Okrutni rat Izraela i Hamasa koji je krenuo 7. oktobra prošle godine ponovo je aktualizirao palestinsko pitanje koji je bilo na marginama. Međutim, posljednjih mjeseci palestinsko pitanje je opet u centru pozornosti svjetske javnosti. Novo masovno krvoproliće u Svetoj Zemlji koje je krenulo divljačkim upadom Hamasovih militanata u Izrael i ubojstvom oko 1.200 Židova te posljedična izraelska vojna kampanja koja je odnijela više od 30 tisuća palestinskih života, rezultirali su traženjem održivog rješenja. Jedno od mogućih rješenja jest stvaranje suverene i nezavisne države palestinskog naroda. Rat i patnje Palestinaca doprinijeli su snažnijoj podršci palestinskoj državnosti diljem svijeta, a osobito među mladima na Zapadu.
Krajem maja Norveška, Španija i Irska bile su europske države koje su priznale Državu Palestinu, a isto to u trenutku pisanja teksta planiraju učiniti Slovenija, Malta i Belgija. Iako je međunarodno priznanje važna stavka za svaku državu, i onu koja to tek namjerava postati kao što je Palestina, ono samo po sebi neće stvoriti državu jer se svaka država mora izboriti za samostalnost na terenu.
Povratak Židova u Svetu Zemlju
Proces rađanja palestinske države traje desetljećima i kraj mu nije na vidiku. Palestinsko pitanje je neraskidivo povezano s izraelskim (židovskim) pitanjem i bez rješenja jednoga nema rješenja drugoga. Iako je Izrael postao državom 1948. Palestina to nije ni tekuće 2024.Iako je Izrael uspješna politička priča njegovo postojanje i oblik nisu do kraja definirani sve dok ne bude riješeno i palestinsko pitanje. Palestinski problem nije postojao prije uspona cionizma – pokreta za uspostavu židovske države u Svetoj Zemlji krajem 19. st. Dotad su osmansku pokrajinu Palestinu nastanjivali lokalni Arapi koji nisu razvili vlastitu narodnost ni pokret za samostalnost. Židovi su iz Svete Zemlje protjerani nakon neuspjeha Bar Kohbinog ustanka 136. i raspršili su se po svijetu. Pogromi i loš tretman Židova u Evropi koncem 19. i početkom 20. st. uz jačanje cionizma, rezultirali su masovnom židovskom imigracijom u Palestinu. Tokom Prvog svjetskog rata 1917., Velika Britanija obećala je uspostaviti nacionalni dom za židovski narod u Palestini – Balfourova deklaracija. Koncem 1917. Britanci su osvojili Palestinu i uspostavili svoj kolonijalni mandat. Tada je Židova u Palestini bilo 6%. Nakon toga je uslijedila masovna imigracija koju je potpomogao uspon antisemitskih nacističkih i fašističkih režima u Evropi. Između 1917. i 1947. židovsko stanovništvo u Palestini povećalo se sa 6 na 33%.
Palestinci plaćaju cijenu holokausta
Arapi su na početku blagonaklono gledali na dolazak Židova jer su se suosjećali s njihovim stradavanjima i prodavali su im svoja zemljišta i nekretnine. Prekasno su shvatili da Židovi žele preuzeti upravom nad tim područjem i lokalne Arape dovesti u položaj u manjine vlastitoj domovini gdje su živjeli 13 stoljeća. Arapska pobuna u Palestini dogodila se između 1936. i 1939. protiv Britanaca i židovskih naseljenika. Arapi su tražili neovisnost i prekid židovske imigracije. Britanske vlasti su ustanak skršile uz pomoć židovske paramilitarne skupine Hagane. Pet hiljada Arapa je poginulo.
U međuvremenu, cionističke organizacije nastavile su međunarodnu kampanju za stvaranje židovske države. Naoružane cionističke milicije počele su napadati Arape, arapske milicije su im uzvratile istom mjerom što je dovelo do obostranih zločina. Nakon svršetka Drugog svjetskog rata, cijenu holokausta, tj. masovno ubijanje Židova od strane nacista morali su platiti palestinski Arapi iako nisu imali veze s holokaustom. Svijet je pristao na uspostavu židovske države u Palestini.
Stvaranje Izraela i Zelene crte
Potkraj 1947. Opća skupština Ujedinjenih naroda je usvojila Rezoluciju 181 koja je predvidjela podjelu Palestine na arapsku i židovsku državu. 55% teritorija dodijeljeno je Židovima, a Arapima 45%, dok je prijestolnica Jerusalem (kolijevka judaizma, kršćanstva i islama) proglašena posebnim teritorijem pod upravom UN-a. Cionisti su oduševljeno prihvatili plan, a palestinski Arapi i arapske države ga jednostrano odbacili. Krenuli su manji sukobi. Dana 14. maja 1948. odmah nakon što je britanska uprava završena, cionistički čelnici proglasili su Izrael neovisnom državom. Sljedeći dan članice Arapske lige (Egipat, Sirija, Irak, Transjordanija, Libanon, Jemen i Saudijska Arabija),napale su Izrael s ciljem njegovog uništenja od rijeke Jordan od Sredozemnog mora. To je bio Prvi arapsko-izraelski rat. U desetomjesečnom ratu Izrael je zauzeo područje koje je UN predložio za židovsku državu, kao i gotovo 60% područja predloženog za arapsku državu. Izrael je zauzeo i Zapadni Jerusalem, koji je trebao biti dio međunarodne zone. Transjordanija je zauzela Istočni Jerusalem i ono što je postalo poznato kao Zapadna Obala, anektirajući je sljedeće godine. Teritorij koji je postao Pojas Gaze zauzeo je Egipat. Tada, 1949.je formirana tzv. Zelena crta razgraničenja, tj. crta razgraničenja židovske i arapske vojske. Zelenu crtu će mnogi stručnjaci i organizacije, uključujući, UN predviđati budućom crtom razgraničenja židovske i arapske države. Palestina bi trebala obuhvatiti 6.020 četvornih km.
Nakba
Nakon što su izraelske snage zauzele palestinske teritorije 1948.-49., 700 tisuća Arapa bilo je prisiljeno napustiti svoje domove i otići u izbjeglištvo – Nakba ili katastrofa. Većina izbjeglica je pobjegla u Gazu i Zapadnu obalu. Ipak, ondje nije uspostavljena palestinska država iako se to moglo učiniti sve do 1967. i novog rata.
Razlog je taj što su Egipat i Jordan ta područja uklopili u svoje velikodržavne koncepcije, a palestinski identitet još nije dovoljno ojačao. Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) osnovana je 1964. Isprva je nastojala uspostaviti arapsku državu na cijelom teritoriju bivše mandatne Palestine, zagovarajući eliminaciju Države Izrael. Militantno krilo PLO-a otvoreno je sudjelovalo u nasilju protiv izraelskih civila, kako unutar tako i izvan Izraela.
Izraelska okupacija palestinskih zemalja
Palestinci su kao narod definitivno postali nacionalno osviješteni 1960-ih, posebice nakon Šestodnevnog rata 1967. koji je temeljito promijenio stanje na terenu. Tada je Izrael pokrenuo preventivne ofenzive protiv Egipta i Jordana i uspio zauzeti Istočni Jerusalem, Zapadnu obalu i Pojas Gaze, egipatski Sinajski poluotok i sirijsku Golansku visoravan. Iako je Izrael vratio Sinaj Egiptu 1979. kao dio mirovnih pregovora, do danas je zadržao de facto ili de iure kontrolu nad ostalim teritorijima. Izrael je službeno anektirao većinski palestinski Istočni Jerusalem 1980., dok se suzdržao isto učiniti sa Zapadnom obalom i Gazom koje je zadržao pod okupacijom. Umjesto aneksije, izraelske vlasti su pokrenule ambiciozni pothvat naseljavanja oba teritorija koji većina međunarodne zajednice smatra nezakonitim.
U maja 1982. Izrael je napao Liban s deklariranom namjerom da eliminira PLO. Naposljetku je dogovoren prekid vatre. Trupe PLO-a nisu uništene. Povukle su se iz Bejruta u susjedne zemlje. U septembru 1983., Međunarodna konferencija o pitanju Palestine (ICQP) usvojila je načela: potrebu suprotstavljanja izraelskim naseljima i izraelskim pokušajima za promjenom statusa Jeruzalema, pravo svih država u regiji na opstanak u međunarodnim okvirima priznatih granica i postizanje legitimnih, neotuđivih prava palestinskog naroda. Godine 1987. počeo je masovni ustanak protiv izraelske okupacije na okupiranom području – Prva intifada. Tada se pojavio islamistički pokret Hamas u Pojasu Gaze koji se nedvosmisleno opredijelio za uništenje izraelske države ratom. Metode koje su koristile izraelske vojne snage (IDF) rezultirale su velikim gubicima života među civilnim palestinskim stanovništvom. Dana 15. novembra 1988. Palestinsko nacionalno vijeće, zakonodavno tijelo PLO-a na čelu s Jaserom Arafatom, proglasilo je uspostavu Države Palestine. Ipak, ona je tada postojala samo kao ideja.
Nastanak Palestinske Samouprave (PS)
U rujnu 1993. vođa PLO-a Arafat i izraelski premijer Yitzhak Rabin potpisali su prvi sporazum iz Osla, čiji je cilj bio postizanje mira u roku pet godina. PLO je priznao pravo Izraela na postojanje i odbacio terorizam, a Izrael je priznao pravo na postojanje palestinskeuprave. Rabina je 1995. ubio židovski radikal. Kao rezultat pregovora, 1994. PLO je uspostavio vrstu autonomije, Palestinsku Samoupravu (PS), koja ima određena obilježja vlade u dijelovima Zapadne obale i Pojasa Gaze.
U rujnu 1995. potpisan je Oslo II sporazum kojim su uspostavljena područja A, B i C na Zapadnoj obali. Zona A obuhvatila je 18% teritorija i ondje je uspostavljena potpuna palestinska vlast. Radi se o najgušće naseljenoj i najviše urbaniziranoj zoni. Zona B je obuhvatila 22% teritorija i ondje je uspostavljena palestinska civilna vlast, dok je sigurnost ostala u rukama Izraela. Riječ je o većinom ruralnoj zoni. Zona C obuhvatila je oko 61% Zapadne obale i ondje je Izrael zadržao potpunu vlast s tim što je palestinskim vlastima dozvoljeno organizirati obrazovanje i zdravstvo za Palestince. U Zoni C nalaze se sva izraelska naseljenička naselja. Radi se uglavnom o ruralnim područjima koja obiluju prirodnim resursima: obradiva zemljišta, izvori vode, minerali, prirodni kamen, nalazišta nafte i plina. Stoga nije iznenađujuće kako Izrael ne prepušta upravu tim područjem.
Druga intifada i diplomatske inicijative
Mirovni proces pretrpio je ozbiljan neuspjeh u srpnju 2000. kada pregovori između izraelskog premijera Ehuda Baraka i palestinskog vođe Jasera Arafata na summitu u Camp Davidu nisu uspjeli postići sporazum o konačnom statusu Palestine. Nesuglasice oko pitanja Jeruzalema, granica i prava na povratak palestinskih izbjeglica pokazale su se nepremostivim preprekama. Čim su propali pregovori započela je Druga intifada (2000.-2005.)obilježena intenzivnim sukobima Izraelaca i Palestinaca. Izrael je odgovorio na intifadu tako što je započeo izgradnju graničnog zida na Zapadnoj obali, koji se uglavnom nalazi unutar okupiranog palestinskog teritorija, koji je Međunarodni sud pravde (ICJ) proglasio nezakonitim.
Godine 2002. Vijeće sigurnosti UN-a potvrdilo je koncept dviju država, Izraela i Palestine. Arapska liga je 2002. usvojila Arapsku mirovnu inicijativu koja je potvrđena i na njenim narednim summitima. Inicijativa promiče normalizaciju odnosa arapskog svijeta s Izraelom, u zamjenu za potpuno povlačenje Izraela s okupiranih teritorija (Zapadna obala, Gaza, Golanska visoravan i Libanon), uz mogućnost međusobno dogovorenih manjih razmjena teritorija između Izraela i Palestine, pravedno rješenje problema palestinskih izbjeglica temeljeno na Rezoluciji UN-a 194 i uspostavu palestinske države s Istočnim Jeruzalemom kao glavnim gradom.
Sljedeće 2003. Kvartet (SAD, EU, Rusija i UN) objavio je Putokaz prema rješenju dvije države. Dokument je zacrtao niz koraka prema uspostavi neovisne palestinske države uz jamčenje sigurnosti Izraelu. Međutim, provedba plana suočila se sa značajnim izazovima, a napredak je ostao ograničen.
Trajna podjela palestinskih područja
Izrael se povukao iz Pojasa Gaze 2005. i uklonio svoja naselja, ali ih je zato proširio na Zapadnoj obali. Međutim, Pojas Gaze mnogi i dalje smatraju pod izraelskom okupacijom, uključujući UN. Naime, Izrael od 2007., otkako je Hamas preuzeo upravu nad Gazom, kontrolira većinu graničnu prijelaza, vrši zračnu, kopnenu i pomorsku blokadu enklave. Istovremeno, električna energija, pitka voda, humanitarna pomoć i druge usluge su u izraelskom posjedu koji odlučuje hoće li ih ili neće isporučiti palestinskoj enklavi. Gaza se često naziva „zatvorom na otvorenom“.
Palestinski teritoriji su u stvarnosti danas podijeljeni na tri uprave. Od 2007. Pojasom Gaze upravlja Hamas, a dijelovima Zapadne obale Palestinska Samouprava kojom predsjeda PLO, odnosno najjača stranka Fatah. Najvećim dijelom Z. obale vlada Izrael, uključujući I. Jerusalem kojeg Izraelci ne smatraju dijelom Z. obale nego dijelom cjelovitog Jerusalema.
Palestinci tvrde da je Istočni Jerusalem budući glavni grad njihove države, s obzirom na njegovu središnju ulogu u palestinskom gospodarstvu, vjerski značaj za muslimane i većinsku palestinsku populaciju (61%).Palestinska područja zbog sukoba Fatah-Hamas zapravo djeluju kao zasebni entiteti što uz izraelsku prisutnost ne olakšava borbu za palestinsku stvar.
Nastavak diplomatske borbe
Godine 2011. Palestina je primljena u UNESCO, a godinu potom dobila je status promatrača u UN-u kao država nečlanica. Opća skupština UN-a je 2014. proglasila Međunarodnom godinom solidarnosti s palestinskim narodom. Nastavljeni su međunarodni napori za oživljavanje mirovnog procesa. Sjedinjene Države pokušale su na razne načine posredovati u pregovorima između Izraela i Palestinaca. Međutim, značajne prepreke poput širenja izraelskih naselja, statusa Jeruzalema, granica i prava na povratak palestinskih izbjeglica ostale su glavnim preprekama. Godine 2016. Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo je rezoluciju kojom osuđuje izraelska naselja.
No, Trumpova administracija je 2017. objavila priznanje Jeruzalema kao glavnog grada Izraela, a nakon toga su američka i neka druga veleposlanstva preseljena u Jeruzalem. Posljednjih godina pojavile su se nove diplomatske inicijative, uključujući sporazume o normalizaciji odnosa Izraela i nekih arapskih država – tzv. Abrahamski sporazumi iz 2020. Iako se oni izravno ne bave izraelsko-palestinskim sukobom, preoblikovali su regionalnu dinamiku i otvorili pitanja o budućnosti palestinske državnosti. Godine 2022. Genralna skupština UN-a zatražila je od ICJ-a da donese savjetodavno mišljenje o zakonitosti produljene izraelske okupacije koja je započela 1967.Dana 15. maja 2023., nakon zahtjeva Genralne skupštine, UN je po prvi put obilježio 75. godišnjicu Nakbe.
Težak život Palestinaca u enklavama
Na Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalemu živi oko tri milijuna Palestinaca, a dva milijuna u Gazi. U samom Izraelu živi 2,1 milijuna izraelskih Arapa iliti Palestinaca. S druge strane, Židova ima 6,7 miliona u Izraelu. Stanovništvo izraelskih naselja na Zapadnoj obali i u Istočnom Jeruzalemu poraslo je s otprilike 250.000 1993. na čak 700.000 krajem 2023.UN je osudio izraelska naselja, nazivajući ih velikom preprekom u ostvarenju održive palestinske države, s druge strane Izraelci ih smatraju legitimnim. Otprilike je broj Židova i Palestinaca u Svetoj Zemlji izjednačen i zato se Židovi protive jedinstvenoj državi. Palestince je UN opisao kao „mlado društvo“ – populacija između 15 i 29 godina čini 30% ukupnog stanovništva.
Izgradnja izraelskih naselja i zidova razdvajanja na Z. obali fragmentirala je palestinske zajednice i ograničila njihovu mobilnost. Oko 700 cestovnih prepreka, uključujući 140 kontrolnih točaka uspostavljeno je diljem tog područja. Oko 70.000 Palestinaca s izraelskim radnim dozvolama prelazi ove kontrolne točke u svakodnevnom putovanju na posao. U izvješću iz 2022., posebni izvjestitelj UN-a za ljudska prava na palestinskim teritorijima okarakterizirao je izraelski sustav na Zapadnoj obali apartheidom.
Palestinski teritoriji u zoni A i B podijeljeni su na 165 „otoka“, tj. diskontinuiranih područja koje okružuju izraelski naseljenici ili kontrolne točke izraelske vojske. Palestinski teritoriji se stoga još nazivaju palestinskim arhipelagom ili bantustanima po uzoru na nominalno samoupravne crnačke zajednice stvorene u Južnoj Africi u doba apartheida. Enklave je stvorila izraelska politika jer one nisu prirodne. Naravno, funkcioniranje jedne države od stotinjak enklava bilo bi teško.
Izraelska blokada je desetkovala gospodarstvo i kvalitetu života stanovnika Gaze. I prije aktualnog rata Gaza je bila osiromašena. 80 posto stanovnika oslanjalo se na pomoć kako bi preživjelo, a, čak 95 posto nije imalo pristup pitkoj vodi. Otprilike polovica nije imala dovoljno hrane. Mnogi nisu mogli dobiti odgovarajuću medicinsku skrb zbog restriktivnog izraelskog sustava izdavanja dozvola. Postoje još i palestinski izbjeglički kampovi u Jordanu, Libanonu, Siriji od kojih su neki u funkciji od kraja 1940-ih.
(Ne)funkcioniranje Palestinske Samouprave (PS)
Sjedište Palestinske Samouprave koja namjerava postati država nalazi se u Ramallahu. U njoj nema radikala poput Hamasa i Palestinskog islamskog džihada. Palestinski predsjednik Mahmoud Abbas istovremeno je i čelnik PLO-a i stranke Fatah, koja ima najveću zastupljenost u PS-u od svih frakcija. U ožujku 2024., Abbasov dugogodišnji ekonomski savjetnik Muhamed Mustafa zamijenio je Muhameda Shtayyeha na mjestu premijera PS. Njegovo imenovanje dogodilo se u trenutku kada Washington nastoji reformirati PS kako bi poboljšali životne uvjete na Zapadnoj obali i pokazale da PS može odgovorno upravljati Gazom nakon svršetka rata.
Palestinska Samouprava postala je sinonim za neučinkovitost, nepotizam i korupciju te nije održala opće izbore od 2006. Eksperti tvrde kako je glavni razlog to što se Abbas i njegovi međunarodni pokrovitelji, poglavito SAD, boje onoga što bi se moglo dogoditi ako Hamas ponovo pobijedi u Gazi ili možda Zapadnoj Obali. 88-godišnji Abbas je na vlasti čak 19 godina iako mu je mandat predviđen na četiri godine. Nastavlja vladati autokratski.PS se oslanja na međunarodnu humanitarnu pomoć s obzirom na neučinkovitost svoje administracije i izraelsku blokadu.
Zbog suradnje s Izraelom, mnogi Palestinsku samoupravu smatraju kolaboracijskim čimbenikom koji ne može realizirati suverenost palestinske države. Ipak, PS se pridružila brojnim međunarodnim organizacijama, uključujući Arapsku ligu i Organizaciju islamske suradnje. Prije svega, pristupila je Rimskom statutu 2015., čime je postala stranka Međunarodnog krivičnog suda (ICC).
Trenutno je 146 od 193 članica UN-a priznalo palestinsku državnost, ali ne i SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Kanada, Australija i mnoge druge u zapadnom bloku, uključujući i sam Izrael. Hoće li i kad Palestina postati država na terenu pokazat će vrijeme, ali sasvim sigurno definitivno rješenje neće se dogoditi uskoro.
(TBT,GEOPOLTIKA NEWS)
