Piše: Piše : Yanis Varoufakis, thebosniatimes.ba
Kapitalizam je osvojio svijet pretvaranjem u robu skoro svega što je imalo vrijednost, ali ne i cijenu, te tako napravio veliki jaz između vrijednosti i cijena. Isto je uradio i sa novcem. Vrijednost novca u razmjeni uvijek prikazuje spremnost ljudi da predaju vrijedne stvari za određenu sumu. No, pod kapitalizmom, a i kršćanstvo je nekada prihvatilo ideju zarade na pozajmici, novac također ima tržišnu vrijednost: stopa kamate, odnosno cijena davanja gomile keša za određeni period.
Nakon finansijskog loma 2008. godine, a naročito tokom pandemije, desila se čudna stvar: novac je zadržao svoju vrijednost u razmjeni (koju inače remeti inflacija), ali je njegova cijena pala, u nekim slučajevima postala i negativna. Političari i centralne banke su nepromjenjivo otrovale „otuđenu sposobnost čovječanstva“ (poetična definicija novca koju je dao Karl Marx). Otrov koji su koristili je politika nakon 2008. godine, u Europi i SAD-u, jake štednje za većinu i finansijski socijalizam za malo njih.
Štednja je smanjila javnu potrošnju tačno onda kada su privatni izdaci padali kao cigla, ubrzavši pad sume privatne i javne potrošnje – što je, po definiciji, nacionalni prihod. Pod kapitalizmom, samo Velike Kompanije imaju kapacitet pozajmljivanja značajnih količina novca koji su pozajmljivači, većinom bogataši sa velikim ušteđevinama, žele posuditi. Zato je cijena novca pala nakon 2008. godine: nestala je potražnja, a Velike Kompanije su na razarajuće posljedice štednje odgovorile otkazivanjem investicijama.
KAO KROMPIR
Poput gomila krompira koji niko ne želi kupiti po važećoj cijeni, cijena novca – stopa kamata – pada kada se potražnja za njim razvlači ispod količine dostupne za pozajmljivanje. No, dolazimo do ključne razlike: Dok padajuća cijena krompira rješava svaki problem sa prevelikim količinama, upravo suprotno se dešava kada cijena novca brzo pada. Umjesto radosti što mogu posuditi više po boljim uvjetima, investitori misle: „Centralna banka mora da misli kako je situacija jako teška pa dozvoljava takav pad kamata. Ne bih sada investirao, da mi daju besplatan novac!“ Čak i nakon što centralne banke oštro presjeku zvanične cijene, investicije se ne oporavljaju, a cijena novca i dalje pada sve dok ne dođe u negativnu teritoriju.
To je bila čudna situacija. Negativne cijene imaju smisla za loše, ne za dobro. Kada tvornica želi ukloniti otrovni otpad, naplaćuje negativnu cijenu za to: njeni menadžeri nekome plate da se riješe otpada. No, kada centralna banka počne tretirati novac na način kako proizvođači automobila tretiraju iskorištenu sumpornu kiselinu ili nuklearne elektrane radioaktivnu otpadnu vodu, onda se zna da je nešto trulo u kraljevstvu finansijskog kapitalizma.
Neki komentatori se sada nadaju kako se zapadni novac pročišćava plamenom inflacije i rasta stope kamata. No, inflacija ne progoni otrov iz novčanog sistema Zapada. Nakon više od decenije ovisnosti o otrovanom novcu, nema očite metode detoksikacije. Današnja inflacija nije ista zvijer sa kojom se Zapad suočavao 1970-ih i početkom 1980-ih. Ovaj put ona prijeti radu, kapitalu i vladama na načine kako nije mogla prije 50 godina. Onda je rad bio dovoljno organiziran da traži povećanje plata kako bi se izborili sa krizom rasta cijena, a ni države niti privatne korporacije nisu ovisile o besplatnom novcu. Danas nema optimalne kamatne stope koja će obnoviti balans između ponude i potražnje novca koji neće izazvati masovni val privatnih i javnih bankrota. To je dugoročna cijena otrovanog novca.
Američka Vlada se suočava sa nemogućom dilemom kako suzbiti domaću inflaciju i tjeranje Korporativne Amerike i mnogih prijateljskih vlada u krizu solventnosti koja prijeti vlastitoj stabilnosti Amerike. Stvari su daleko gore u eurozoni gdje političari odbijaju uraditi ono što je očito nakon što su propale banke 2008.: uspostaviti pravu fondaciju federacije – fiskalnu uniju. Umjesto toga, oni puštaju da Europska centralna banka radi „sve što je neophodno“ kako bi se spasio euro. Samo trovanjem vlastitog novca ECB može sačuvati euro predstavu. Danas, ECB je vlasnik velike količine italijanskog, španskog, francuskoj, pa i grčkog duga što se više ne može pravdati kao čuvanje sredstava postizanja ciljane inflacije, a kojeg se ne može riješiti bez da ugrozi samo postojanje eura.
DVIJE PRIRODE
Dok se razmatra nerješiva problematika sa kojom se suočavaju Europa i Amerika, ovo je možda dobar trenutak da se razmotri dublji razlog zašto novac može biti zatrovan (što nije isto kao pad zbog inflacije). Dobar početak je uzimanje ideje Alberta Einsteina da možemo pojmiti svjetlo samo ako prihvatimo da ima dva faktora: čestice i talase.
Novac, također, ima dvije prirode. Prva priroda, da je imetak kojim trgujemo za druga dobra, nikada ne može objasniti kako novac može imati negativnu cijenu. No, druga priroda to radi: Novac, poput jezika, je i refleksija našeg odnosa prema drugome i prema našim tehnologijama. On je eho naše transformacije materije i oblika svijeta oko nas. On količinski prikazuje našu „otuđenu sposobnost“ za zajedno radimo stvari, kao kolektiv. Kada prihvatimo drugu prirodu novca, onda sve ima više smisla.
Socijalizam za bankare i štednja za većinu drugih poremetio je dinamiku kapitalizma i gurnuo ga u stanje zlatne stagnacije. Otrovni novac tekao je u bujicama, ali ne u ozbiljne investicije, dobre poslove ili bilo šta što bi moglo oživjeti izgubljene životinjske duhove kapitalizma.
A sada avet inflacije lebdi nad nama, nikakva monetarna politika ne može očistiti novac, obnoviti ravnotežu ili kanalizirati investicije tamo gdje su potrebne čovječanstvu.
(TBT, Project Syndicate)
