
Nakon što smo danas čuli komentar Milorada Dodika sa sastanka vladajuće koalicije u RS-u, koji se odonosi na formiranje vlasti u Federaciji BiH i na nivou BiH, kada je predsjednik SNSD-a rekao: “Vidim da se ti muslimani tamo nešto pate, blok Srbi-Hrvati će o svemu odlučiti, a ne oni. Ovdje ćemo mi birati, šta god oni mislili o tome”, svi ti „muslimanski“ lideri se moraju ozbiljno zapitati kako odgovoriti na ovaj osioni cinizam.
PROKLETI CINIK IZ LAKTAŠA JE PROKLETO U PRAVU
Zaista je tako, u Sarajevu postoja dva politička (muslimanska) bloka koje predvode SDP i SDA. Ovaj opozicioni blok sa naslanja na HDZ kao partnera za formiranje vlasti na federalnom nivou, dok se SDA preko koalicije „Pokreta za državu“ naslanja na SNSD da bi eventualno ušao u Vladu RS-a i u Vijeće ministara. O tome govori prokleti Cinik iz Laktaša kad spominje „te (jadne) muslimane“ koji su ovisni o volji Srba i Hrvata i u tome je prokleto u pravu.
Izgledniju poziciju ima blok stranaka koje predvodi SDP (Osmorka), nego blok SDA i DF, da formira vlast sa HDZ-om i SNSD-om – u pitanju je prednost da već SDP kontrolira Klub Srba i Ostali u Domu naroda, i da imju jednu ruku prednosti za formiranje Kluba Bošnjaka u odnosu na SDA.
Na nižem kantonalnom nivou nije ništa bolja, odnosno jasnija situacija. Tu je prava „šarenica“ satkana tako da u dva kantona sa specijalnim režimom HNK i SBK „Osmorka“ ne može formirati vlast, izgleda da je izgubila Tuzlanski kanton, dok je vrlo neizvjesno u Unsko-sanskom kantonu. Tek je sve jasno u Sarajevskom i u Zeničko-dobojskom kantonu gdje je SDA izbačena iz vlasti. Ovo bi mogla biti satisfakcijama Fuadu Kasumoviću i Elmedinu Konakoviću koji su najhrabrije ušli u koštac sa režimom i pretrpjeli najteže udarce tokom izborne kampanje. Svi drugi lideri opozicionih stranaka sad imaju situaciju po onoj narodnoj kako su „sijali, tako su i požnjeli“ pa kubure sa manjkom ruku. Iako je SDP došao u idealnu poziciju da je nezaobilazan faktor za formiranje vlasti u bilo kojoj varijatni, to je više rezultat spleta okolnosti nego snage ove stranke i njene izborne kampanje. Tako da je SDP „na konju“: ima Denisa Bećirovića u predsjedništvu BiH, a Nermin Nikšić će biti federlani premijer kako god i ko god da formira vlast.
A nakon što je Bećirović formirao svoj kabinet, gdje je doveo svoje „crvene metuzaleme“, zasigurno je razočarao mnogobrojne svoje glasače koji mu i nisu bili simpatizeri ni njega ni njegove Partije, već su više iz animoziteta prema Bakiru Izetbegoviću glasali za njega. Ništa spektakularnije ne treba očekivati ni od Nikšića kad je u pitanju sastav nove vlade, udovoljavat će u Kurti i Murti.
Stoga bi bilo nužno „stati na loptu“ i razmisliti o Vladi nacionalnog spasa, ili o“grande koaliciji“ u kojoj bi bila kooptirana i SDA. Na tom tragu su bili Željko Komšić i Semir Efendić u svojim postizbornim istupima. S tim što je Komšićeva opcija o izbacivanju HDZ-a skupa SDA-om iz vlasti politički nerealna, iako je sa 51 rukom koliko bi imala „Devetorka“ bila moguća, dok je Efendićeva ideja da SDA može u vlast, ali da ne može nositi i predvoditi procese i biti lider koalicije, mnogo realnija.
GRANDE KOALICIJA DA FORMIRA VLADU NACIONALNOG SPASA
Kakvo bi uporište i opravdanje imali oni koji bi zagovarali ideju Vlade nacionalnog spasa ili „grande koalicije“ u koju bi ušle i stranke SDA i DF, pa čak i SBB?
Ovakvu ideju „grande koalicije“ lansirao je prvi put Nedžad Latić nakon Općih izbora 2014. On je tada u nekoliko tekstova objavljenih u „Avazu“ ubjeđivao Bakira Izetbegovića da SDA, samo sa Komšićevim DF-om, neće moći parirati koaliciji SNSD-a i HDZ-a, koja je tada uspostavljena. Latić je bukvalno alarmirao da će Dodik i Čović napraviti Izetbegoviću „špagu“ i tako ga svojim secesionizmom „rašćevrljiti“ te da on neće fizički imati kapacite i biti u stanju svojom strnakom i njenim „privjescima“ obujmiti i obuzdati tendencije koje je iskazivao taj seperatistički tandem. Međutim, Izetbegović, nakon druge pobjede za člana Predsjedništva, te osvajanjem liderskog trona u SDA-u, ponašao se kao da je „svijet njegov“. To je bilo vrijeme zenita političkog uspona Recepa Tayipa Erdogana u Turskoj. Uz sve to računao je da ima Američku ambasadu „kao produženu ruku“ u obuzdavanju Dodika, pa i Čovića. Na višem nivou računao je na dobre odnose Angele Merkel i Erdogana koji su opet imali vrlo bliske odnose sa Vladimirom Putinom itd. Sve je to Izetbegoviću davalo „vjetar u leđa“ pa se ponašao tako prepotentno. Latićevu ideju su Izetbegovićevi medijski kerberi ismijavali likujući da je „Dodik na aparatima“ i ubjeđujuči Bošnjake da je pitanje dana kad će završiti iza rešetaka, jermu Amerikanci „pušu za vrat“ itd. Danas su im fakture prispjele na naplatu pa poraženi i poniženi „podvijenog repa“ skevće kako nije fer izbaciti pobjedničku stranku iz vlasti i da bi to bio politički avanturizam. Bilo fi fer i pošteno, i po Božijim i po ljudskim zakonima, odstraniti takve kabadahije iz vlasti, ali ovdje je riječ o nečemu drugom.
Nakon ruske invazije na Ukrajinu razobličili su se mnogi segmeti svjetske politike i uloge svjetskih lidera u pripremi te invazije. Ključna dva lakeja politike Vladimira Putina bili su upravo kancelarka Merkel i sultan Erdogan. Prema procjenama svjetskih analitičara „Krvnik iz Kremlja“, kako ga nazivaju, svoje pripreme za zločinačke nakane počeo je prije desetak godina, što koincidira sa nastankom političkog saveza Dodika i Čovića i njihovog sihroniziranog nasrtaja na suverenitet i integritet BiH. Putin, hvala Bogu, doživljava poraze u Ukrajini, ali na žalost ovaj putinovski tandem još nije poražen u BiH. Za sada je nužno nači odgovor i suprostavit im se, odnosno blokirati njihov seperatizam. To je jedino moguće kroz formiranje Vlade nacionalnog spasa, odnosno formiranjem „grande koalicije“ u Sarajevu. O tome je ovdje riječ i stoga ova ideja nema alternativu! Posebno bi bilo pogubno ako bi samo SDA i SDP napravile koaliciju i formirale vlast sa HDZ-om i SNSD-om. To bi bilo ravno kapitulaciji, ali o tom potom jer to zaslužuje posebno elaboraciju.
(TBT, Tim za analitiku)






