U ponedjeljak su predstavnici Etiopije i Somalije sletjeli u Ankaru kako bi pokušali postići napredak u rješenju diplomatskog sukoba koji bjesni otkako je vlada u Addis Abebi potpisala sporazum s otcjepljenom regijom Somaliland u januaru kako bi garantovala pristup moru, nešto što je vlada iz Mogadisha vidjela kao napad na svoj suverenitet i nakon toga protjerala etiopskog ambasadora iz svoje zemlje.
TURSKA NA AFRIČKOM ROGU
Turska ima velike interese na Rogu Afrike opterećenom sukobima: drži ogromnu vojnu bazu u Somaliji i ove je godine potpisala strateški sporazum prema kojem se obavezuje braniti svoje vode tokom 10 godina i obnoviti somalijsku mornaricu u zamjenu za prava na iskorištavanje ribljih resursa i podvodnih energenata, piše u članku koji je ove sedmice objavio madridski El Pais.
U isto vrijeme, prodala je oružje Etiopiji, korišteno protiv pobunjenika Tigraya, i vodi hladni rat protiv svojih suparnika na tom području: Ujedinjenih Arapskih Emirata i Egipta. I, unatoč tome što je toliko uključena, Turska se smatra pouzdanim posrednikom. U Ankari, iako nakon 36 sati maratonskih pregovora nije postignuto rješenje, strane su primijetile napredak i pozvale na novi sastanak u septembru kako bi se raspravljalo o prijedlogu turskog sporazuma.
“Vidimo Tursku kao ozbiljnog prijatelja, onog koji želi ulagati u Afriku”, rekla je tanzanijska ministrica Ktila Mkumbo na velikom poslovnom forumu održanom prije tri godine u Istanbulu, na kojem su sudjelovali predstavnici 40 afričkih vlada. Bio je to izlazni potez za zemlju, Tursku, koja se nastoji probiti na kontinentu s kojim, osim s nekoliko sjevernoafričkih zemalja, nema nikakvih historijskih veza.
Ali diplomatski napori, ulaganja u infrastrukturu, sigurnosni i odbrambeni sporazumi potpisani s tridesetak afričkih država, stipendije za studente i određena kulturna „meka moć“ pomogli su joj da izgradi imidž “dobroćudne sile”, kaže Murithi Mutiga, direktor za Afriku u programu pri Međunarodnoj kriznoj grupi. “Godine 2011., usred jedne od najgorih gladi u svojoj historiji, predsjednik Recep Tayyip Erdogan i njegova supruga Emine Erdogan iskrcali su se u Mogadishu. Ta podrška, kada su svi ignorirali Somaliju, ostavila je veliki dojam.” Slijedeće godine Turkish Airlines postao je prvi međunarodni avio-prijevoznik koji je nastavio letove za Somaliju od početka građanskog rata 1990-ih.
Već krajem prošlog stoljeća ministar vanjskih poslova lijevog centra Ismail Cem “jasno je identificirao Afriku i Latinsku Ameriku kao prostore na kojima Turska nije bila, a trebala bi biti da bi se smatrala globalnim igračem. A s dolaskom Erdogana to je dodatno pojačano,” objašnjava Eduard Soler Lecha, profesor međunarodnih odnosa na Autonomnom Univerzitetu u Barceloni (UAB).
Cilj Ankare je proširiti svoju stratešku dubinu, ojačati svoj vanjski imidž i pridobiti saveznike (brojne afričke zemlje glasaju u njenu korist u međunarodnim institucijama); kako bi osigurala opskrbu sirovinama i tražila nova tržišta za svoje potrošačke proizvode, svoje građevinske kompanije i svoju rastuću vojnu industriju: već je prodala svoje popularne bespilotne letjelice Maroku, Alžiru, Tunisu, Libiji, Maliju, Nigeru, Čadu, Burkini Faso, Togou, Nigeriji, Angoli, Ruandi, Etiopiji i Somaliji. “Kamo god da odem u Africi, svi žele dronove”, ponosno je izjavio Erdogan nakon jedne od svojih brojnih turneja po zapadnoj Africi. Jedan od razloga je što Turska ne postavlja pitanja niti postavlja uslove za njihovokorištenje.
Obim trgovine ušesterostručio se u dva desetljeća na 32 milijarde dolara (29 milijardi eura), od čega je 11 milijardi dolara sa zemljama subsaharske Afrike. Turska ulaganja u Afriku porasla su sa samo 100 miliona dolara godišnje na početku stoljeća na 10 milijardi dolara 2023. Turski poduzetnici izgradili su sve, od tvornica namještaja i tvornica za preradu pamuka do rudnika i čeličana u Alžiru do Demokratske Republike Kongo i od od Gvinejskog zaljeva do Roga Afrike. I naravno, izgradili su aerodrome u Gvineji Bisau, Nigeru, Senegalu, Sierra Leoneu i Sudanu; mostovi, električna infrastruktura, postrojenja za pročišćavanje vode, stadioni, bazeni, džamije… Za turske građevinare Afrika je već sada drugo najveće strano tržište nakon bivšeg Sovjetskog Saveza, ispred Bliskog istoka i Evrope. A Afrikancima Turska nudi poslove i proizvode koji su po razumnoj cijeni i kvalitetniji od onih iz Kine.
TURSKI CILJEVI
Brojčano, Turska je još uvijek daleko iza zemalja kao što su Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo ili Kina; također je ekonomija srednje veličine. “Ono što je zanimljivo nije toliko volumen, koliko eksponencijalni rast. Jer u mnogim afričkim zemljama Turska je partner s kojim trgovinska razmjena najviše raste. A činjenica je da se, osim toga, utjecaj Turske temeljio na drugim pitanjima koja nisu bila toliko ključna za druge vlasti, ali koje pridonose njegovom ugledu,” nastavlja Soler Lecha. Na primjer: potpisani su ugovori s osiguravajućim društvima za liječenje pacijenata u turskim bolnicama. Turkish Airlines uspostavio je linije s više od 40 afričkih zemalja i održava ih čak i ako su gubitaši. Tursko ministarstvo vanjskih poslova, koje je 2002. imalo samo desetak ambasada u Africi, sada ima 43 u isto toliko zemalja, a na sličan način broj afričkih zemalja s diplomatskim misijama u Ankari porastao je s 10 na 37.
Osim saradnje i projekata humanitarne pomoći – putem javnih agencija ili nevladinih udruženja bliskih Erdoganovoj vladi – turska „meka moć“ širi se i eterom: uz uobičajene turske sapunice koje se gledaju gotovo posvuda u svijetu, 2019. privatna satelitska televizija kanal, NTR, počeo je emitirati program iz Ankare namijenjen afričkoj publici na engleskom i francuskom, a turski javni kanal, TRT, stvorio je platforme za emitiranje svog sadržaja na svahiliju i hausa jeziku.
Ali obrazovanje je važnije: Institut Yunus Emre, osnovan 2007. za međunarodno podučavanje turskog jezika, prisutan je u desetak zemalja na kontinentu (dvostruko više od španskog Instituta Cervantes, osnovanog 1991.); fondacija Maarif otvorila je 175 besplatnih škola u Africi u samo osam godina, u kojima uči 20.000 učenika; i više od 60.000 Afrikanaca svake godine studira uz stipendije na univerzitetima u Turskoj.
“Mladim Afrikancima postaje sve teže dobiti ne samo stipendije nego čak i vize za studiranje u Europi ili Sjedinjenim Državama, pa sve češće odlaze u Tursku ili Kinu. Presudne su osobne veze koje se na taj način stvaraju”, kaže Mutiga. Ideja Turske je stvoriti elitu koja govori turski i koja će joj olakšati prodor u Afriku. Već ima nekih rezultata: ministar odbrane i bivši šef somalskih tajnih službi Abdulkadir Mohamed Nur jedan je od tih diplomaca iz Turske.
Drugi ključni faktor turske ekspanzije u Africi je borbeni antiimperijalistički diskurs u kojem se Ankara predstavlja kao branitelj potlačenih. “Zajedničke tačke između afričke i turske vizije promjenjivog međunarodnog poretka i stalnih globalnih nejednakosti su zapanjujuće, pri čemu obje strane traže reforme u sistemu Ujedinjenih naroda”, navodi Afrički istraživački institut za politiku u svom izvještaju.
Zanimljivo, unatoč interesu za sirovine koje joj nedostaju, Turska se ne smatra ekstraktivnom silom, kaže Mutiga: „Naravno, postoje turski akteri uključeni u ekstraktivne industrije, ali ono što afrički čelnici jasno govore jest da ne žele biti prisiljeni komunicirati samo s akterima iz kolonijalne metropole ili se u potpunosti angažirati s drugom stranom – žele imati više partnera.”
To je bilo posebno korisno u Sahelu, gdje je antikolonijalni osjećaj doveo nekoliko zemalja do protjerivanja francuskih snaga i zapadnih kompanija koje iskorištavaju njegove resurse, potez koji je Rusija iskoristila da proširi svoj utjecaj, ali i Turska.
U Nigeru je Erdoganova vlada surađivala s prethodnom demokratskom vladom i sadašnjom huntom (u julu su četiri turska ministra i šef obavještajne službe posjetili zemlju); potpisala je sporazume o saradnji u odbrani, prodaji oružja i iskorištavanju energetskih izvora (uključujući uran); i ponudila se posredovati između vojnih vlada Sahela (Burkina Faso, Mali i Niger) u njihovom sukobu s Ekonomskom zajednicom zapadnoafričkih država (ECOWAS). Kao što je učinila u Somaliji prije nego što je proširila svoj utjecaj na ostatak istočne Afrike, “Turska se usredotočuje na Niger kako bi proširila svoj utjecaj u regiji Sahela i zapadne Afrike“, piše Mehmet Özkan, profesor na Univerzitetu nacionalne odbrane u Turskoj.
“Turska koristi afričke pritužbe u vezi s evropskom politikom i kolonijalnim silama kako bi se predstavila kao alternativa njihovom javnom mnijenju i vođama, što je paradoksalno jer je članica NATO-a i OECD-a. Ali istina je da u Africi djeluje više samostalno”, naglašava Soler Lecha. Zasad evropska ministarstva vanjskih poslova primaju na znanje: Pariz je najviše iziritiran jer turska ekspanzija direktno napada njegove interese, ali u Italiji, Njemačkoj ili Španiji ne osjećaju se ugroženima i održavaju bolje odnose s Ankarom.
Ono što će odrediti odgovor evropskih zemalja na tursku prisutnost u Africi, kaže profesor UAB-a, bit će “stepen saradnje s Rusijom”, čije se širenje na kontinentu smatra strateškom prijetnjom: “Ako Turska učini svoje, mogu to prihvatiti ili čak pozdraviti.”
(TBT, Mediji)
