GLOBAL
Prije skoro 10 godina, al Qaedin predstavnik poslan je kod
Abu Musaba al-Zarqawija kako bi mu rekao da ukroti svoj terorizam. Putovanje, i
njegov neuspjeh, dali su ISIL.
FOTO: Al Bagdadi (Profimedia)
Telefon je u Direkciji za borbu
protiv krijumčarenja i organiziranog kriminala sa sjedištem u Gaziantepu, gradu
na jugu Turske, zazvonio u 16:30, 16. oktobra 2006. Pozivalac nije otkrio svoje
ime, a neobično da se na snimku nije mogao razaznati ni njegov spol. Pozivalac
je pak ponudio provjerenu informaciju. Nekoliko iranskih državljana prolazi
kroz Gaziantep na putu u Kilis, turski grad na granici sa Sirijom. Iranci su koristili
falsificirane pasoše, pojasnio je izvor, a putovali su u vozilu registracijskih
oznaka 79 M 0064.
Gaziantep nije bio naročito
popularan sve do početka rata u Siriji. Tada je grad postao utočište svim
muškarcima i ženama koje je tu dovela neka katastrofa – stranim džihadistima,
novinarima i humanitarcima. Mnogim džihadistima koji su odlučili priključiti se
Islamskoj državi, Gaziantep je jedna od zadnjih stanica prije ulaska u
„halifat“.
2006., međutim, halifat još nije
postojao. Tada je bilo manje stranaca u Gaziantepu, ali jedno vozilo tamo je
prosto privlačilo veliku pažnju.
Informacija se odmah isplatila.
16. oktobra navečer, na jugoistočnom dijelu univerziteta u Gaziantepu, policija
je presrela vozila s registracijskim oznakama na koje ih je izvor uputio. U
njemu su se nalazila dva muškarca, žena i četvero djece. Vođa grupe se
predstavio kao Muhammet Reza Reanjbar Rezaei, a ime je odgovaralo onome na
njegovom iranskom pasošu.
Direkcija za strance u Gaziantepu
je Rezaeijev pasoš smatrala prililčno sumnjivim. Štembilj koji je dobio po
ulasku u Tursku od 1. novembra 2005. je odgovarao podacima s kompjutera, ali
nije bio izlaznog pečata – Rezaei je tvrdio da je njegova grupa ušla u Tursku
iz Irana nekoliko dana ranije. Štaviše, nisu postojali kompjuterski podaci koji
bi trebali odgovarati ulaznim i izlaznim štembiljima u pasošu. Ko god je ovu
informaciju odao policiji, planirao je nešto.
Čovjeku po imenu Rezaei je
dodijeljen advokat, pretražen je i formalno ispitan u 23:00 16. oktobra.
Pretres vozila i privedenih je otkrio skoro 10.625 dolara, dva mobitela, dvije
SIM kartice i jednu lampu.
Najvažnije, nakon suočavanja s
nepravilnostima u njegovom pasošu, muškarac je popustio i priznao da njegovo
ime nije Muhammet Reza Reanjbar Rezaei. On se zove Abdulrahman bin Yar
Muhammad. Osim toga, priznao je da nije ni Iranac: rođen je u Takharu u
Afganistanu i živio je u Kabulu sa svojom ženom i četvero djece.
„Muhammad“ je tvrdio da je krenuo
u Evropu gdje je namjeravao tražiti politički azil. U policijskom izvještaju
tvrdio je da je želio otići u „zemlju gdje bi [mogao] dobiti bolji posao,
obezbijediti bolje obrazovanje za [svoju] djecu i imati bolji život“. Na kraju
razgovora zatražio je azil u Turskoj.
Ali, ako je krenuo u Evropu,
zašto je njegovo vozilo zaustavljeno na putu za Siriju? Muhammad je uporno
objašnjavao da je planirao „turistički obilazak“ za vrijeme ramazana prije nego
se odseli u Evropu. Rekao je da je ušao u Tursku 4 dana ranije iz Irana preko
graničnog prijelaza Dogubeyazit i nakon kratkog odmora u turskom gradu Van,
stigao je u Gaziantep tog jutra kad je uhapšen. Bilješke sa iskaza njegove
supruge „Sonije“ navode da je ona ispitana odvojeno i ispričala je istu
verziju.
Muhammad je bio najodlučniji oko
izjave da se ne želi vratiti u Afganistan. Ako nije mogao ostati u Turskoj,
tražio je da ga izruče u Afganistan. Također se izvinio za lažni iranski pasoš
i objasnio je da ga je za $500 kupio od kriminalaca u Iranu koji su gauvjerili da
će mu biti lakše s njim u Turskoj nego s afganistanskim. Nije jasno koliko je
lokalna turska policija znala o Muhammadovom identitetu, ali druga garnitura
vlasti, navodno uključujući CIA-u, znala je nešto više. Znali su da su dva
turska al Qaedina operativca, Mehmet Yilmaz i Mehmed Resit-Isik, doputovali u
Tursku da njemu i njegovoj porodici pomognu prijeći tursku granicu. Znali su da
je Yilmaz ratovao u Afganistanu i da je možda pružio pomoć prilikom niza
bombardiranja u Istanbulu 2003. Znali da je drugi osumnjičeni operativac al
Qaede, Mehmet Polat, upoznao Muhammada i njegovu porodicu u Gaziantepu, i da je
on bio drugi čovjek u vozilu registarskih oznaka 79 M 0064.
Najvažnije, znali su da čovjek
uhapšen u Gaziantepu nije ni Muhammet Reza Reanjbar Rezaei niti Abdulrahman bin
Yar Muhammad. A sigurno nije izbjeglica na putu za Evropu.
Zapravo, muškarac u pritvoru u
Gaziantepu je najpoznatiji kao Abd al-Hadi al-Iraqi, koji je krenuo na
očajničku misiju da povrati al Qaedin autoritet nad njezinim pobunjeničkim
ogrankom u Iraku.
Dok je Abd al-Hadi sjedio u
policijskom pritvoru, morao je biti svjestan neuspjeha svoje misije – ali
sigurno nije bio svjestan njegove težine. Njegovim hapšenjem al Qaeda je
izgubila jednog od najkreativnijih operativaca na odvažnoj misiji
uspostavljanja kontrole nad pobunjeničkim iračkim ogrankom – organizacijom koja
će na kraju izrasti u ljutog protivnika za prevlast džihadističkog pokreta.
FOTO: (public)
Tzv. halifat Islamske države nije
proglašen do 2014., ali grupa tada nije osnovala IS. Zaista, samo dan prije
hapšenja Abd al-Hadija, al Qaedin ogranak u Iraku je objavio osnivanje Islamske
države Irak (ISI). Njezina misija je bila upravljati teritorijom i na kraju
ponovo uspostaviti halifat.
Al Qaedino vodstvo, krijući se u Pakistanu
daleko od Iraka, nije konsultirano. Objava je tako postala veliki izazov
vlastima al Qaede i nagovijestila je nasilnu, javnu rastavu džihadističke
organizacije i onog što će postati Islamska država.
Ovo je priča o ranoj vezi al
Qaede i organizacije koja će postati IS, te starijim neuspjesima džihadističke
organizacije da prvotne vođe podredi njezinoj vlasti. Neslaganje između dviju
grupa imalo je svoje krizne trenutke, ali najvažniji se desio u oktobru 2006.,
mnogo prije je IS postalo prepoznatljivo ime. Al Qaedin najluđi pokušaj
zauzdavanja svog neposlušnog iračkog saveznika, međutim, okončao se odlaskom
jednog od najstarijih zapovjednika u zatvor u Gaziantepu.
Al Qaeda u Iraku i al Qaedini Iračani
Nashwan Abd al-Razzaq Abd al-Baqi
stigao je u Paksitan početkom 1990-ih, uskoro nakon povlačenja SSSR-a iz
Afganistana. Porijeklom je Kurd iz iračkog grada Mosula i služio je u iračkoj
vojsci za vrijeme Iransko-iračkog rata. Njegov pseudonim (kunya) se u tim godinama mijenjao. Ponekad se zvao Abd al-Hadi
al-Mosuli, ponekad Abd al-Hadi al-Ansari, ali je na kraju postao najpoznatiji
kao Abd al-Hadi al-Iraqi.
FOTO: Al Iraqi (public)
Abd al-Hadi al-Iraqi
Poput mnogih džihadista u to
vrijeme, abd al-Hadi je živio u Paksitanu kad je bjesnio rat između nekadašnjih
afganistanskih mudžahedinskih frakcija u Afganistanu nakon povlačenja SSSR-a.
Čini se da je ušao u Afganistan 1995. ili 1996. s namjerom da ostane, kada su
talibani preuzeli kontrolu nad većinom zemlje. Ubrzo je iskoristio svoje vojno
iskustvo iz Iraka, te odmah postao vođa tzv. Ansar bataljona, vojne jedinice
sačinjene od stranaca koji su se borili uz talibane. Nakon napada 9/11,
struktura bataljona Ansar, procedure obuke i ideologija su otkriveni u
priručniku Iračke vojske koji je Abd al-Hadi donio sa sobom iz svog prošlog
života.
Godinama kasnije, neki
analitičari su tvrdili da je IS-ova upotreba iračke vojne taktike dokaz da su
bivše pristalice stranke Baath upravljale operacijama grupe. Možda. Ali
doktrina iračke vojske bila je utkana u al Qaedu i džihadističku vojnu obuku
godinama ranije – ne zato što je Saddam Hussein podržavao ove grupe, nego zato
što je čovjek koji je predvodio al Qaedine konvencionalne vojne poduhvate
prešao u džihadističku grupu nakon karijere u iračkoj vojsci.
Do 1998., Abd al-Hadi je bio
zvijezda u usponu u al Qaedi. Vodio je „motel“ u Kabulu i bio je jedan od samo
šest Arapa koji su obavljali razgovore sa talibanskim odborom za komunikacije
koji mu je dao ovlasti za presretanje u ime Arapa u Afganistanu. Također je bio
među malobrojnim strancima u „Bamiyan grupi“, a u junu 2001. bio je jedan od
samo 10 članova al Qaedinog komiteta – savjetodavnog tijela Osame bin Ladena.
Nakon napada 9/11 i pada
talibana, Abd al-Hadi je imenovan na mjesto al Qaedinog zapovjednika za
sjeverni Afganistan i čini se da je bio umiješan i u operacije vani. Richard
Reid, „bombaš s cipelama“ koji je pokušao raznijeti avion na letu od Pariza do
Miamija u decembru 2001., naveo je Abd al-Hadija kao drugog nasljednika u svom
pisanom testamentu.
Imajući u vidu porijeklo, nije ni
čudo da je Abd al-Hadi pomogao u vođenju al Qaedine strategije prema Iraku.
Prije 9/11, ostao je u kontaktu s porodicom i prijateljima blizu Mosula, te
kampom u kojem su obučavani mnogi gosti njegovog motela gdje se nalazio i tzv.
Kurdski kamp, što navodi da su neki irački Kurdi tamo možda i obučavani.
Abd al-Hadi također je igrao
ključnu, sekundarnu ulogu u al Qaedinom prihvatanju Abu Musaba al-Zarkawija,
jordanskog kuma IS-a. Abd al-Hadi optužio je sirijskog džihadistu Abu Musaba
al-Surija za pokušaj preotimanja regruta iz al Qaedinog motela u Kabulu – i
direktno koordinirao sa starijim al Qaedinim operativcima Sayfom al-Adlom i Abu
Hafsom al-Masrijem u razvijanju strategije kompenzacije. Među ovim poduhvatima
bila je i strategija jačanja Zarkawija, dijelom zbog ograničavanja podrške
al-Suriju od džihadističkih regruta iz Levanta.
Abd al-Hadijeve veze bile su
važne kada je Zarkawi prebacio svoju operaciju iz Iraka u afganistan nakon
napada 9/11. Al Qaeda je pomogla Zarkawija da osnuje trening kamp u
Afganistanu, ali mladi Jordanac nije se zakleo na vjernost bin Ladenu dok je
tamo boravio. Ovo je zakompliciralo pregovore s al Qaedom kada je došao u Irak.
2003. i 2004. Zarkawi je redovno komunicirao s al Qaedom, tražeći finansijsku
podršku i pregovarajući da se konačno zakune na vjernost. Abd al-Hadija je
al-Adl promovirao na mjesto zapovjednika al Qaedinim snagama u sjevernom
Afganistanu nakon 9/11. Zajedno sa al-Adlom, služio je kao jedan od najvažnijih
al Qaedinih posrednika u pregovorima sa Zarkawijem u Iraku.
Komunikacija između Iraka i južne
Azije bila je rizična. Geografija i neprijateljski raspoložene tajne službe
činile su putovanje opasnima, a elektronska ili telefonska komunikacija uvijek
se mogla presresti. Zaista, kada je Zarkawi zatražio finansijsku podršku od al
Qaede 2003., Abd al-Hadi je odustao, navodno zbog brige da će ograničeni finansijski
izvori prilikom tranzita biti oteti. Abd
al-Hadi je na kraju poslao predstavnike u pregovore sa Zarkawijem, od kojih je
najuspješniji bio Pakistanac iz Balochistana Hassan Ghul.
Kada su se Ghul i Zarkawi sreli u
januaru 2004., Zarkawi je otvoreno pojasnio da je njegova strategija u Iraku
namijenjena da isprovocira sektaški krvavi obračun. Ubijao bi šiitske političke
i duhovne vođe dok sektaški rat ne počne. Ghul je taj plan prenio Abd
al-Hadiju, koji je, prema sažecima razgovora koje je objavio Obavještajni odbor
američkog senata, odgovorio da „se
protivi svim operacijama u Iraku koje bi promovirale prolijevanje krvi među
muslimanima“. Kada su kurdske protuterorističke jedinice 2004. zatočile Ghula
na njegovom putu iz Iraka, CIA-inim istražiteljima je rekao da je Abd al-Hadi
„savjetovao al-Zarkawija protiv poduzimanja takvih operacija“.
Abd al-Hadijeve brige bile su
dvostruke. Nije odobravao al Zarkawijevu brutalnu stratešku viziju podjele, ali
zbog daljine i problema u komunikaciji, nije imao jasnu sliku o događajima u
Iraku. Zaista je bilo teško procijeniti, a kamoli kritizirati, Zarkawijev
pristup.
Srećom po Abd al-Hadija, bilo je
mnogo al Qaedinih članova voljnih putovati u Irak u rat. Vođa al Qaede se nadao
da će, uspije li rasporediti operativce od povjerenja na teren, dobiti bolju
predstavu o operativnom okruženju i samim tim, veći utjecaj na Zarkawija. Tako
je Abd al-Hadi naredio Ghulu da raspravi ovo pitanje sa Zarkawijem i razvije
rutu za borce da se zapute u Irak. Zarkawi je bio duboko samostalna ličnost,
tako da je ovo pitanje bilo osjetljivo, ali bio je otvoren za ideju i čak je
tražio pojedince s određenim tehničkim vještinama.
Možda nadahnut Zarkawijevom
spremnošću na suradnju, Abd al-Hadi je predložio nešto još radikalnije: lično
bi došao u Irak. Ali Zarkawijev interes za nove regrute nije podrazumijevao al
Qaedine vođe starije od njega, čak ni ako su bili Iračani. Možda i zabrinut
zbog prećutnog izazova njegovog vodstva, Zarkawi je odbio prijedlog,
objašnjavajući Ghulu, za izvještaj Obavještajnog odbora američkog senata da, to
„nije bila dobra ideja jer su operacije u Iraku daleko drugačije od onih koje
je Abd al-Hadi vodio u Afganistanu“.
Neko vrijeme Abd al-Hadi nije
pokretao to pitanje.
Slom
Zarkawi se konačno zakleo na
vjernost bin Ladenu u oktobru 2004., ali pod svojim uvjetima. Popustio je, kako
je sam objasnio, samo zato što „su njegova uvažena braća iz al Qaede shvatala
[njegovu] strategiju… i njihova srca su se otvorila za naš pristup.“ Al Qaeda
u Iraku je rođena (AQI), ali strategija brutalnosti i sektaštva na koju je
upozorio Abd al-Hadi se nastavila.
Al Qaedin pokušaj kontroliranja
Zarkawija se također nastavio. U pismu od jula 2005., tada zamjenik
zapovjednika al Qaede, Ayman al-Zawahiri, upozorio ga je da ne pokušava otuđiti
Iračane i da „izbjegava scene masakra“.
Zarkawi je ostao ravnodušan. Kada
je direktor Nacionalne obavještajne službe John Negroponte u septembru 2005.
pustio u javnost pismo, Zarkawijev glasnogovornik ga je nazvao prevarom,
tvrdeći da „nema nikakve osnove osim u mašti političara iz Crne kuće i njihovih
robova“.
Razilaženje al Qaede i Zarkawija
je preraslo u krizu u novembru 2005., kada je Zarkawijeva pješadija bombardirala
tri hotela u Ammanu, u Jordanu, i ubila više od 60 Jordanaca. Al Qaedino
vodstvo se razbjesnilo. „Politika mora biti dominantnija od militarizma“, pisao
je Zarkawiju Atiya Abd al-Rahman, al Qaedin zapovjednik u Iranu, tri dana nakon
bombardiranja u Ammanu. Naredio je Zarkawiju da obustavi sve operacije van
Iraka.
Atiyah je ponovio Abd al-Hadijevu
brigu oko al Qaedine sposobnosti da upravlja dešavanjima u Iraku izdaleka, i
upozoren je da je Zarkwai očito vjerovao kako je Zawahirijevo pismo iz jula
bilo lažno. Dokument je bio autentičan, napisao je, i predstavljao je „misli
braće, šejhova i svih predstavnika intelektualnog i moralnog miljea odavde“.
Tvrdio je da je najveći prioritet grupe poboljšanje saradnje između al Qaede i
AQI-a. „Priprema [braće] da budu kuriri između tebe i vodstva ovdje“, pojasnio
je Atiyah, „je važnije od… slanja braće u neke operacije poput… hotela u Ammanu.“
Zarkawi je konačno pristao, barem
dijelom. U januaru 2006., osnovao je koaliciju iračkih džihadističkih grupa,
Mudžahedinsko savjetodavno vijeće (MSC), koje je osmišljeno za umirivanje nekih
briga al Qaede. Grupa je imenovala iračana kao emira, a Zarkawi je smanjio
pojavljivanje u javnosti.
Ali MSC je idalje većinom bio
paravan. Najvažnije, nije uključivao drugu najveću džihadističku grupu u Iraku,
Ansar al-Sunnah, koja ima kurdske korijene i skeptičan odnos sa Zarkawijem. Al
Qaedino centralno vodstvo željno je iščekivalo ujedinjenje u džihadistički
pokret – ali Zarkawi nije vjerovao Ansar al-Sunnahu, tako da su izravno
uključili njegovo vodstvo.
26. januara 2006., Ayman
al-Zawahiri je pisao Ansar al-Sunnahu, u ime al Qaedinog specijalnog komiteta
za iračke poslove, da komitet pozdravlja ujedinjenje između AQI-a i Ansar
al-Sunnaha. Još šokantnije, rečeno je da je takav korak moguć jedino „nakon
reforme unutar AQI-a“. Tri dana kasnije, komitet je poslao još jednu poruku
pozivajući da se „sve prepreke koje
stoje na putu [ujedinjenju] moraju ukloniti“.
Jedna od tih prepreka možda je
bio i sam Zarkawi.
In late 2003, Abd al-Hadi had
asked Zarqawi whether he should travel to Iraq. Zarqawi said no. In January
2006, Zarqawi was not offered a veto.
Al Qaeda se ubrzo bacila na
rješavanje problema: javili su Ansar al-Sunnahu da su poduzeli korake ka
poboljšanju uvjeta potrebnih za ujedinjenje „poslavši časnog brata i pravednog
šejha“ u Irak. Al Qaeda nije imenovala svog predstavnika, ali je istaknula
„poznajete ga jako dobro“.
Skoro da nema sumnje da je al
Qaedino pismo kurdskom vodstvu Ansara al-Sunnaha navelo da je Abd al-Hadi
al-Iraqi, Kurd iz Mosula, krenuo kući.
Krajem 2003. Abd al-Hadi je pitao
Zarkawija da li bi trebao putovati u Irak. Zarkawi je rekao da ne bi. U januaru
2006., Zarkawi nije mogao odbiti.
Vodstvo AQI-a se promijenilo
mnogo ranije nego je Abd al-Hadi uspio doći bilo gdje blizu Iraka. Zarkawi je
ubijen u junu 2006. u američkom zračnom napadu i zamijenio ga je Egipćanin Abu
Hamzah al-Muhajir. Uprkos njegovim dugotrajnim vezama s al Qaedom, Abu Hamzah je
nastavio udaljavanje AQI-a od centralnog vodstva. 15. oktobra 2006.,
Mudžahedinsko savjetodavno vijeće je objavilo da su sve njegove grupe raspuštene
i formirana je nova džihadistička vlada pod imenom Islamska država Irak. Mnogo
prije rata u Siriji i rasta Islamske države do globalnog nivoa, izričit cijl
ISI-a bio je upravljanje i na kraju ponovno uspostavljanje halifata.
Al Qaedino vodstvo je zatečeno.
Nisu konsultirani oko deklaracije, a vodstvo ISI-a nije uspjelo stvoriti
„jedinstvo“ među iračkih džihadistima odbijajući da inkorporira Ansar
al-Sunnah, koji je ostao na oprezu zbog ISI-a uprkos Zarkawijevoj smrti. Na
trenutak, al Qaedine vođe možda su bile ohrabrene činjenicom da se Abd al-Hadi
približava iračkoj granici i možda uspije srediti stvari. Taj trenutak je bio
kratak. Abd al-Hadi je uhapšen u Gaziantepu dan nakon što je proglašena ISI.
Tim je hapšenjem al Qaedin
najodvažniji poduhvat da konačno uzme pod kontrolu džihadistički pokret u Iraku
propao – a pokret koji je Zarkawi oživio udaljavao se sa svog puta. Ostatak je,
kako kažu, prošlost.
Kurdske brigade
Prema navodima poznatog turskog
novinara Rusena Cakira, CIA je bila duboko uključena u nadzor i hvatanje Abd
al-Hadija. Priča koju je Cakir objavio u novembru 2014., navodi da su turski
pripadnici al Qaede Yilmaz i Resit-Isik prešli u Iran pomoći Abd al-Hadiju i
njegovoj porodici da prijeđu granicu i onda ga ispratili do Gaziantepa na
posljednju dionicu do sirijske granice. Navodno je Abd al-Hadi elektronski praćen
cijelim putem, ali turska policija ga na osnovu takvih podataka praćenja nije
uhapsila. Anonimna dojava policiji u Gaziantepu, koja je naglasila da putuje
koristeći lažni pasoš, omogućila je da se on legalno privede.
Jednostavno je zamisliti agoniju
američkih zvaničnika dok je Turska razmatrala Abd al-Hadijev zahtjev za azil.
Njegov advokat, Omar Karahan, već je zastupao džihadiste u Turskoj i optuživan
je da i sam podržava terorizam. Ali Amerikanci se nisu morali brinuti. Abd
al-Hadijev zahtjev za azilom je odbijen i u 2:00, 31. oktobra 2006., ispraćen
je na let iz Istanbula u Kabul. Američki zvaničnici su ga čekali kada je avion
sletio.
Danas, Abd al-Hadi čeka suđenje
na vojnom sudu u Guantánamu, gdje je naveden kao jedan od 17 zatvorenika velike
važnosti. Sa mnogih od dokumenata citiranih u ovom tekstu skinuta je oznaka
povjerljivosti i pušteni su u javnost kako bi se mogli koristiti kao dokaz u
suđenju.
Ostaje nejasno šta je Abd al-Hadi
namjeravao učiniti da je stigao do Iraka. Imao je dovoljno iskustva da izazove –
direkntno ili indirektno – ili Zarkawija ili Abu Hamzu, ali nije jasno da li je
njegova misija bila preuzeti kontrolu nad ISI-em ili da li su vođe grupe
odobrile putovanje. Možda je namjeravao predvoditi puč? Možda je namjeravao
izgraditi poslušniji al Qaedini ogranak od Ansara al-Sunnaha? Možda bi samo bio
savjetnik? Ili bi možda njegov dolazak najavio neku vrstu otvorenog rata među
džihadsitima koji su se godinama kasnije pojavili u Siriji.
Priroda Abd al-Hadijeve misije
postavlja toliko pitanja koliko daje i odgovora, ali njegov put ka Iraku mnogo
nam govori o al Qaedinoj mreži logistike u 2006. Nije pokušao preći direktno u
Irak iz Irana ili Turske, nego je dodao barem još dva rizična granična
prijelaza i putujući okolo prešao stotine kilometara turske i sirijske
teritorije. Njegovo putanja je odraz rute koju su na kraju prelazile stotine
stranih boraca koji su se pridružili AQI/ISI-u 2006. i 2007. iI koji je postala
popularna tokom rata u Siriji.
Abd al-Hadi nije bio zadnji al
Qaedin zapovjednik koji je pokušao doći u Irak. Nakon njegovog hapšenja,
najmanje dvojica starijih al Qaedinih vođa – Atiyah abd al-Rahman i Muhammad
Khalil al-Hakaymah – pokušali su slična putovanja. Bez obzira na silne
digitalne komunikacije, al Qaeda je shvatila da se operacije u Iraku ne mogu
voditi bez operativaca od povjerenja na terenu.
Malo je detalja o njihovom
putovanjima, ali obojica su provela dosta vremena u Iranu nakon 9/11 i vjerovatno
bi prešli sličnu rutu kao Abd al-Hadi. Unutrašnje al Qaedine komunikacijske
veze navode da su obojica upala u nevolje, ali nije jasno da li je al Qaedina
turska mreža oklijevala (Abd al-Hadijev vozač u Gaziantepu, Mehmet Polat,
ubijen je u razmjeni vatre s turskom policijom početkom 2008.) ili su vlasti u
Iranu ograničile njihovo kretanje.
Uprkos sve većem razdoru s ISI-em, al Qaeda je ipak imala svoje
podanike u Iraku. Mnogi džihadisti iz Ansar al-Sunnaha ostali su uz al Qaedu
godinama, iako nikada nisu uzeli njeno ime. Za to vrijeme, Abd al-Hadijevi
koordinatori, Yilmaz i Resit-Isik, pobjegli su u Irak gdje su osnovali
džihadističku grupu, koja nije dugo opstala, poznatu kao „Kurdistanske
brigade“, koje su imale za cilj premostiti jaz između ISI-a i al Qaede.
Kurdistanske brigade su jedina grupa koja je javno obećala odanost i bin Ladenu
i emiru ISI-a. Ovaj pokušaj pomirenja je propao kada su Yilmaza i Resit-Isika
ubile američke vojne snage u junu 2007.
Al Qaedina spososbnost da starije zapovjednike pošalje na ratište
se poboljšala nakon što je počeo rat u Siriji. Mnogobrojni stariji džihadisti,
povezani s al Qaedom, stigli su na svoje odredište, što govori o agresivnosti
sigurnosnih snaga u Turskoj i drugdje. Zajedno, ovi najvažniji predstavnici al
Qaede u Siriji postali su poznati kao grupa Khorasan – hommage njihovom
iskustvu u Afganistanu.
Slijedeći korake Abd al-Hadija, ovi lideri su prvotno pokušali
izgraditi mostove s Islamskom državom, ali su je na kraju odbacili zbog
militanata iz Jabhat Fatah al-Shama i Ahrar al-Shama koji su prema al Qaedi
bili više prijateljski nastrojeni. Za razliku od vremena iračkog rata, kada se
okolne zemlje nisu slagale sa slobodnim kretanjem al Qaedinih operativaca,
članovi grupe Khorasan su relativno lahko ušli u Siriji i ostvarili
kredibilitet na lokalnom nivou zahvaljujući njihovom protivljenju Islamskoj
državi. Bez obzira na to, gurpa Khorasan nije vratila al Qaedin autoritet nad
Islamskom državom ništa više nego što je Abd al-Hadi mogao. Blizina je važna,
ali ona nije sve.
Zaista, al Qaedin uspjeh smještanja starijih zapovjednika u Siriju
je pomogao uspostavljanju jačih veza s mnogim pobunjeničkim grupama, ali razlaz
sa Zarkawijevcima je eskalirao u pravi rat s Islamskom državom. Al Qaeda nije
uspjela razumjeti da je pokret koji je Zarkawi stvorio bio fundamentalno
populistički – nikada nije tražio ličnosti koje će biti dugoročne vođe i
autoriteti. Dok su džihadističke vođe decenijama odbijale uspostavljene
političke i religijske hijerarhije širom Bliskog istoka i dalje, Zarkawijev
pokret je osnovan da odbaci čak i džihadistički establišment.
Abd al-Hadijeva misija u Irak se
okončala njegovim hapšenjem u Gaziantepu, ali al Qaedina kampanja da preuzmu
natrag kontrolu nad džihadistima od nasljednika Abu Musaba al-Zarkawija i dalje
traje.
(TBT, FP, Prevela Jasmina
Drljević)
