Proteklih nekoliko mjeseci proliveno je mnogo tinte, uključujući i nas dvoje, oko privlačne mogućnosti saudijsko-izraelskog sporazuma o normalizaciji uz posredovanje SAD-a. I veliki dio toga je posvećen onome što bi Bidenova administracija trebala dostaviti Saudijcima kako bi olakšala takav dogovor.
Postvaljeni saudijski zahtjevi pred Sjedinjene Države su veliki — čak i historijski: sporazum o odbrani koji je Senat SAD odobrio za ratifikaciju uz obavezu da će braniti kraljevstvo ako bude napadnuto; pomoć SAD-a u izgradnji civilnog nuklearnog programa sa određenim stepenom saudijske kontrole nad ciklusom goriva, omogućavajući zemlji da obogati fisijski materijal potencijalno do razine oružja; i pristup više američkih sistema naoružanja.
Ono što je manje jasno, i o čemu se rjeđe raspravlja, je ono što bi Bajdenova administracija trebala ili će tražiti od Rijada. Ipak, to nije samo pošteno već i imperativno pitanje koje treba postaviti, posebno za Kongres SAD-a, čiji će pristanak na bilo kakve ustupke biti potreban. Čini se da je primarni američki quid pro quo sporazum Saudijske Arabije da normalizira odnose s Izraelom. Američki državni sekretar Antony Blinken je u više navrata opisao takav sporazum kao “transformativni”. A može i biti, za Izrael i Saudijsku Arabiju. Ali teško da je to srazmjerno – u strateškom smislu – s onim što se od Sjedinjenih Država traži da plate.
I od njih se traži da plati zaista visoku cijenu.
Čini se da Saudijci vrše pritisak na obavezu koja nadilazi bilo koji od tradicionalnih sporazuma o saradnji u oblasti odbrane koje su Sjedinjene Države potpisale sa mnogim svojim partnerima i saveznicima, ili oznaku ne-NATO saveznika koju su dodijelile drugima. Rijad traži nešto mnogo više obavezujuće – bliže obavezi kao što je član V. NATO-a.
Čini se da Bajdenova administracija razmišlja o nečem sličnom sporazumu koji su Sjedinjene Države potpisale s Japanom 1960. godine, prema kojem su Sjedinjene Države dužne, u slučaju oružanog napada na Japan, „djelovati kako bi odgovorile na zajedničku opasnost u skladu sa njegove ustavne odredbe i procese.” Jasno je da je neka vrsta vojne akcije ono što su potpisnici imali na umu, ali još uvijek postoji značajna fleksibilnost za Sjedinjene Države u tome kako bi odlučile odgovoriti. Ovo važi i za član V. NATO-a.
Ipak, to bi i dalje bila svečana obaveza, koju bi odobrio Kongres i ušla u domaće zakone SAD-a. A kada je stupio na snagu, može se zamisliti koliko bi bilo teško iskoristiti bilo koju stvaku za pomicanje. To je jedan od razloga zašto je Kongres odavno prestao odobravati ratifikaciju ugovora koji su Sjedinjene Države obavezale na vojnu akciju.
U slučaju Saudijske Arabije, takva obaveza bila bi još teža. Saudijska Arabija je represivna autoritarna država koja održava izuzetno bliske odnose sa američkim protivnicima Rusijom i Kinom. Sjedinjene Države nemaju sličnu sigurnosnu posvećenost bilo kojoj drugoj zemlji u regionu – čak ni Izraelu, svom najbližem savezniku. A sigurnosno okruženje u susjedstvu Saudijske Arabije je komplicirano zbog brojnih ranjivosti zemlje. Najveća prijetnja Rijadu nije konvencionalna kopnena invazija neprijateljskog susjeda, već vjerovatnija unutrašnja sabotaža ili krstareći projektili i udari bespilotnih letjelica iz Irana ili bilo kojeg broja proiranskih milicija. Da li bi Sjedinjene Države bile obavezne da direktno napadnu Iran ili Jemen kao odgovor na svaki zračni napad na Saudijsku Arabiju?
(TBT, F.P.)
