osnovama kršćanske civilizacije i morala. Kao „prividno ozbiljnu“ politiku treba podržavati pregovore u okviru Vance-Owenovog plana, ali tako da ne bude nikakvih rezultata, sve dok BIH „ne prestane postojati kao država sposobna za život i dok muslimansko stanovništvo ne bude potpuno uklonjeno s njezina područja“. BIH ni u kom slučaju ne smije postati „odskočna daska“ za islamski utjecaj i prodiranje u Evropu. Zbog toga treba podržavati i striktno provoditi embargo na oružje i onemogućiti sve islamske zemlje, posebno Tursku, da djelotvorno pomognu Bosanske Muslimane u BIH ili prošire svoj utjecaj u tom dijelu Balkana. Posebnu pažnju treba obratiti na opasnosti od terorističkih akcija muslimana (svih vrsta) u zapadnim zemljama, o čemu moraju posebno voditi računa službe sigurnosti. Iako se gore izložena politika nekima čini „vrlo tvrdom“, ona predstavlja „realnu politiku“ koja je u interesu zapadnog svijeta i takvo mišljenje postoji u svakoj drugoj evropskoj i sjevernoameričkoj vladi.
Pošto je plima državne islamofobije danas mnogo veća na zapadu nego u vrijeme nastanka ovog dokumenta, sasvim je izvjesno da ga desničarski krugovi, posebno u Evropi, reaktualiziraju kako bi pokušali uskladiti svoje politike prema BiH sa tim dokumentom.
Zato je neobjašnjivo ponašanje Izetbegovića koji ne shvata da je on pod težim optužbama, koje mu je javno izrekao američki ambasador Michael Murphy kada je rekao da on i njegova stranka ne dijele više “iste vrijednosti” s njim, to jeste sa Amerikom, nego sve optužbe koje je isti ambasador izrekao na račun kriminalne politike Milorada Dodika. Pa čak i stavljanje Dodika na američku crnu listu ne implicira tako teške optužbe da ne dijeli “amričke vrijednosti”. Bukvalno Dodik se optužuje za kriminal, što je benigan grijeh u odnosu na njegovu profašističku ideologiju. Najdalekosežnije posljedice Dodikovog grijeha su krivično gonjenje zbog lopovluka i ekonomske sankcije jednom krugu tajkuna, što uopće neće utjecati na status i imidž Republike Srpske.
Dok je ovakvom kvalifikacijom Izetbegovićeve politike (da ne djele iste vrijednosti) ambasador Murphy njegovu stranku učinio parijom u odnosu na zapadno liberalne države. SDA je stvarno postala parija na lokalnom nivou, izbačena je iz vlasti, što je sigurno rezultat ove Murphyeve optužbe. Dobro bi bilo da se na tome završi i da Bosanski Muslimani ne budu tretirani kao parija u zapadnoj civilizaciji. Kako sam Izetbegović gleda na ovaj problem sasvim je izvjestan takav neželjeni ishod.
(TBT, Tim za analitiku)
