Septembra 2022, Mahsa Amini, 22-godišnja iranska Kurdkinja, umrla je u policijskom pritvoru nakon što je pritvorena zbog navodnog nepropisnog nošenja hidžaba. Amini nije bila prva žena koja je uhapšena niti je bila prva osoba koju je ubila policija. Njena smrt je, međutim, izazvala protestni pokret koji je dao glas javnom bijesu i frustraciji koji su se nagomilavali mjesecima. Poljoprivrednici su se žalili na nedostatak vode, studenti na neslobodu, nastavnici na nedostatak plata, a penzioneri na nedostatak beneficija. Prije dvije godine smo na ovim stranicama tvrdili da je Iranska Islamska Republika slabija nego što su mislili mnogi zapadni analitičari i kreatori politike. Današnji protesti sugeriraju da smo bili u pravu. Islamska Republika je otporna na vanjski utjecaj, ali nije otporna na društvene snage koje djeluju u iranskom društvu.
Od svog početka prije više od četiri decenije, iranski teokratski režim potresaju demonstracije. 1999. godine studenti su izašli na ulice protestirajući zbog zatvaranja reformističkih novina. Mahmud Ahmadinedžad je 2009. godine postao predsjednik putem namještenih izbora, što je izazvalo Zeleni pokret, pobunu srednje klase koja je pozivala na čiste izbore. A 2017. i 2019. godine, rastuće cijene goriva i kruha dovele su do pobuna među siromašnim Irancima. Prethodni ustanci su bili segmentirani po klasama. Danas, nasuprot tome, Iranci su se okupili pod zastavom “Žena, život i sloboda”. Ovo je pobuna za dostojanstvo, slobodu i odgovornost vlade, slična arapskom proljeću—seriju demonstracija u arapskim zemljama potaknutih samozapaljivanjem Mohameda Bouazizija, prodavača voća iz Tunisa. Iranski demonstranti danas ne pozivaju na reformu već na izumiranje Islamske Republike. Oni žele promjenu režima. Sjedinjene Države bi trebale pomoći izdaleka povećanjem sankcija i poboljšanjem komunikacije među demonstrantima.
ĐAVO KOGA POZNAMO
Vrhovni vođa Ali Khamenei odbacio je proteste kao strane zavjere, tvrdeći da su ih “planirali Amerika i uzurpator, lažni cionistički režim”. Uz ovaj institucionalni gaslighting, tradicionalna pravila režima bila je da se demonstranti suprotstave brzim demonstracijama sile, onemogući platforme društvenih medija kako bi se spriječila koordinacija, pohapse kolovođe, a zatim sačeka da se pokret postepeno smiri. Uprkos svojoj reputaciji okrutnosti, mule su oklijevale da koriste neselektivnu silu. Oni, kao i svi despoti, strahuju da bi se njihove regrutne vojske mogle pokazati nevoljnim da pucaju u svoje sunarodnike. Sama upornost demonstracija, međutim, i njihovo širenje širom zemlje zbunili su vladu i odoljeli njenoj dobro izbrušenoj strategiji suočavanja sa neslaganjem.
Postoje znakovi da će se ovaj pokret pokazati trajnijim od prethodnih. Iranskoj pobuni još uvijek nedostaju prepoznatljivi lideri i organizirana struktura. I nijedna revolucija ne može uspjeti bez revolucionara. Ali nekoliko mjeseci nakon protesta, grupe kao što je Youth of Teheran su se pojavile i uspješno pozvale na demonstracije. Opozicija je takođe organizirala štrajkove u većini iranskih provincija: bazari su zatvoreni, a preduzeća su zatvorena kao gest solidarnosti sa demonstrantima. Kako se demonstracije nastavljaju, sigurnosne snage će vjerovatno biti iscrpljene. Razbijanje demonstranata uzima psihološki danak.
Iranske demonstracije podijelile su političku elitu – još jedan važan preduvjet za revolucionarne promjene. Khamenei se vjerovatno boji da se mnogi konzervativni establišmentari počinju distancirati od vlade. Ali Larijani, bivši predsjednik parlamenta, rekao je: “Moramo osigurati javna mjesta za proteste i sredstva za vođenje dijaloga.” Mohammad Khatami, bivši predsjednik, dao je izjavu u kojoj hvali namjeru i slogan demonstranata. Čak je i Islamska republika, novine koje je osnovao Khamenei, odbacile tvrdnju vrhovnog vođe da stranci stoje iza previranja: „Problemi inflacije, nezaposlenosti, suše i uništavanja životne sredine doveli su do toga da ljudi, od penzionera, prosvetnih radnika i studenata, protestiraju.” Takva podrška mainnstream političara je bez presedana, što ukazuje da mediji Islamske Republike slabi.
Tokom cijele ove krize, režim je izgledao nesređen. Stariji Khamenei proveo je proteklih nekoliko godina čisteći vladu od svih osim ulizica i sada je okružen mediokritetima. Iranski predsjednik Ebrahim Raisi je lakonski aparatčik kojem nedostaje mašte da se nosi sa kompliciranim situacijama. Gholamhossein Mohseni-Ejei, šef pravosuđa, oscilira između pozivanja na dijalog s opozicijom i prijetnji. Hvaljene iranske obavještajne službe propustile su početak pobune i nisu uspjele da se pomire s njenim razmjerima. Režimska strategija postepenog nasilja do sada je uzrokovala smrt više od 500 ljudi, što je dovoljno da stvori mučenike, ali nije dovoljno da odvrati protestni pokret. Režimska pogubljenja demonstranata dodatno otuđuju njegove birače. Čini se da Islamska Republika gubi svoje noge.
UZ POMOĆ IZ VASHINGTONA
Kao što smo tvrdili prije dvije godine, Sjedinjene Države bi trebale težiti promjeni režima u Iranu. Unatoč neizvjesnom ishodu, to bi mogao biti jedini način da se uspori iranski napor da dobije nuklearno oružje i ograničio bi, ako ne i eliminirao, kronično miješanje Irana u unutrašnje stvari njegovih susjeda. Glavni izvori političkih promjena u Iranu ostaju unutrašnji. Ipak, administracija američkog predsjednika Joea Bidena može poduzeti korake da pomogne, ubrza, a možda čak i usmjeri revolucionarni proces.
Prvo, Sjedinjene Države trebale bi službeno izjaviti da će prekinuti pregovore s Iranom o navodnom povratku na Zajednički sveobuhvatni plan akcije, sporazum koji usporava napredak Irana na nuklearnom oružju u zamjenu za ublažavanje sankcija. Sjedinjene Države također trebaju jasno dati do znanja da neće pregovarati s iranskom vladom koja vrši represiju nad iranskim narodom i destabilizira njegove susjede. Takve deklaracije bi oduzele režimu sposobnost da stvori nadu među stanovništvom da bi sankcije mogle biti ukinute pod njegovom vlašću.
Javno zatvaranje vrata za pregovore bi također oslobodilo Bajdenovu administraciju da u potpunosti provede sankcije koje su već predviđene. Sjedinjene Države bi trebale ciljati iranske vođe koji su krivi za najteža kršenja ljudskih prava, pojačavajući nadu iranskog naroda u odgovornost vlade. Ovo bi trebalo da bude popraćeno punim plućima i stalnim izjavama američke vlade koja podržava demonstrante i skreće pažnju na najgore slučajeve represije.
Sjedinjene Države bi također trebale pokušati ukloniti cenzuru i promovirati razmjenu informacija među demonstrantima. Slanje Starlink terminala, kako je sugerirao Elon Musk, moglo bi pomoći takvom nastojanju omogućavajući opoziciji da zaobiđe režimsku cenzuru i blokade na društvenim mrežama. Druge softverske aplikacije, kao što je Ushahidi, korištene su za praćenje izbora u podsaharskoj Africi omogućavajući biračima da dijele slike biračkih mjesta. Takve aplikacije bi se mogle prenamijeniti kako bi Irancima omogućile da dijele slike protesta u različitim dijelovima zemlje, omogućavajući koordinaciju među različitim grupama demonstranata i, prisiljavajući vladu da preopterećuje svoje sigurnosne snage, što otežava režimu da uguši neslaganje . Sjedinjene Države bi također trebale koristiti popularne kanale društvenih medija, poput Telegrama, kako bi disidentima pružile tačne informacije o tome šta se dešava u cijeloj zemlji, uključujući proteste, kršenje ljudskih prava i pogubljenja. Ekspanzija i kreativna upotreba takvih kanala komunikacije mogla bi pomoći da se pojave novi lideri protesta i uguše režimsku propagandu.
Osim toga, Sjedinjene Države bi trebale pojačati emitiranje Perzijske službe Glasa Amerike i Radio Farda i financirati privatnu televizijsku emisiju iranskih iseljenika, što bi moglo pružiti dodatno gorivo za požar koji bjesni na ulicama iranskih gradova. Trenutno se predviđa da će Sjedinjene Države potrošiti manje od 30 miliona dolara u fiskalnoj 2023. godini na emitiranje u Iranu. Ovo je slučaj u kojem bacanje male količine novca na problem može imati nesrazmjeran uticaj.
Prema The New York Timesu, u decembru 2022. naftni radnici i čeličani prestali su raditi iz simpatija prema demonstrantima u jednom od najvećih generalnih štrajkova u Iranu u posljednjih nekoliko desetljeća. Washington bi trebao uložiti sve napore da podrži ove akcije i pomogne sindikalnim aktivistima da komuniciraju jedni s drugima. Američka pomoć antiautoritarnom poljskom pokretu solidarnosti kasnih 1980-ih pomogla je da se potakne raspad Sovjetskog Saveza. Paralelni napori u Iranu danas bi mogli pomoći da se podstakne sličan slom u Islamskoj Republici.
Iranski režim vlada zemljom skoro pola veka. U to vrijeme bila je izuzetno otporna, prkoseći zahtjevima javnosti za većim ljudskim pravima i modernizacijom. Za sada se čini da protesti nisu na ivici rušenja vlade, ali revolucije su inherentno nepredvidive. Za dobrobit iranske javnosti i sigurnosnih interesa SAD-a u regiji, Bidenova administracija bi trebala učiniti sve što može da osigura da Iranci koji stavljaju svoje živote na kocku kako bi podstakli promjene budu uspješni u ponovnom preuzimanju svoje zemlje.
(TBT, FOREIGN AFFAIRS)