Tokom svoje prve tri godine na vlasti, američki predsjednik Joe Biden bazirao je svoju bliskoistočnu strategiju na jednom, jednostavnom projektu: normalizaciji odnosa između Izraela i Saudijske Arabije. Takav dogovor, mislio je Washington, stabilizirao bi burnu regiju i ograničio Iran koji se sve više ohrabruje. Sjedinjene Države bi tada bile slobodne da prebace svoje resurse sa Bliskog istoka na Aziju i Evropu. Arapski svijet bi čak mogao postati dio ambicioznog evroazijskog trgovinskog koridora koji povezuje Indijski okean sa Sredozemnim morem, poduzeća koje bi moglo konkurirati kineskoj inicijativi Pojas i put.
Do jeseni 2023. činilo se da su američki zvaničnici blizu sklapanja sporazuma. Saudijska Arabija je nagovijestila da je spremna normalizirati odnose s Izraelom ako, u zamjenu, Washington sklopi sigurnosni pakt s Rijadom. Sjedinjene Države su bile spremne da Saudijcima ispune njihovu želju. Iako bi pakt teoretski produbio regionalne obaveze Sjedinjenih Država, američki dužnosnici su se nadali da će, zahvaljujući novim snažnim izraelsko-saudijskim odnosima, Saudijskoj Arabiji rijetko trebati američka vojna pomoć.
Zatim je uslijedio Hamasov napad 7. oktobra na Izrael. Napad, u kojem je ubijeno otprilike 1.200 ljudi, razbio je ideju da bi akteri Bliskog istoka mogli jednostavno ignorirati izraelsko-palestinski sukob. Kada je Izrael odgovorio pokretanjem razorne invazije na Gazu – onu koja je do sada ubila više od 37.000 Palestinaca – razbjesnio je građane arapskog svijeta i postavio Iran i njegove regionalne saveznike kao prve branitelje palestinske stvari. Arapski vladari bili su primorani promjeniti kurs. Saudijska Arabija se povukla iz sporazuma o normalizaciji, insistirajući da Izrael prvo prihvati palestinsko samoopredjeljenje. Njegovi susjedi su se također distancirali od Izraela.
Američki zvaničnici su svjesni da su se činjenice na terenu promijenile. Ali oni se i dalje drže svoje vizije prije 7. oktobra. Uprkos masovnim demonstracijama, oni se kreću tamo-amo u Rijad kako bi trgovali sporazumom između Izraela i Saudijske Arabije. U stvari, čini se da američki zvaničnici misle da je sporazum pravovremeniji nego ikad. Američki kreatori politike sugerirali su da bi Rijad trebao normalizirati odnose s Izraelom ako ovaj pristane na prekid vatre u Gazi. Za Washington, izraelsko-saudijska normalizacija ostaje rješenje za nevolje Bliskog istoka.
Ali ovo gledište postaje sve više zabluda. Saudijska Arabija neće uspostaviti odnose s Izraelom u zamjenu za prekid rata. U ovom trenutku, Rijad će uspostaviti odnose s Izraelom samo ako jevrejska država preduzme jasne i neopozive mjere za stvaranje palestinske. A izraelski zvaničnici nisu pokazali apsolutno nikakav interes za ovo.
Ako Sjedinjene Države i dalje žele izraelsko-saudijski sporazum, morat će snažno izvršiti pritisak na Izraelce da promijene svoj stav. Treba osigurati ne samo prekid vatre, već i pozitivan, dugoročni plan za budućnost Gaze koja završava u palestinskoj državnosti. Drugim riječima, treba pokazati arapskim liderima da bliža saradnja s Izraelom neće dodatno rasplamsati regiju sukobima koji potkopavaju njihov vlastiti kredibilitet dok istovremeno jačaju Teheran i njegove partnere. U suprotnom, Sjedinjene Države gube vrijeme zalažući se za normalizaciju – i ugrožavajući sigurnost opkoljenih arapskih vlada.
NEĆE SE ODUSTATI
Otkako je počeo rat u Gazi, Sjedinjene Države imaju izrazito mješovite diplomatske rezultate na Bliskom istoku. S jedne strane, Washington je povukao Iran i Izrael sa ivice direktne konfrontacije, nakon što su u aprilu razmijenili raketnu vatru. Sada se bori da spriječi Izrael i Hezbolah da uđu u sveopći sukob. Ali kada je u pitanju srž stvari – borbe u samoj Gazi – američka diplomatija je postigla vrlo malo. Washington nije uspio da utiče na vođenje rata, da osigura prekid vatre, niti da dobije bilo kakve obaveze od Izraela o budućnosti Gaze ili palestinske države. Ovi neuspjesi ugrožavaju uspjehe Washingtona u drugim domenima. Dokle god borbe traju, na primjer, sukob Izraela sa Hezbolahom će se intenzivirati. Granatiranje između njih dvojice raselilo je desetine hiljada Izraelaca od početka rata u Gazi, pa Izrael sada gleda na osiguranje svoje sjeverne granice kao dio svoje kampanje za uništenje Hamasa. Takva eskalacija mogla bi pozvati Iran i njegove regionalne aktere da intervenišu kako bi pomogli svom libanonskom partneru.
Nije teško shvatiti zašto Sjedinjene Države nisu uspjele zaustaviti krvoproliće. Američki zvaničnici vrše pritisak na arapske države, posebno Egipat i Katar, da osiguraju Hamasov pristanak na sporazum o prekidu vatre. Ali jedva da su iskoristili svoju značajnu polugu nad Izraelom. Umjesto prijetnje da će ograničiti ili okončati ofanzivnu pomoć, glavni pristup Washingtona bio je da kaže Izraelu da, ako prestane da se bori, može imati formalne odnose sa Saudijskom Arabijom. Ovo nije obećanje koje Sjedinjene Države mogu ispuniti. Saudijci su odbili ponuditi normalizaciju u zamjenu samo za prekid vatre, i malo je vjerovatno da će o tome razmisliti.
Čak i da Rijad prihvati takav dogovor, nema garancije da će Izrael pristati. Zemlja je odbila svaki poziv, bilo iz Washingtona ili UN-a, da se okonča sukob. Razmišljao je o povlačenju svojih snaga samo privremeno, kako bi oslobodio izraelske i strane taoce. Izrael se pokazao toliko posvećen ratu da je čak ugrozio svoje veze sa arapskim državama s kojima ima odnose. Egipat i Jordan — koji su normalizirali veze s Izraelom 1978. i 1994. godine — zahladili su diplomatske odnose, stavili svoje vojne snage u pripravnost i upozorili da su njihovi mirovni ugovori s Izraelom u opasnosti. Bahrein i Ujedinjeni Arapski Emirati, koji su normalizirali odnose 2020., smanjili su diplomatske kontakte i poslovne odnose.
Washington je jedva iskoristio svoju značajnu polugu nad Izraelom.
Ovi potezi imaju jasne povode. Ponašanje Izraela je zapalilo arapski svijet i ugrozilo njegovu stabilnost. Egipat se suočio sa masovnim domaćim protestima u znak podrške Palestincima, a čelnici zemlje boje se da bi se ove demonstracije mogle okrenuti protiv njih. Kairo se, u međuvremenu, našao pod direktnim pritiskom Izraela, koji je prekršio sporazum tih zemalja iz 1978. zauzevši granični prijelaz Rafa u Gazi. Izrael je to učinio čak i bez da je egipatskim zvaničnicima dao odgovarajuće obaveštenje. Druge arapske vlade koje imaju odnose s Izraelom, uključujući Jordan i Maroko, također su se suočile sa velikim uličnim demonstracijama. Oni se plaše da bi ovo narodno zgražanje na kraju moglo eksplodirati u pobunu tipa Arapskog proljeća ili izazvati ponovnu pojavu ekstremizma i terorizma.
Izraelsko zanemarivanje interesa svojih arapskih saveznika dijelom se objašnjava njegovim sveopćim nagonom da uništi Hamas. Ali to također dolazi iz osjećaja među izraelskim zvaničnicima da njihovoj zemlji nisu potrebni regionalni mirovni sporazumi da bi bila sigurna. Izrael pretpostavlja da će, ako se ukaže potreba, Washington kontrolirati ponašanje arapskih država. Takođe se navodi da je ljutnja ovih zemalja prema Izraelu uravnotežena njihovim strahom od Irana. Kada je Teheran u aprilu lansirao rakete i bespilotne letjelice na Izrael, na primjer, Jordan i zaljevske zemlje su sarađivale sa Sjedinjenim Državama kako bi presrele gotovo sve njih. Izraelski zvaničnici očekuju da, kako se nastavlja eskalacija s Iranom, zaljevske monarhije neće imati izbora nego da se zbliže s Izraelom i Sjedinjenim Državama, te da će Abu Dhabi i Rijad prekinuti vlastite sporazume o normalizaciji s Teheranom.
Ali izraelski zvaničnici greše. Iako je nemoguće razaznati njihove tačne motive, Jordan i zaljevske države vjerovatno su pomogli u obaranju iranskih dronova i projektila ne da bi zaštitili Izrael, već da bi spriječili veći rat koji bi sigurno uslijedio da je Izrael ozbiljno pogođen. Od normalizacije odnosa sa Iranom, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati postali su sigurniji. (Prije tih dogovora, grupe koje podržava Iran rutinski su napadale teritorije obje zemlje.) Oni nemaju interesa da odstupe od svojih sporazuma, posebno zato što njihov narod trenutno ne vidi Iran kao neprijatelja. Umjesto toga, njihov neprijatelj je Izrael.
DEAL ILI NE DEAL
Kako bi prevladale zabrinutost arapskih vlada oko bliže saradnje sa nepromijenjenim Izraelom, Sjedinjene Države bi mogle pokušati svojim partnerima dati ponudu koju ne mogu odbiti. U zamjenu za pojačanu izraelsko-saudijsku saradnju, na primjer, Washington bi Saudijcima mogao obećati ne samo sigurnosni pakt, već i sporazum u kojem Rijad može održavati bliske veze s Kinom. Sjedinjene Države bi mogle obećati Amanu da će odgovoriti ako Jordan napadne Iran i da će spriječiti Palestince od poplava preko jordanske granice. To bi Egiptu moglo pružiti dodatnu ekonomsku podršku, kao i garancije da će se Izrael povući iz Rafaha i odustati od bilo kakvih akcija koje bi Palestince mogle gurnuti na Sinajsko poluostrvo.
Ali ova obećanja bi bila finansijski i politički skupa za Sjedinjene Države, koje su već nategnute. I još uvijek je malo vjerovatno da će imati bilo kakav učinak. Arapske vlade bi, bez sumnje, voljele više podrške SAD-a. Ali ne postoji ništa što Washington može direktno pružiti što bi ih zaštitilo od bijesa njihovih građana. Postoji samo jedan izvodljiv put ka većoj arapsko-izraelskoj saradnji, a on podrazumijeva okončanje rata u Gazi i uspostavljanje suverene palestinske države.
Washington se stoga mora prestati fokusirati na to kako može postići normalizaciju odnosa i početi se fokusirati na ono što će se dogoditi s Gazom u bliskoj i dugoročnoj perspektivi. U ovome, ima mnogo posla. Sjedinjene Države nisu iznijele vjerodostojan plan za dan nakon završetka sukoba, riskirajući anarhiju i beskrajnu humanitarnu katastrofu u Pojasu Gaze. U nedostatku pritiska SAD-a, Gazom bi čak mogle na neodređeno vrijeme vladati Izraelske odbrambene snage. Izraelska vlada bi tada mogla uputiti IDF da postepeno potiskuje stanovništvo Gaze u Egipat, otvarajući teritorij za jevrejske naseljenike. Ako to uspije, Izrael bi također mogao istjerati Palestince sa Zapadne obale. Možda neće ni trebati vojsku da to učini. Umjesto toga, mogao bi jednostavno defundirati već oslabljene Palestinske vlasti, čineći ih nesposobnim za pružanje usluga, a zatim pustiti nasilne naseljenike da divljaju. Dok se ovi scenariji čvrsto ne povuku sa stola, nijedna arapska država neće pristati na normalizaciju odnosa s Izraelom.
Postoji samo jedan izvodljiv put ka većoj arapsko-izraelskoj saradnji.
Da bi spasile Palestince i promovirale arapsko-izraelske veze, Sjedinjene Države moraju promovirati alternativni put za budućnost Gaze. Može početi predstavljanjem strategije kako se Gaza može obnoviti i kako se može osigurati njena sigurnost. Takav plan mora imati podršku arapskih država, koje su ključne za osiguravanje unutarpalestinskog konsenzusa koji može zaštititi pojas. Ali samo Washington može izvršiti pritisak na Izrael da okonča rat i prihvati takav prijedlog, a samo Washington može posredovati između izraelskih i arapskih lidera oko sigurnosnog aranžmana za Gazu. Arapske države možda oklevaju da uopšte sarađuju sa Izraelom, ali američki lideri bi ih (i Izraelce) trebali podsetiti da niko nema koristi od kontinuiranih previranja i da imaju zajednički interes u stvaranju održivog posleratnog plana. Alternativa je, na kraju krajeva, vječni rat u Gazi, a moguće i na Zapadnoj obali i Libanu, koji bi destabilizirao cijeli region.
Nakon što postoji održiv plan za rekonstrukciju Gaze, Sjedinjene Države mogu početi raditi na svojoj većoj misiji: stvaranju palestinske države. Oni moraju natjerati Izrael da prizna pravo Palestinaca na samoopredjeljenje, da se posvete stvaranju palestinske države s istočnim Jerusalemom kao glavnim gradom i stvori diplomatski put da to i ostvari. Ovaj proces bi morao započeti trajnim prekidom vatre u Gazi, onim u kojem Izrael pristaje da okonča okupaciju Gaze i pusti ujedinjene palestinske vlasti da upravljaju i Gazom i Zapadnom obalom. Takve obaveze mogle bi biti dovoljne da pridobiju Saudijce i druge arapske vlade i otvore vrata dubljim vezama.
Naravno, ovaj proces će biti izuzetno težak. Izraelom upravljaju političari tvrdokorne desnice koji negiraju palestinsku državnost; jaz između njih i arapskih vlada je ogroman. Ali Sjedinjene Države i dalje moraju ulagati ozbiljne napore da okupe ove strane. Dok ne bude jasnog puta do palestinske države, Bliski istok će biti uhvaćen u kontinuirani ciklus sukoba. Neće biti nade za regionalnu stabilnost. I bit će male šanse da Izrael i Saudijska Arabija mogu normalizovati odnose.
(TBT, FOREIGN AFFAIRS)
