Aaaa… kao iz bajke! Još kad se gora zazeleni i sunce zablista, ožive slikovite kućice! A iz šume odasvud istrče hobiti, malešna draga bića, usred zemlje Bosne!
„ Volim neobična, maštovita, štosna mjesta. Putujući svijetom, obilazeći slične destinacije, palo mi je na pamet napraviti nešto ovdje, u našem prekrasnom selu Rakova Noga. Prvo sam mislila praviti kućice na drveću, ali ovdje je velika vlaga i klima nije baš pogodna za takvu zamisao. Onda sam vidjela kako je Novi Zeland promovirao Hobbiton širom svijeta i odlučila – to je to! Sestre su mi bile najveća podrška, ali roditelje je trebalo nagovarati.
Četiri sestre u ćaće i matere: Miličevići – Marija, s njom upravo razgovaramo, pa Milijana, Vedrana i Valentina. U Kreševu bosanskom, drevnom gradu rudara i kovača, pola sahata zapadno od Sarajeva, na razvodnici jadranskog i crnomorskog slijeva, nešto sjevernije od geografske granice između Bosne i Hercegovine.
Iza projekta stoje četiri sestre – Milijana, Vedrana i Marija Miličević. Četvrta sestra Valentina, kažu, ‘vazda’ studira pa je nismo upoznali
Ante Cizmic/Cropix
„ Imamo građevinsku tvrtku, vodi je otac i logično je bilo da naša firma realizira projekt. Tata je popustio nakon pola godine!
Dugo su razmišljali o lokaciji i tražili pravo mjesto, da bi na koncu shvatili – pa gdje bi bosanski Hobbiton bolje legao nego na vlastitom brdu, na djedovini:
„ Golišan se brdo zove. Osunčano, gleda na zapad i s njega je prekrasan pogled u večeri rane: slijeva gledamo u planinu Inač, a zdesna na Vranicu. Pred nama Rakova Noga!
Za nešto manje od godinu dana završene su prve dvije kućice: Marijin “Ober” i Milijanina “Lipa”. Jesenas je to bilo.
„ Zašto “Ober”?
„ U nas ima ta poznata Oberska jama, gdje su kreševski rudari vadili mineral cinabarit ili rumenicu, pošto je crvenkaste boje. Cinabarit je najvažnija živina ruda, a živu su trebali da bi topili zlato. Budući da sam i ja rudarske struke, lako sam se odlučila za ime “Ober”.
„ Čuj to, koje rudarske struke?
„ To je obiteljska tradicija: djed mi je bio rudar, tata je rudar, ja sam završila u geologiji, iako mi je i danas žao što nisam išla baš na rudarstvo. To je jedna velika ljubav.
„ Čime se baviš u firmi?
CRVENKASTI MINERAL IZ OBERSKE JAME
„ Radim u našem kamenolomu mramoriziranog krečnjaka. Prerađujemo ga za građevinsku industriju, za maltere i fasade. Radimo i karbonatna punila, stočnu kredu…
„ Kakvu sad stoku i kredu?!
„ Ništa ne znate, to vam je za dohranu koka, da imaju bolja jaja! Zato koke i kljucaju kamenčiće, kalcija im treba. I kravama se dodaje, miješa se sa stočnom hranom kao dohrana.
„ Jesi potkovana u struci, pravo!
„ Ha-ha-ha… Koristi se i u građevini, za nasipe na cestama, asfalte i filere.
„ A zašto ti je kućica u crvenim tonovima?
„ Pa zbog cinabarita, onog crvenkastog minerala iz Oberske jame!
„ Ima logike!
„ Pa dobro jutro…
FOTO: (Ante Cizmic/Cropix)
Nad kućicama je pola metra zemlje. Pa trava. Dobra toplinska izolacija: zimi drži toplinu, ljeti svježinu.
Ko u onom davnom vicu. Eto ti Bosanca kući iz Njemačke. Donio termosicu pa objašnjava: “Zimi hladno, ti fino uspeš čaj u termosku i ona drži toplo. Ljeti vrućina, ti naspeš hladnu pivu u termosku i ona drži hladno.” Svi oduševljeni, kad upita jedan: “Dobro, bolan, al’ kako termoska zna kad je zima, kad ljeto?!”
Sve je u kućicama kao nekada, rekosmo, kao iz bajke. Iz drevne zemlje bosanske i hercegovačke, mistične i zagonetne, neobično lijepe, neobjašnjive, nesvakidašnje, tragične i poharane, neshvaćene, tvrde i prkosne, iskrvarene. Jedne i jedine. Gdje su ljudi i život vjekovima kovali jedni druge. Gdje je, na koncu, brat skakao bratu za vrat.
U zemlji Makovih nepokorenih kamenih spavača, stećaka i mramorja, prekrasnih epitafa, naprimjer: “Dobri junak ja bih, molju ja se vas, ne ticajte! Vi ćete biti kako ja, a ja ne mogu biti kako vi.” Gdje su gore Zvijezda, Perun, Bogoš i Veles (Velež), mitološka staroslavenska prostrana pozornica, srce željezno, duh optočen srebrom i zlatom, gdje bistre vode teku i vodene vile plešu, baš tu je Vladimir Nazor napisao nadahnuto: “Prenj planina nije, divova je kuća…”
Gdje i piramide neki traže! U kraju kojemu je sjajna Ismeta Krvavac otpjevala himnu “Zemljo moja”: “… I dok ja nisam tu, pokraj nje, da skupa predamo se snu, svaku noć čujem glas koji zove, dođi, sreća čeka nas…”
(TBT, Slobodna Dalamcija)
