KULTURA
Na
padinama Vranice planine na prevoju Rakovica, gdje se graniče općine
Bugojno i Travnik, postoji Duhandžijin mezar
FOTO:
(TBT)
Priče
o bosanskim duhandžijama bile su inspirativne svim umjetnicima, kako
slikarima tako i piscima. Slika dede s ahmedijom na glavi, bijelom
bradom i čibukom u ruci bila je, a haman da je i ostala,
najprepoznatljiviji imidž bošnjačkog identiteta.
Savijanje
cigare i ispuštanje dimova uz eglen dvojice i više ahbaba bio je
prizor koji se može smatrati svetkovinom prijateljstva među
bošnjačkim muževima. Niti je to bio duhan kakav konzumiraju
savremene generacije, niti su pušači bili ovisnici o nikotinu. To
je bio duhan ubran iz njihovih bašča, a pušači su bili više
ovisnici o ahbabstvu i eglenu nego o nikotinu.
U
srednjom Bosni postoje mnoge anegdote o duhandžijama i njihovom
terslucima. U jednoj od takvih angedota se pripovjeda kako neki
seljak nije htio prodati volove kupcu koji s njim nije htio zapaliti
cigaru priliko cjenkanja i pazarivanja. Navodno mu je bilo žao dati
volove srkletčiji koji nema vakta pri oranju da odmori volove dok
zapali cigaru.
Jednu
vrlo zanimljivu anegdotu koja je ovjekovječena kao mit poslao nam je
naš čitalac Alija Čakić. Evo te priče:
U
ta davna vremena uoči samog Drugog svjetskog rata, duhan je bio vrlo
tražena roba u Srednjoj Bosni. Tako su grupe kršnih momaka u tome
vidjeli unosan posao, pa su iz Hercegovine prenosili duhan na leđima
u velikim ruksacima i prodavali ga po selima od Gornjeg Vakufa i
Bugojna do Travnika.
Na
padinama Vranice planine na prevoju Rakovica, gdje se graniče općine
Bugojno i Travnik, postoji Duhandžijin mezar. Lijepo je ograđen
drvenom ogradom a na njemu stoje bijeli nišani. Kažu da je to mezar
Alije (Hase) Šabića. Očito se neko brine o njemu, uređuje ga iako
se nalazi sam u planinskoj meraji.
FOTO:
(TBT)
Mještani
sela Gornje Opare sa svojim imamom Redžom Sarajlićem svake godine
dolaze na ovaj mezar i prouče suru „Jasin“ pri dušu Duhandžije.
Ko je bio Duhandžija?
Oni
tvrde, a tako se priča s koljena na koljeno, da u mezaru leži vodić
duhandžijama. Navodno je vodio grupu preprodavača duhana koju je
progonila žandarmerija. Upali su u zasjedu. Duhnadžije su se
razbježale a vodić ostao sam. Žandari su ga upucali i tijelo
bacili u ševare i zatrpali granjem.
Iako
je bilo ljetno doba, kad se vrše žito na gumnima, kiša je
neprestano padala cijelu heftu. Tek kad su čobani otrkili tijelo
ubijenog mladića u ševarima, a seljani mu na tom mjestu iskopali
mezar i klanjali dženazu, kiša je prestala.
Nakon
mnogo godina Ahmed Turić iste noći sa majkom sanjao je kako trebaju
podići bijele nišane na mezaru šehida Duhandžije. To su i
učinili. Također su se raspitivali o njegovom porijeklu i saznali
da je rodom iz okolice Prozora gdje mu i danas žive rođaci.
(TBT,
N. L.)
