KULTURA
Kako su Britanci
kontrolirali Gibraltar, za 19-vjekovnu Francusku je Sueski kanal predstavljao
adut koji se nije smeo ispustiti
FOTO: (AP)
Teritorija Egipta
je, iako jedna od kolijevki ljudske civilizacije, dugo vremena za Evropljane
bila gotovo apsolutna nepoznanica. Od doba krstaških ratova, koji su ovu
teritoriju definitivno ostavili pod uticajem islamske kulture i poretka,
naspram kršćanske Evrope, sve do vremena koje se popularno naziva dobom
Napoleonovih ratova, kontakata gotovo da nije bilo.
Naravno, ideja o
osvajanju Egipta je prisutna kroz čitavu ljudsku historiju, a od kako je
Lajbnic savjetovao Luja XIV da osvoji Egipat, ta ideja se kroz čitav XVIII
vijek provlačila kroz spise i traktate francuskih mislilaca, poput Soazela i
Rejnala. Ideja o osvajanju Egipta je, razumije se, imala veoma čvrstu ekonomsku
podlogu. Veliki trgovci i brodovlasnici Marseja i drugih francuskih
mediteranskih luka su odavno održavali veze sa Egiptom i svako jačanje tih veza
je moglo samo povećati profit.
U jeku
francusko-britanskog sukoba na pragu XIX vijeka, mladi Korzikanac u francuskoj
službi, a potonji imperator, Napoleon Bonapartea, tražio je pravi odgovor na
britansku kontinentalnu blokadu. Imenovan za komandanta tzv. engleske armije,
imao je zadatak da se obračuna sa Englezima, kao jedinim nepobjeđenim
neprijateljem, nakon mira u Campoformiju 1797. Većina francuskog vodstva,
tadašnji Direktorijum, bila je za direktni desant na britanske obale, ali tu
nailazimo na nezgodan teren nepovjerenja, odnosno osjećanja zavisti i straha
prema vojskovođi koji je već postao dovoljno jak da ugrozi pozicije direktora i
sam poredak Francuske.
Naređenje o
desantu je vrlo vjerovatno izdato sa ciljem da se Napoleon upropasti. Napoleon
je pravilno shvatio da je ključ za poraz Britanaca osvajanje Egipta, iako ideja
per se i nije nova. Naime, Taljeran je nešto ranije, 1797. objavio referat pod
nazivom „Preimućstva novih kolonija u savremenim uslovima“, vidjevši osvajanje
Egipta kao mogućnost da se nadoknade gubici u kolonijama koje su pripale
Engleskoj.
Na ruku ovoj tezi
je išlo i sve drastičnije propadanje Osmanskog carstva, koje je bilo suveren
Egipta. Iskrcavši se 1798. godine na zapadnom ušću Nila, Napoleon je imao
namjeru da presiječe trgovinu između Britanije i Indije. Sama egipatska
ekspedicija je za cilj imala prokopavanje kanala, odnosno uništavanje Sueskog
zemljouza, kako bi na taj način Francuska dobila monopol nad trgovinom sa
Indijom.
Mladom generalu
je, ipak, bilo jasno da je takav poduhvat u pomorskom i finansijskom pogledu,
praktično nemoguć, a tajna izviđačka ekspedicija koju je preduzeo u februaru je
učvrstila njegova uvjerenja. I većini savremenika je bilo jasno da je direktna
invazija na Britaniju daleko od realnih mogućnosti, pa je tako i ruski poslanik
u Carigradu, knez Kočubej pisao: „Možda se ja varam, ali smatram da on
(Napoleon) neće biti tako glup da se prihvati zadatka koji će zamračiti
cjelokupnu njegovu slavu“. Moramo naglasiti da je i egipatska ekspedicija
imala, ako ne veće, a ono barem podjednake rizike, ali ovdje se jednostavno
radilo o pitanju časti. Egipat je ipak bio „kraj svijeta“ i tamošnji poraz,
kako je historija i pokazala, imao bi daleko manje posljedice i po Napoleona
samog i po Francusku.
Decembra 1798.
Napoleon je u „izviđanje terena“ poslao Žak-Mari le Pera, kako bi utvrdio rutu
budućeg kanala. Kao ponosni član francuskog Instituta, Napoleon je u ekspediciju
poveo grupu inženjera, sa zadatkom da pronađu stari kanal i ispitaju mogućnosti
prokopavanja po istoj ruti. Le Per je uspio da pronađe tragove starog kanala,
koji je spajao Nil sa Crvenim morem, ali je pogrešno zaključio da je nivo
Crvenog mora 8,5 metara viši od nivoa Sredozemnog, te da bi izgradnja kanala
zahtijevala dodatne brane i ustave, što je bio ozbiljan graditeljski poduhvat
za koji u datom trenutku nije bilo mogućnosti. Od poduhvata se odustalo, a i
čitava Egipatska ekspedicija je ubrzo propala. Pretpostavka o posljedicama se
pokazala kao tačna, i pred Napoleonom su tek bile godine slave, pa je egipatska
epizoda ubrzo i zaboravljena.
Međutim, ideja o
kanalu će tokom XIX stoljeća sve više dobijati na aktuelnosti. Britanija je, u
skladu sa svojim interesima, željela da očuva stabilnost regije, te je pružala
podršku Osmanskom carstvu, kao, barem nominalnom suverenu, želeći prije svega
da spriječi francuski uticaj, koji bi omeo trgovinu sa Indijom.
Tokom pedesetih
godina XIX vijeka, Lesep je ponovo oživio ideju o prokopavanju kanala, kojoj se
najviše protivio Robert Luis Stevenson, tvorac prve lokomotive i željezničkog
saobraćaja. Stevenson je, naime, izgradio željezničku prugu prateći nekadašnji
britanski kopneni put, od Aleksandrije do Sueskog zalijeva. Vodeći britanski
krugovi su također bili protiv kanala, zalažući se za očuvanje kopnenog puta.
Međutim, kralj Viljem IV je još tridesetih godina pisao lordu Palmerstonu o
značaju zbližavanja sa Egiptom, kao sponom između Britanije i Indije. U prilog
tome ide i činjenica da bi ovaj put bio dosta kraći od pomenutog kopnenog.
Palmerston, koji je ustanovio dogmu britanske vanjske politike o nepostojanju
vječitih saveznika ili vječitih protivnika, pretpostavivši im samo vječiti
interes, smatrao je da treba iskoristiti sve što Britaniju ne bi koštalo
ljudstva ili novca.
A tadašnji
interes je bio balans između egipatskog kediva i Osmanskog carstva. Osmansko
carstvo je čitavog vijeka predstavljalo tampon-zonu u britansko-ruskom sukobu,
a u ovom periodu je potonji bio posebno naglašen, te je i rezultirao Krimskim
ratom (1853 – 1856.). Kako je postojala opasnost da se akcijama u Egiptu – koji
je bio pod posebnim statusom i gdje je vladao kediv Said-paša – Turci gurnu u
naručje Rusije ili Francuske, Britanci su se uzdržavali od bilo kakvog
djelovanja.
Francuzi su, sa
druge strane, iskoristili zauzetost Engleske i Turske u Krimskom ratu, znajući
i za nastojanja Said-paše da po svaku cijenu „pozapadnjači“ Egipat, i pridobili
njegovu naklonost za izgradnju i korištenje kanala na 99 godina, uz egipatsku
radnu snagu i sa 55 posto udjela.
Ipak, u periodu
izgradnje kanala, bilo je pitanje prestiža i nacionalnog ponosa sa jedne
strane, i vojno-ekonomske želje da se spriječi francuski uticaj u Egiptu sa
druge strane, naspram realnih benefita kanala. Sueski kanal bi potpuno negirao
značaj Gibraltara, što bi u krajnjoj liniji značilo da Britanija prestaje biti
jedini gospodar Mediterana. Sa druge strane, britansko protivljenje ima i vrlo
čvrstu ekonomsku pozadinu, posebno među krupnim industrijalcima poput
Stevensona, koji je opravdano strahovao da će kanal njegovu željeznicu dovesti
u drugi plan. Historija će, međutim pokazati, da je u prvih 13 godina
postojanja kanala, oko 80% tereta prevezeno upravo na britanskim brodovima.
Pažljivo prateći situaciju, Britanci su koristili pravo plovidbe kanalom uz
paušalnu naknadu, praktično – putarinu i čekali svoju šansu, koja će im se
ubrzo ukazati.
Said-paša se
nekontrolirano zaduživao, uz eksploatatorske i praktično iznuđivačke uslove
evropskih bankara, te su Britanci 1875. otkupili njegov udio u koncesiji za
vrlo mali novac, budući da je Egipat bankrotirao i u potpunosti pao pod
finansijsku kontrolu Britanije i Francuske. U Egiptu je ubrzo buknuo narodni
ustanak, budući da su uslovi dužničkog ropstva prema evropskim finansijskim
moćnicima pali na teret stanovništva, što su Britanci iskoristili, i pod
izgovorom odbrane legitimnog vladara osvojili Egipat 1882. Tako je počela epoha
tzv. „jagme za Afrikom“, koja će u konačnici rezultirati Prvim svjetskim ratom,
kao posljedicom nezadovoljstva Nemačke, koja je u kolonijalnoj podjeli ostala
kratkih rukava.
(TBT)
