Egipat prolazi kroz jednu od najdramatičnijih dužničkih kriza u svojoj modernoj historiji. Kao direktna posljedica režimskog modela militariziranog kapitalizma potaknutog dugom, funta je devalvirana tri puta u protekloj godini, izgubivši polovinu svoje vrijednosti do januara, jer je bazna inflacija dostigla rekordnih 40 posto.
Ovoj situaciji su doprinijele spekulacije o još jednoj skoroj devalvaciji valute. Kako se manjak dolara nastavlja, zaostatak u uvozu pogoršao je krizu, što je dovelo do nestašice na tržištu i pritiska privatnog sektora – uprkos tvrdnji Egipta u januaru da je zaostatak riješen.
Zaista, svi znakovi upućuju na produženu krizu koja će trajati godinama – a čini se da egipatski saveznici iz Zaljeva nisu voljni pružiti pomoć bez značajnih ekonomskih reformi u značajnom odstupanju od svoje tradicionalne politike prema režimu, koja je podrazumijevala gotovo bezuvjetnu pomoć.
Program privatizacije koji je egipatska vlada objavila kao odgovor na dužničku krizu izgleda koči. Krajem marta vlada je navodno obustavila prodaju 10 posto udjela u državnoj kontroli egipatskog Telecoma usljed nepovoljnih tržišnih uslova.
Dubina i trajanje ove krize imat će duboke ekonomske i političke posljedice, od kojih će se neke proširiti daleko izvan režima predsjednika Abdela Fataha al-Sisija. Najočigledniji, a vjerovatno i najskuplji, biće brzo povećanje siromaštva, uz očekivanje da će milioni ljudi pasti ispod granice siromaštva.
Potrebno je samo sagledati posljedice devalvacije 2016. da bi se stekao osjećaj uticaja. Između 2015. i 2018. stope siromaštva su porasle sa 27,8 posto na 32,5 posto, prema vladinim podacima. Ovo je ekvivalentno još pet miliona ljudi koji padaju ispod granice siromaštva.
Dubina i obim širenja siromaštva u trenutnoj krizi vjerovatno će biti mnogo gori, iz dva razloga. Prvo, nema priliva kapitala u mega-infrastrukturne projekte, koji bi mogli djelomično ublažiti utjecaje devalvacije valute.
Drugo, očekuje se da će dubina i obim devalvacije valute biti mnogo dublja i dugotrajnija. Uzimajući u obzir nedostatak priliva kapitala i predviđeni jaz vanjskog finansiranja od 19 milijardi dolara u fiskalnoj 2023. i 22,5 milijardi dolara u fiskalnoj 2024. godini, funta će se i dalje suočavati sa ozbiljnim padom, dodajući još veći pritisak na troškove života.
Narativ kolapsa
Posljedice brzog pada životnog standarda i rastuće inflacije su značajne i međusobno povezane, a najdublji je kolaps glavnog stuba nacionalističkog narativa režima: naime, ideje da će režim vratiti slavu Egiptu. “Egipat će biti velik kao svijet”, jednom je rekao Sisi.
Zaista, megaprojekti koje je pokrenuo režim i očigledna ekonomska dominacija vojske, svi su se vrtjeli oko nacionalističke težnje za veličanstvenošću. Ekonomska kriza je udarila u ovaj narativ, otvarajući put kontra-narativima da ospore legitimitet režima.
Nedavna iznenadna izborna pobjeda disidenta Khaleda al-Balshyja, koji je sada na čelu nezavisnog ceha egipatskih novinara, naglašava pukotine koje se pojavljuju u apsolutnoj dominaciji režima. Balshy, glavni urednik portala Darb – jednog od mnogih medija koje je režim blokirao – poznat je po svojim ljevičarskim tendencijama, pa je njegova pobjeda značajna.
Ipak, ovaj razvoj događaja ne treba pogrešno protumačiti kao fundamentalnu promjenu politike režima ili ublažavanje represije. Umjesto toga, to je pokazatelj veličine krize i nove mogućnosti da se manjim ustupcima poljulja željezna stega režima.
Dugoročno gledano, režim će vjerovatno pojačati represiju protiv oponenata. Ovaj trend se već manifestirao u nedavnim hapšenjima kreatora sadržaja na društvenim mrežama, koji su objavljivali satirične sadržaje o spiralnoj inflaciji i režimskoj represiji. Bez civilne vladajuće stranke i desetkovane opozicije, režim ima nekoliko opcija, osim represije, da kontrolira oponente.
Jednostavnije rečeno, režim ne posjeduje alate potrebne da kooptira narodno nezadovoljstvo na način koji bi ga ublažio. Mogućnost povećanog, masovnog državnog nasilja na horizontu je zloslutno, produbljujući ionako strašnu situaciju ljudskih prava u zemlji. Vjerovatno ćemo vidjeti povećanu militarizaciju političkog sistema dok se režim bori sa ovom krizom.
Teške prepreke
Vjerovatno najdublji i najdugotrajniji utjecaj krize je sve veća zaduženost egipatske ekonomije i značajne prepreke za razvoj s kojima će se suočiti svaka buduća vlada. Zaista, u doglednoj budućnosti, većina resursa zemlje će biti usmjerena na otplatu duga režima.
To će podrazumijevati značajno smanjenje ulaganja u socijalne usluge, zdravstvo i obrazovanje – sve su to zahtjevi za stvaranje produktivne radne snage. Takođe će odvući kapital iz zemlje, sprečavajući razvoj održivog i konkurentnog privatnog sektora. Ovo će dugoročno usporiti razvojne kapacitete Egipta.
Razbijanje ciklusa duga je vrlo malo vjerovatna perspektiva, s obzirom da režim planira da pozajmi 44 milijarde dolara na lokalnom tržištu u drugom kvartalu tekuće fiskalne godine, kako bi izbalansirao budžet. Čak i ako režim bude u stanju da zatvori značajan finansijski jaz u naredne dve godine, to će moći uraditi samo pozajmljivanjem novca uz eksponencijalno rastuće troškove finansiranja.
Egipatska vlada je u februaru izdala islamske obveznice u vrijednosti od 1,5 milijardi dolara, poznatih kao sukuk, po nevjerovatnoj stopi od 11 posto. Cilj je bio pomoći Egiptu da otplati 1,25 milijardi dolara u petogodišnjim euroobveznicama, emitiranim po fiksnoj kamatnoj stopi od 5,6 posto, povećavajući opterećenje na budžet.
Otplata duga će stoga nastaviti da apsorbira ekonomske resurse zemlje u doglednoj budućnosti, ostavljajući Egipat ranjivim na pustošenje međunarodnog finansijskog kapitala i globalne turbulencije. Kreditna kriza bi bila razarajuća za egipatsku ekonomiju, što bi moglo dovesti zemlju bliže neizvršenju obaveza.
Na kraju krajeva, ono čemu svjedočimo je fundamentalna transformacija egipatske političke ekonomije. Njenii efekti će daleko nadživjeti Sisija i njegov režim i vjerovatno će biti njegovo najtrajnije naslijeđe.
(TBT, MEE)
