Hamasov napad uništio je višedecenijski status quo između Izraela i Palestinaca, a predstojeće nedjelje odredit će da li će rat u Gazi baciti Bliski istok dublje u haos ili će, uprkos zločinima Hamasa, Izrael moći krenuti u stvaranje osnova regionalne stabilnosti i – jednog dana – mira.
Promjena je, kako piše “Economist”, neizbježna zbog težine Hamasovih zločina. Više od 1.200 Izraelaca, uglavnom civila među kojima žene i djeca, ubijeno je u svojim kućama, na ulicama, u kibucima, na muzičkom festivalu. Oko 150 ih je možda oteto i odvučeno u Gazu i zatvoreno u improvizirane tamnice.
Da li će osnovni izbor sa kojim su suočeni izraelski političari nakon najgoreg napada u historiji zemlje biti da se ujedine ili nastave da iskorištavaju podjele za sopstvenu korist? Treći faktor su izbori bliskoistočnih susjeda Izraela, uključujući Iran.
U narednim nedjeljama i mjesecima izraelski lideri imat će na svojim plećima veliku odgovornost da ublaže želju za odmazdom sa proračunom o dugoročnim interesima svoje zemlje i nepokolebljivim poštovanjem pravila ratovanja.
Ne predviđajući nadolazeći napad Hamasa, oni su ostavili svoj narod ranjivim i ne smiju pogoršati svoju grešku tako što ponovo neće vidjeti unaprijed.
Uzdržanost važnija nego ikad
Potreba za vizijom počinje sa neposrednom kopnenom ofanzivom. Izraelske odbrambene snage (IDF) će udariti duboko i snažno na Hamas. Ali koliko zaista duboko i snažno? Izrael će biti na iskušenju da na nasilje uzvrati nasiljem. Ministar odbrane Izraela nazvao je hamasovce “ljudskim životinjama” i objavio blokadu hrane, vode i energije. Izraelski zvaničnici – baš kao i američki predsjednik Joe Biden – počeli su porediti Hamas sa ISIL-om, grupom koju su SAD obećale da će iskorijeniti.
Ovo poređenje je opasno jer će postići taj cilj u enklavi sa dva miliona siromašnih koji nemaju gdje pobjeći biti nemoguće.
Bolje poređenje od ISIL-a je teroristički napad na SAD 11. septembra 2001, ne samo zbog agonije Izraela već zato što je američka invazija na Avganistan i Irak pokazala kako troškovi invazije naglo rastu, što je upravo ono na šta Hamas računa. U takvom trenutku, uzdržavanje je važnije nego ikad, piše “Economist”.
To je u interesu Izraela jer su ulične borbe opasne a taoci bez odbrane. To čini operaciju vojno održivom i čuva međunarodnu podršku. Izbjegava igranje na ruku neprijateljima koji računaju da će mrtve palestinske žene i djeca unaprediti njihov cilj. Držeći se identiteta države koja cjeni ljudski život, Izrael postaje jači, navodi list.
Uzdržanost u kopnenoj ofanzivi zavisi od izbora izraelskih političara. Prije rata oni su cjepali zemlju zbog novog zakona koji je ograničavao rad Vrhovnog suda.
Tuga i užas su, za sada, ujedinili ljude, ali ljevica krivi desničarsku vladu premijera Benjamina Netanyahua za trovanje odnosa sa armijom i sigrunosnim službama zbog suda i zanemarivanje sigurnosti u Gazi zbog fiksacije na pomoć jevrejskim doseljenicima na Zapadnoj obali. Desnica tvrdi da su pozivi na građansku neposlušnost od strane viših zvaničnika koji se protive Netanyahuu bili zeleno svjetlo za Hamas.
Šta treba uraditi Netanyahu?
Kako piše “Economist”, izraelski premijer mora pokušati da iskoristi svoj novi ratni kabinet da ujedini zemlju. Samo izlječenjem sopstvene politike će zemlja moći da se nosi sa Gazom.
Netanyahu neće željeti da pomogne svojim najvjerovatnijim rivalima za premijersku stolicu. Ipak, on je bio nadležan kad je Hamas napao a njegova politička karijera se bliži kraju. Nakon što je proveo čitav život tražeći vlast pod bilo koju cijenu, konačno bi trebao da stavi svoju zemlju ispred sebe, navodi list.
Ujedinjena, centristička vlada bila bi takođe u boljoj poziciji da se nosi sa posljednjim nizom izazova – politikom Bliskog istoka.
Izrael će biti u velikoj opasnosti ako se rat u Gazi proširi na njegovu sjevernu granicu sa Libanom, gdje tenzije sa militantima Hezbolaha već zloslutno rastu. Što su borbe u Gazi duže i krvavije, to će Hezbolah više smatrati da se mora vidjeti da podržava svoju braću.
Tu je i mogućnost rata sa Iranom, koji je zamjenio arapske vlade kao sponzor palestinskog nasilja. Čak ni iranski politički jastrebovi na Zapadu to ne treba da požele, navodi “Economist”.
Širi rat bi uništio normalizaciju odnosa, izgrađenu na Abrahamovim sporazumima iz 2020. između Izraela i njegovih arapskih susjeda, uključujući Bahrein, Maroko, Ujedinjene Arapske Emirate i potencijalno Saudijsku Arabiju. Ova grupacija predstavlja novi Bliski istok koji je pragmatičan i fokusiran na ekonomski razvoj umjesto na ideologiju. I dalje je u povoju ali ima potencijal da postane sila umjerenosti – a možda čak i sigurnosti.
Prostim preživljavanjem bi Abrahamovi sporazumi mogli da izađu snažniji iz ove krize.
Ali, Hamas je pokazao da je zanemarivanje Palestinaca od strane njihovih potpisnica greška. Izrael i njegovi arapski partneri trebaju novu, “optimističnu viziju” za Gazu i Zapadnu obalu, kao alternativu “iranskom kultu nasilja i ubistava”, piše “Economist”.
Kako će se završiti sukobi u Gazi?
Izrael nema dobrih opcija. Okupacija je neodrživa, Hamasova vlada neprihvatljiva, a vladavina rivalskog Fataha je takođe neodrživa. Arapske mirovne snage su nedostižne a marionetska vlada nezamisliva.
Ako Izrael uništi Hamas u Gazi i povuče se, ko zna koje će destruktivne sile popuniti vakuum koji ostane iza.
Izraelski stratezi stoga moraju početi razmišljati o tome kako da stvore uvjete za život pored Palestinaca, koliko god to danas izgledalo udaljeno. Svi ti elementi mogu da imaju ulogu – kratak period ratnog zakonodavstva u Gazi, potraga za palestinskim liderima prihvatljivim za obje strane i usluge arapskih posrednika.
Jedini način da se Hamas iskorijeni je da Izrael i njegovi arapski saveznici stvore stabilnost, a jednog dana i mir, zaključio je “Economist”.
(TBT,Mediji)
