Piše: Jeremy Corbyn, thebosniatimes.ba
„Protagonisti 1914. su hodali u snu; predostrožni, ali slijepi, zavedeni snovima, nisu vidjeli stvarnost užasa koje će donijeti na svijet.“
U knjizi Mjesečari Christopher Clark je još jednom ispričao priču o izbijanju Prvog svjetskog rata. Prikazujući stari multipolarni svijet imperijalizma i paranoje, Clark odbija svu krivicu svaliti na samo jednu od velikih sila. Umjesto toga, pokazuje kako je niz pogrešnih poteza političkih lidera praktično eliminirao izglede za mir i uveo ih, kao mjesečare, u globalnu katastrofu koja će odnijeti oko 20 miliona života.
Današnji politički lideri ponovo se teturaju od jedne do druge krize, pokušavajući uvjeriti sebe da je rat jedino rješenje. Ključna razlika je u tome što ovog puta to ne čine hodajući u snu, već širom otvorenih očiju.
Milioni ljudi već mjesecima demonstriraju tražeći prekid vatre u Gazi, da bi se zaustavio dalji gubitak života, okončao beskrajni ciklus nasilja i spriječila šira eskalacija. Ignorirali su nas, klevetali i demonizirali. Prošle sedmice, u sukobu koji se širi Bliskim istokom, Izrael je izveo raketni udar na Iran. Čak i bez uključivanja drugih globalnih aktera, ljudske, ekonomske i ekološke posljedice rata s Iranom bile bi katastrofalne za čitav svijet.
Ne moramo više zamišljati najgori mogući scenario u kom bismo povukli kočnicu. Dok je izraelska vlada odmjeravala opcije za odgovor na napad Irana 14. aprila, bombe nisu prestajale da padaju na Palestince u Gazi. Već nekoliko mjeseci ljudska bića trpe užase koji zauvijek treba da nas progone. Nestajale su čitave porodice – a preživjeli će trpjeti posljedice do kraja života, kao i generacije koje dolaze. Mnoge stambene četvrti sravnjene sa zemljom bile su pokrivene leševima i djelovima tijela. Ljekari obavljaju amputacije bez anestezije. Djeca sakupljaju komadiće drveta i lišće, a „hljeb“ se pravi od stočne hrane. Ako genocid nad palestinskim narodom koji se upravo događa nije najgori mogući scenario, što onda jeste?
Mnogi od nas su još u oktobru upozoravali da su događaji kojima prisustvujemo početak potpunog uništenja Gaze i njenog stanovništva i zahtjevali od lidera obje stranke da osude ratne zločine. Tek danas se neki od njih počinju predomišljati, uplašeni mogućim izbornim posljedicama pokazane nehumanosti. Da imaju imalo integriteta, plakali bi nad 33.000 Palestinaca čijem su ubijanju, izgladnjivanju i zakopavanju ispod ruševina doprinosili sopstvenim moralnim i političkim kukavičlukom.
Djeca u školama uče o najvećim historijskim zločinima protiv čovječnosti. Nastavnici traže od njih da razmisle o tome kako je bilo moguće da se takve stvari dogode. Uče i imena političara koji su zločine podržavali ili ih omogućili. U bliskoj budućnosti, u našim udžbenicima historije naći će se ljudi koji su bili u prilici zaustaviti pokolj, ali su izabrali rat. Ostat će zapamćeni po tome što živote Izraelaca i Palestinaca nisu vidjeli kao jednako vrijedne. Ostat će zapamćeni po tome što nisu spriječili genocid.
Kada ovaj užas jednom prođe, bit će nam potrebni političari sposobni i voljni da koriste diplomatska sredstva i aktivno rade na deeskalaciji. Sada imamo političare čija žeđ za ratom ugrožava čitav svijet. Naši lideri su mogli pozvati na prekid vatre još na početku sukoba. Umjesto toga, otvorili su put daljoj eskalaciji izvođenjem zračnih udara na Jemen, jednu od najsiromašnijih zemalja na svijetu, i povećanjem izvoza oružja u Izrael, podstičući tako jačanje globalne vojne industrije koja profitira od smrti. Sve to podržava i opozicija Njegovog Veličanstva, što pokazuje da možemo očekivati nastavak nemoralne i nedosljedne spoljne politike koja neke žrtve tretira kao nedužne civile, a druge kao kolateralnu štetu.
Stotine hiljada ljudi nastavljaju da protestiraju, jer ljudska bića još umiru. U subotu ćemo ponovo izaći na ulice Londona, u još jedan marš za Palestinu. Demonstrirat ćemo za prekid vatre i za jedini mogući put do pravednog i trajnog mira: a to je kraj okupacije Palestine. U tome nas vodi nada, a ne mržnja. U našim protestima učestvuju ljudi svih starosnih grupa, vjera i zaleđa, ujedinjeni željom da se okonča ljudska patnja. Takođe, dio smo šireg pokreta koji želi vidjeti kraj svih ratova: u Ukrajini, Jemenu, Sudanu, Zapadnoj Papui, Demokratskoj Republici Kongo i drugdje.
Mnogi od nas proveli su život boreći se za ljudska prava svih ljudi u svim zemljama svijeta, često uz veliki otpor. Naši kritičari to znaju. Ono čemu se protive zapravo je naša želja da izgradimo ravnopravniji, održiviji i mirniji svijet za sve.
Do istinske sigurnosti ne može se stići masakriranjem susjeda, već razvijanjem dobrih odnosa sa njima. Za to nam je potrebno da imamo dovoljno hrane na stolu, krov nad glavom i održivu planetu. Političkim liderima je lajko razmetati se agresivnim militarizmom, jer znaju da će tuđa djeca platiti cijenu. A istina je da njihova žeđ za ratom ugrožava cijeli svijet. Ako im je stalo političkog nasljeđa koje će ostaviti za sobom, možda je vrijeme da se zapitaju: ako se ne pronađe put do mira, ko će ostati da ih se sjeća?
(TBT, The Guardian)
