TEMPO
Mardinijevu je član
novog tima izbjeglica na Olimpijskim igrama u Riju, koji je sačinjen od
sportista koji su bez državljanstva. Ona ima samo 18 godina, i dok su njeni
vršnjaci jurili dobre prosjeke u školama, Yusra je bježala iz ratom pogođene
Sirije
FOTO: (AP)
Put sirijke Jusre
Mardini do Olimpijskih igara u Riu je nevjerovatan. Prošlog avgusta, Mardini i
njena sestra Sara pobjegle su iz ratom zahvaćene Sirije i zaputile se na
potresno putovanje kroz Liban, Tursku i Grčku, a zatim Balkan i Centralnu
Evropu do Njemačke, jedva izbjegavši hapšenje i smrt.
Mardinijeva je u
martu prošle godine identifikovana je od strane Međunarodnog olimpijskog
komiteta kao kandidatkinja za takmičenje u novom timu izbjeglica, sačinjenom od
sportista koji su bez državljanstva, a koji inače ne bi imali pravo učešća.
Mardini je
zvanično imenovana kao članica tima izbjeglica u junu, pored još devet
sportista iz Sirije, Južnog Sudana, Konga i Etiopije. Tim se takmiči pod
olimpijskom zastavom i himnom. Plivaće u kategorijama 100 metara slobodnim
stilom i 100 metara leptir stilom.
Ona ima samo 18
godina, i dok su njeni vršnjaci jurili dobre prosjeke u školama, Yusra je
bježala iz ratom pogođene Sirije. Plivala je, ne za medalje, nego za život.
“Kada sam
bila mala, samo su me stavili u vodu”, kaže Mardini koja je odrasla u Daraji,
predgrađu Damaska. Njen otac, trener plivanja, počeo je da je obučava kada je
imala 3 godine. Mardini se zatim takmičila za sirijski nacionalni tim, i dobila
je podršku od Olimpijskog komiteta Sirije.
Ali, onda je
izbio rat 2011. godine, kada je imala samo 13 godina, i Mardini je vidjela kako
njen relativno idiličan život počinje da se mijenja.
“Odjednom
niste smeli da idete gdje želite, ili vas pozove mama kada ste već na putu i
kaže, ‘Vrati se; nešto se tamo događa'”, kaže ona.
Škola ne bi radila
po nekoliko dana, kaže, “ili neko puca, i onda morate da bježite.”
Ipak, u svijetu
njenih prijatelja, Mardini priča, život je u najvećoj mjeri nastavio normalnim
tokom. “Nikada nismo razgovarali o ratu”, kaže ona. “To nas je
nerviralo! U početku, svi su pričali o tome, ali onda smo, nakon par godina,
počeli da razmišljamo: ‘Ok, ako ću umrijeti, umrijet ću! Ali, pustite me da
živim svoj život. Želim da viđam svoje prijatelje!'”
Godine 2012.
Mardinina porodična kuća je uništena u masakru u Daraji, jednom od najgorih
napada u početku rata, u kom su stradale stotine civila. Situacija je nastavila
da se pogoršava. Dvoje njenih drugova plivača je ubijeno, kaže ona, a jednog
dana je bomba oštetila krov centra u kom je trenirala.
Yusra i njena
sestra odlučile su da napuste su Siriju. Krenule 12. avgusta 2015. godine, sa
dvojicom rođaka njihovog oca i još jednim drugom. Avionom su išli od Damaska do
Bejruta, a zatim Istanbula gdje su se povezali sa krijumčarima i grupom od oko
30 izbjeglica sa kojom su ostali do kraja putovanja.
Grupa je
autobusom prevezena u Izmir, u Turskoj, a zatim odvedena u šumu u blizini obale
da čeka čamac koji će ih prebaciti do grčkog ostrva Lezbos.
Nakon četiri
dana, Mardini i njena sestra smještene su sa još 18 ljudi, uključujući i
6-ogodišnjeg dječaka, na trošan čamac predviđen za šest osoba. Tokom prvog
pokušaja, uhvaćeni su od strane pogranične policije i poslati nazad. Tokom
drugog, motor se pokvario nakon 20 minuta, i čamac je počeo da se puni vodom.
Od 20 ljudi u
čamcu, samo su sestre Mardini i još dvojica mladića znali da plivaju, te je
njih četvoro skočilo u more. To se dogodilo oko 7 uveče, a more je bilo
uzburkano zbog plime.
“Svi su se
molili”, kaže Mardini. “Zvali smo tursku policiju, grčku policiju,
vičući: ‘Molim vas, molim vas pomozite nam. Djeca su ovdje! Davimo se!’ Ali,
oni su samo ponavljali: ‘Okrenite se i vratite se nazad. Okrenite se i vratite
se nazad.'”
Međutim, grupa je
na kraju stigla do Lezbosa. Yusra je na putu ka Berlinu prošla i kroz Srbiju,
Mađarsku i Austriju. Njen stav je nevjerovatan.
“Bilo je
teško za sve i ne krivim one koji su plakali. Međutim, ponekad samo moraš da
nastaviš dalje”, kaže Mardinijeva.
Sestre Mardini
provele su najveći dio svoje prve zime u Njemačkoj čekajući u dugim redovima
ispred glavnog punkta za registraciju izbjeglica – Državnog zavoda za zdravstvo
i socijalnu pomoć, poznatog pod njemačkim akronimom Lageso – kako bi regulisale
dokumenta za azil. Često su morale da čekaju ispred po osam sati na
nepodnošljivo niskim temperaturama, da bi ih na kraju odbili i rekli im da se
vrate sljedećeg dana.
U početku nije
uopšte razmišljala o povratku u vodu, ali nakon nekoliko nedelja, kaže, počela
je ponovo da mašta o tome – naročito kada je čula da je plivačica koju poznaje
pobijedila na takmičenju u Aziji.
“Rekla sam:
‘Mama! Trebalo bi da ja budem tamo! Bolja sam od nje!”, kaže ona.
Prevodilac iz
Egipta, koji je često pomagao u izbjegličkom kampu, povezao je Mardini sa
obližnjim klubom Spandau, i Sven Spanekrebs, dugogodišnji trener u klubu,
pristao je da joj pruži priliku. Kada je vidio kako Mardini pliva, kaže da je
bio impresioniran. Počeo da je trenira za Olimpijske igre u Tokiju 2020.
godine. Međutim, Jusrin put ka Igrama je bio znatno kraći.
Iako je medalja u
Riu je van njenog domašaja, Yusra je optimistična. Njeno najbolje vrijeme je 1
minut 8 sekundi na 100 metara leptir stilom, i 1 minut 2 sekunde slobodnim
stilom, što je cijelih 9 i 11 sekundi sporije od zvaničnog vremena
kvalifikacija za te stilove.
“Očekujem
lični rekord”, kaže Mardini.
Ona je dio novca
od stipendije koju je dobila iskoristila da iznajmi stan sa sestrom, koji je
nedaleko od centra. Njeni roditelji i dvije mlađe sestre su im se pridružili u
Berlinu, i cijeloj porodici je odobren privremeni azil.
Također, nada se
da će jednog dana moći da se vrati u Siriju.
“Možda ću
izgraditi svoj život u Njemačkoj, i onda kada postanem stara otići ću u Siriju
i pričati ljudima o mom iskustvu”, kaže Mardinijeva.
(TBT,
Nedeljnik.rs)
