Piše: Joe Gill, thebosniatimes.ba
Ima jedna dobro poznata šala o sudanskoj politici: da se mijenja svake sedmice, ali ako se vratite nakon deset godina, potpuno je ista.
Prošlo je godinu dana od oktobarskog puča zapovjednika vojske Abdela Fattaha al-Burhana protiv civilne prijelazne vlade i više od tri godine otkako je ista vojska svrgnula bivšeg diktatora Omara al-Bashira suočenog s masovnim prosvjedima.
Sudanski građanski revolucionari imaju dugu i ponosnu povijest otpora, koja datira još od ustanaka 1964. i 1985. Međutim, kada je pokret protiv Bashirove diktature, koji je započeo krajem 2018., postigao svoje neposredne ciljeve u aprilu 2019., a on je pao nakon 30. godina vlasti, bio je nespreman za državnu vlast koja mu je iznenada pala u ruke.
Sudanska nedovršena demokratija autoritativna je, elegantno napisana i pronicljiva analiza nedavnog razdoblja protesta i promjena u kojem je, kao i u prethodnim takvim epizodama, došlo do sukoba između vojske i građanske opozicije.
Nafta i zlato
Kako objašnjavaju autori, sudanski ekonomski model je prošao put od kolonijalnog kapitalizma, do razvojne države koju su vodili tehnokrati u 60-ima, do socijalističkog centralnog planiranja u 70-ima, do islamističkog modela u kasnim 80-ima, a zatim natrag u neobuzdani kapitalizam u 2000-ima.
Sudanski naftni procvat od 1999. do 2012. obogatio je nekolicinu i potaknuo san elite da Sudan postane petrodržava, ali taj je model prekinut odlukom Južnog Sudana za nezavisnost 2011. Zapadni rub Khartouma, pod razvojem Al-Mogran Projekt pretvoren u mini Dubai sa svjetlucavim neboderima za banke i naftne kompanije.
Tada je Sudan izvukao zlato, privukavši stotine hiljada rudara obrtnika iz ruralnih područja, često mladih muškaraca koji su napustili poljoprivredu zbog prilike za bogaćenje.
Knjiga se bavi složenošću države koja je u sebi sadržavala i metropolitansko središte i marginalizirane i eksploatirane periferije naslijeđene iz kolonijalnog doba. Oba elitna saveza pod Bashirom i revolucionarne snage koje su ga zamijenile sadržavale su tu napetost i podjelu u sebi.
Mnoge klasne, rasne i plemenske podjele u Sudanu suptilno su preslikane u opozicionom taboru i masovnim protestima 2019., koji su okupili mnoge prognane aktiviste iz dijaspore koristeći svoje mreže i vještine kako bi pomogli građanskom otporu.
Velika prisutnost žena na ulicama tokom protesta dala je značaj njihovim glasovima i svjedočenjima, no to se nije uspjelo pretvoriti u politički utjecaj tijekom pregovora koji su iznjedrili prijelaznu vlast. Unatoč tome što žene čine do 60 posto demonstranata, u vodstvu opozicionne Sudanske strukovne udruge (SPA) i Koalicije snaga slobode gotovo ih nije bilo, ističu autori.
U nedavnom ustanku i kontrarevoluciji, snage periferije, uključujući naoružane pobunjeničke skupine kao što su Pokret za pravdu i jednakost i Sudanska revolucionarna fronta, te provladina milicija, RSF, odigrale su ključnu ulogu u političkoj drami.
Hamdokova kletva
U postkomunističkoj eri, primjetno je da je tehnokratski premijer, Abdalla Hamdock, donedavno i sam bio komunist, kao i mnogi njegovi savjetnici. Ali oni su prvenstveno bili pragmatičari s tehnokratskim pogledima, a ne marksistički revolucionari.
Kao bivšeg ekonomista UN-a, Hamdokovih 18 mjeseci na dužnosti vidjelo se kako su ga nadigrali nemilosrdni transakcijski akteri u vojsci i starim strankama, koje su imale kapital, moć i oružje.
Hamdok se nadao da će masovni građanski pokret spriječiti Sudan da se vrati u diktaturu, kao što se dogodilo u Egiptu nakon njegove pobune 2011.: “Imamo dobro ukorijenjene otporne političke stranke koje ga čine drugačijim od ostalih nacija Arapskog proljeća. I više od toga mislim da imamo ovo javno mnijenje, javni pokret koji je tu da ga čuva. To će nam pomoći da održimo plamen.”
Rekao je to u maju 2020. – godinu dana kasnije stvari su izgledale sasvim drugačije. Njegovo ukidanje subvencija za gorivo i hranu u decembru 2019. kako bi uravnotežio proračune i zadovoljio međunarodne financijere izazvalo je protivljenje komunista i Baathista.
Hamdok se nadao brzoj pomoći SAD-a i financijskih institucija kako bi platio svoj plan, ali SAD su željele vidjeti rezultate prije nego što ulože svoj novac.
Sudan je također morao isplatiti 335 miliona dolara za žrtve terorističkih napada za koje se Sudan smatrao odgovornim u Bashirovoj eri. Hamdok je nevoljko pristao platiti kako bi uklonio Sudan s američke terorističke liste.
Predsjednik Donald Trump želio je da Sudan prizna Izrael. Njegov državni tajnik Mike Pompeo nakratko je posjetio Khartoum u katastrofalnom posjetu tokom kojeg je njegova zaštitari maltretirali visoke dužnosnike u civilnom kabinetu, što ih je razbjesnilo. Dogovor o normalizaciji dogovoren je s vojnim zapovjednikom Abdelom Fattahom al-Burhanom, ali su se civilne snage protivile.
Plamen revolucije
Nakon pokušaja atentata na njega, Hamdok je rekao: “Ovo je revolucija, tokom ustanka smo izgubili neke od najtalentiranijih mladih ljudi i ne mogu reći da sam išta vrjedniji od tih ljudi.”
Ali civilni otpor je postajao nemiran. Komunisti i drugi ljevičari preuzeli su SPA nakon potpisivanja ustavne deklaracije, suprotstavljajući se “oportunističkoj” i “pragmatičnoj” frakciji koja je sklopila dogovore s vojskom.
Susjedski odbori – oko 700 lokalnih odbora u Khartoumu i 3000 diljem zemlje – bili su nositelji baklje revolucionarnog duha. Ova nova “antistruktura” nije bila formalizirana, već je bila prolazna vizija novog društvenog ugovora u kojem su se različite klase i nacionalne skupine mogle ujediniti.
U međuvremenu, Nacionalna Umma stranka slijedila je tradiciju koju je usvojila 1964. i 1985. da nastoji spriječiti daljnju mobilizaciju stanovništva sklapanjem sporazuma s vojskom.
Hemeti, Jemen i Saudijci
Ključna figura u vojnom vodstvu nakon Bashira bio je Hemeti, Burhanov zamjenik i suparnik, bivši vođa milicije RSF-a iz Darfura, koji se obogatio zahvaljujući procvatu zlata i jemenskom ratu.
Protupobunjenička milicija u Darfuru pod vodstvom Bashira stvorila je “monstruozan instrument koji je rastao kako bi kontrolirao svog tvorca. Naposljetku, Hemeti je bio Brut za al-Bashirova Cezara.”
RSF je igrao važnu ulogu u jemenskom sukobu, koji je bio vrlo unosan za zapovjednike milicija – Hemeti je primao plaće boraca u čvrstoj valuti, a vojnike je plaćao u sudanskim funtama, osiguravajući sebi i drugim vođama milicija osobnu dobit.
Regruti iz Saudijske Arabije i Emirata surađivali su sa zapovjednicima RSF-a kako bi unajmili pojedinačne milicionere iz Darfura koji bi zajedno postali najveća snaga trupa koje služe u koaliciji koju predvodi Saudijska Arabija.
Sudan je također zadržao veze s Turskom i Katarom. Obje su zemlje osigurale izravna ulaganja, poput obnove luke Suakin u Turskoj. Međutim, Hemeti se kladio da će antiislamističke sile u regiji, predvođene UAE i Saudijskom Arabijom, biti pobjednici, pa je prekinuo Bashirovo balansiranje između dva tabora.
Kad je Hemeti potpisao ustavnu sporazum s civilnim čelnicima u avgustiu 2019., mahao je njome iznad glave naopako. Bio je to loš predznak stvari koje dolaze.
Vojska i RSF bili su zauzeti preuzimanjem polutajnih mehanizama kontrole naslijeđenih od sudanske obavještajne agencije, NISS, uključujući tajanstveni poslovni imperij agencije.
Hemeti je predao svoje rudnike zlata vladi i odrekao se utjecaja u cebtralnoj banci. No antikorupcijski program tranzicijske vlade – usmjeren na paralelne proračune za vojsku i miliciju – postao je problem koji je u konačnici srušio civilnu vladu krajem 2021.
Razlozi za nadu
Ima li nade nakon puča iz oktobra 2021. koji je vodio zapovjednik vojske Burhan?
Jedan činilac koji konzervativno preuzimanje vlasti u Sudanu čini malo vjerojatnim jest da je 60 posto sudanskog stanovništva mlađe od 24 godine, a prosječna dob je samo 20. Većina njih nije vezana za pragmatizam starih političkih stranaka i izgradili su njihove vlastite organizacije, kao što je Shabab al-Thawra (Revolucionarna mladež), formirane su na sjedištu u vojnom stožeru.
Čak se i krilo stranačke mladeži Nacionalnog ummeta usprotivilo pomirenju stranačkog vodstva s vojskom.
“Dominantan faktor koji je ujedinio civilno vodstvo narodnih pobuna od 1964. do 2019. bila je zajednička predanost građanskom idealu i odbacivanje autoritarizma. Sudanski revolucionari bili su dovoljno ujedinjeni da poraze vojsku, ali su se razišli zbog svojih različitih vizija sudanskog društva”, kažu autori.
Za svoj puč, Burhanu je bila potrebna strana podrška i dobio ju je od Egipta Abdela Fattaha al-Sisija i Izraela, ali ga je američka Bidenova administracija upozorila da će izgubiti američku pomoć ako se ne vrati na civilnu tranziciju. Njegov je položaj još uvijek slab.
Za odbore otpora nema povratka u 2019.; bilo kakva ideja o postizanju dogovora s vojskom, nakon njezinih masakra i izdaja, ne može se započeti. Civili na ulicama jasno su iznijeli svoj zahtjev: “Odmah uspostaviti potpuno civilnu vladu koja će zemlju izvesti iz krize.”
Vrijeme će pokazati može li Sudan prekinuti cikluse prošlosti i stvoriti novu eru.
(TBT, MEE)
