GEOPOLITIKA
Arapsko proljeće, uspon Islamske države, urušavanje odnosa
sa Saudijskom Arabijom – politika Barack Obame prema islamskom svijetu, iako
najavljivana kao sasvim nova, slijedila je ranije uspostavljenu agendu
FOTO: Obama (Profimedia )
Nakon osam godina agresivne politike koju je prema islamskom
svijetu vodio Džordž Buš, a koja će ostati zapamćena po dvije velike vojne
intervencije – u Afganistanu i Iraku – dolaskom novog čovjeka na predsjedničko
mesto očekivanja su bila da će ponašanje Sjedinjenih Američkih Država biti, ako
ne radikalno drugačije, onda barem suštinski redefinirano.
Kada je na predsjedničkim izborima pobijedio Barack Obama,
čovjek koji je pojavom, ponašanjem i javnim iznošenim stavovima, nagovijestio
da njegovo poimanje islamskog svijeta nema niti jedne dodirne tačke sa agendom
koju je sprovodila Bušova administracija, svijet je pretpostavio da ova dva,
nejednako moćna polariteta, počinju da grade sasvim nove odnose.
Jedan od prvih Obaminih poteza koji je ukazivao na ovu
promjenu u odnosima bio je govor na Univerzitetu u Kairu, kada je pozvao na
stvaranje novih relacija, naglasivši kako se “krug sumnji i neslaganja
mora smanjiti”. Za loše odnose islamskog svijeta i SAD Obama je optužio
“nasilne ekstremiste” koji su, prema njegovom mišljenju,
iskorištavali napetosti između njegove zemlje i muslimanskog svijeta.
Obama je u Kairu obećao kako će povući trupe iz Iraka,
nagovještavajući kako je došlo vrijeme da se preispitaju odnosi sa Iranom i
kako je kucnuo zadnji čas da se riješi višedecenijski konflikt Izraela i
Palestine i to na način da suprotstavljene zajednice izgrade vlastite,
samoodržive državne zajednice koje će funkcionisati jedna pored druge.
Ipak, iako je američki predsjednik pokazivao dobru volju da
poboljša međusobne odnose, konkretna politika bila je sasvim drugačija.
Pozitivne iskorake pravio je samo u prvom mandatu dok je u drugom, vjerovatno
zbog odnosa političkih snaga unutar SAD, značajno korigirao politiku
“izmirenja” sa islamskim svijetom.
Neuspješnost Obamine politike prema islamskom svijetu na
početku se najviše ogledala u njegovoj nemoći da okonča višedecenijski konflikt
Izraela i Palestine, pa sukob dvije nacije ostaje najveći generator problema na
celom Bliskom istoku.
Istovremeno, nepromijenjena je ostala i praktično bezuvjetna
podrška saveznicama SAD u regionu, bez obzira na to što stanovništvo tih
zemalja trpi nepravdu pod “nedemokratskim” i “represivnim”
režimima.
Također, tokom Obaminog mandata islamski svijet je pretrpio
korjenite unutrašnje promjene pa, iako nije bilo zvanične i vidljive
umiješanosti SAD u događaje “Arapskog proljeća” u kojima je nekoliko
autokratskih režima srušeno, brojni analitičari smatraju da je talasom prevrata
dirigirala CIA.
Dugogodišnji autokratski predsjednici Ben Ali, Hosni Mubarak
i Moamer Gadafi srušeni su nakon masovnih protesta i pobuna. Talas
“demokratskih sloboda” zahvatio je brojne zemlje Bliskog istoka i Sjeverne
Afrike, ali je samo u Egiptu, Libiji i Tunisu stvorena dovoljna kritična masa
da se sruše režimi.
Obamin mandat obilježilo je i ubistvo Osame bin Ladena,
nastanak Islamske države i pokušaj državnog udara u Turskoj, događaje koje je,
kako tvrde brojni američki analitičari, potakla CIA po nalogu Obamine
administracije.
S druge strane, tokom Obaminog vođenja američke vanjske
politike došlo do približavanja SAD i Irana, kao i jačanja odnosa sa strateškim
saveznicima u južnoj Aziji, Pakistanom i Bangladešom, koji su bili narušeni u
vrijeme Bushove administracije.
Kako stvari stoje, kraj Obaminog mandata obilježile još
jedan nesporazum proizašao iz neusuglašenosti stavova između predsjednika i
američkih zastupnika. Naime, Obamin veto na zakon koji dozvoljava porodicama
žrtava napada 11. septembra 2001. da tuže Saudijsku Arabiju poništen je u oba
doma američkog Kongresa. Za taj postupak Obama je rekao da je “opasan
presedan” koji će ugroziti politiku borbe protiv terorizma i unijeti
nestabilnost u odnose dugogodišnjih saveznika.
Jasno je da će se politika Baracka Obame analizirati i
tumačiti u vremenu koje predstoji, a kako će biti promatrana njegova politika
prema islamskom svijetu, tek treba da se vidi. Ali, iz perspektive posljednjih
dana njegovog mandata, glasovi koji njegovu politiku ocjenjuju kao protivurječnu
i nekonzistentnu sve su glasniji. Očekivanja od Obame bila su velika i mnogi su
ostali razočarani kada su shvatili da suštinske promjene u odnosu SAD i
islamskog svijeta neće biti. Predsjednici se menjaju, ali politika Amerike
uvijek ostaje ista, stara je istina koju ne uviđaju samo oni čiji ideali nisu
uprljani spoznajama pragmatične politike.
(TBT, Al Jazeera)