Piše: Hamid Dabashi, thebosniatimes.ba
Amini, 22-godišnja djevojka iz Saqqeza, grada u sjeverozapadnoj kurdskoj regiji Irana, bila je u posjeti svojoj porodici u Teheranu. Dana 16. septembra dok je šetala ulicama Teherana uhapsila ju je jedinica takozvane “policije morala”, ili Gasht-e Ershad, kako je iz straha zovu u Iranu. Vjerovatno je bila fizički zlostvaljana dok je bila u pritvoru pa je pala u komu, nakon čega je umrla
Iranski zvaničnici, uključujući predsjednika Ebrahima Raisija, pozvali su na istragu o njenoj smrti. Raisi je takođe nazvao porodicu Alini da bi izrazio saučešće.
Ali ovo je bilo premalo i prekasno. Uslijeidli su izvještaji se o masovnim protestima u cijeloj zemlji – a prijavljeni su i brojne žrtve. Tragična smrt Amini je poslužila kao okidač za oslobađanje natalženog skrivenog bijesa i frustracija protiv vladajućeg režima.
Dok državni organi pokušavaju umanjiti značaj incidenta i nasilno ugušiti proteste, novinari iz inostranstva poput BBC-a Persian, ili Radio Farda, svojim izvještajima obično podižu entuzijazam tvrdeći će će režim u Teheranu uskoro će pasti i tako protesti ostaju u sjeni.
Diskreditirani Mudžahidi Khalq (MEK) i monarhisti, okupljeni bivšeg šahovog sina Reze Pahlavija, pridružili su se profesionalnim agitatorima iz dubokog džepa američkih smjenjivača režima i uskočili u vagon korištenja ovog incidenta u vlastite političke svrhe.
Snažna islamofobična komponenta iranskog aktivizma na tipkovnici također je zloupotrijebila priliku da demonizira cijelu ideju o navikama oblačenja muslimanskih žena. Stoga je neophodan izuzetan oprez da se ova grupa agenata provokatora izvan Irana ne pomiješa sa pravom pobunom unutar zemlje. I među iranskim iseljenicima ima dosta pristaša Ahmada Chalabija i Kanana Makije.
‘Moral’ i klasa
Teror koji ideolozi selefijske i talibanske varijante režima u Iranu, provode nad svojim građanima nije uopćen, već počinje s regulacijom kodeksa oblačenja Iranki – posebno siromašnih slojeva i pripadnica srednje klase. Žene u bogatijim i bogatijim dijelovima Teherana vrlo malo mare za takve kodekse, a takozvana “moralna policija” koja je i sama formirana uglavnom od siromašnih porodica i porodica srednje klase ne usuđuje im se ni prići.
Dinamika moći između bogatih i siromašnih – moćnih i nemoćnih – otkriva sistemsku banalnost koja definira samu strukturu iranskog društva pod vlašću islamskog režima.
Decenije američkih sankcija Iranu pogoršale su zastrašujući ponor između veoma siromašnih i opsceno bogatih u Iranu. Pristalice i podržavaoci vladajućeg režima stekli su astronomsko bogatstvo kroz sumnjive poslovne prakse i duboko ukorijenjenu korupciju.
U eseju objavljenom 2009. godine, Djavad Salehi Isfahani, nadaleko cijenjeni iranski ekonomista sa sjedištem u SAD-u, jezgrovito je sažeo postrevolucionarno stanje: “Unutar Irana se o činjenicama koje se tiču evolucije jednakosti vode žestoke rasprave. Međutim, podaci iz Statističkog centra Irana nude dokaze o tome kako se nejednakost promijenila u pogledu izdataka domaćinstava, obrazovanja i pristupa zdravstvenim i osnovnim uslugama. Slika koja se pojavljuje je mješovita: uspjeh u poboljšanju životnog standarda i kvaliteta života za siromašne i neuspjeh u poboljšanju ukupne raspodjele prihoda.”
Otkako je objavljen taj članak, stvari su se drastično promijenile na gore – dijelom zbog opakih američkih sankcija. Dok je društveni bunt tokom 2017-2018 – samo deceniju nakon objavljivanja članka – uglavnom bio podstaknut siromaštvom i iz ekonomskih razloga, trenutni ustanak je povezao one trajne ekonomske probleme sa društvenim problemima srednje klase zbog nasilnog ponašanja država prema ženama i obavezno pokrivanje.
Kao što je ustanak 2017-2018 otkrio, ekonomske linije vladajućeg režima i protesti izazvani ubistvom Aminija u pritvoru otkrivaju frustrirane težnje vrlo sposobne i povezane generacije s drugačijom koncepcijom sebe nego što to dozvoljava totalitarna država ih izraziti.
Od prisilnog pokrivanja do prisilnog otkrivanja
Unatoč tome što ih povezuje sa ekonomskim problemima, u središtu ovih trenutnih protesta je prisilno pokrivanje iranskih žena protiv njihove volje.
Istina, postoje milioni Iranki koje dobrovoljno i ponosno nose hidžab kao znak svoje vjere i identiteta. Ali postoje i milioni drugih žena koje ne žele da im se ta praksa nasilno nametne.
Obavezno pokrivanje koje je pokrenuto ubrzo nakon što je Islamska Republika preuzela vlast bilo je u direktnom izazovu obaveznom otkrivanju, ili kašf-e hidžabu, koji je Reza Shah Pahlavi nametnuo iranskim ženama kada je preuzeo vlast 1930-ih.
Dva tiranina, Reza Šah i Ajatolah Homeini, fokusirali su se na nadzor nad ženskim tijelima kao mjestom svojih ideologija moći i dominacije, s tijelima žena kao ideološkim bojnim poljem njihovih patrijarhalnih praksi.
Prvi masovni društveni protest protiv obaveznog pokrivanja Islamske Republike dogodio se na Međunarodni dan žena, 8. marta 1979. Više od 40 godina kasnije, režim je mizerno propustio da nametne svoj opak nadzor nad ženskim tijelima svojim prkosnim građanima.
Ono čemu svjedočimo u Iranu u nametanju obaveznog pokrivanja je, naravno, obrnuto od onoga što vidimo u velikom dijelu Evrope i Sjeverne Amerike gdje su muslimanke sistematski uznemiravane ako odluče nositi islamski hidžab. Već decenijama ne prođe niti jedan dan bez rasističkog, mizoginog, fanatističkog nasilnog napada na muslimanke u Evropi i SAD.
Prema Southern Poverty Law Center, visoko cijenjenoj instituciji koja dokumentuje zločine iz mržnje, „Antimuslimanske grupe mržnje su relativno nova pojava u Sjedinjenim Državama, a mnoge su se pojavile nakon terorističkih napada 11. septembra 2001. godine. Ove grupe naširoko kleveću islam i kreiranje teorija zavjere o muslimanima kao subverzivnoj prijetnji naciji. To stvara klimu straha, mržnje i zastrašivanja usmjerenu prema muslimanima ili onima za koje se smatra da jesu.”
Muslimanke koje nose hidžab su primarna meta cijele ove industrije islamofobije jer su one najvidljivije. Ovi zločini nisu samo djelo bande rasističkih nasilnika koje dobro finansiraju islamofobični milioneri.
Širom Evrope, kao i u SAD-u, postoje zakoni koji su usmjereni na muslimanske žene i njihov hidžab. Potpuna ili djelomična zabrana muslimanskog hidžaba uvedena je u Austriji, Francuskoj, Belgiji, Danskoj, Bugarskoj, Holandiji, Njemačkoj, Italiji, Španiji (na nekim lokalitetima Katalonije), Švicarskoj, Norveškoj i drugdje.
SAD nije ništa bolje. U velikom članku za časopis Hastings Race and Poverty Law Journal iz 2008., Aliah Abdo piše: „Prvi amandman Ustava Sjedinjenih Država jamči slobodu vjeroispovijesti, međutim trenutna društveno-politička i pravna klima dopušta različita ograničenja na hidžab, mahramu na glavi. od muslimanskih žena.”
Članak pod naslovom “Pravni status hidžaba u Sjedinjenim Državama” detaljno opisuje “ograničenja i zabrane koje utiču na nošenje hidžaba u obrazovnim okruženjima, zaposlenju, ulasku u zatvor, fotografije državnih vozačkih dozvola, atletskim takmičenjima, aerodromima i na sudu, uz napomenu alarmantan trend i na međunarodnom i domaćem planu.”
Prisilno otkrivanje u Sjevernoj Americi, Evropi ili Indiji jednako je pogubno kao i prisilno otkrivanje u Iranu, Afganistanu ili bilo kojem drugom dijelu muslimanskog svijeta. Obje prakse, iako suprotne jedna drugoj po izgledu, u stvarnosti su identične, pretvarajući tijelo muslimanke u bojno polje suprotstavljenih ideologija tjelesne kontrole i biomoći. Insistiranje na izboru nošenja hidžaba je stoga od vitalnog značaja u Sjevernoj Americi i Evropi kao i pravo da se ne nosi na mjestima kao što su Iran ili Afganistan.
Svijet u cjelini više ne može dopustiti licemjerje i dvostruke standarde potčinjavanja žena kao drugorazrednih građana u svojim domovinama. Nijedna evropska država, kao ni SAD ne mogu osuditi uvredljivo ponašanje iranske države dok gaje najopakije oblike islamofobije usmjerene na muslimanke u njihovim vlastitim zemljama.
Pobuna žena
Nasilničko ponašanje vladajućeg islamističkog režima u Iranu je i zabrinjavajuće i sramotno za one muslimanske žene u i izvan Irana koje odluče da nose hidžab, i to zbog ponosa i identiteta. Nemoguće je zamisliti muslimansku ženu koja odluči da nosi hidžab u SAD-u ili Evropi ili bilo gdje drugdje da opravdava njegovo nasilno nametanje ženama koje ne žele da ga nose.
Smrt Aminija u Iranu već je obilježila masovni društveni ustanak u cijeloj zemlji, još jednom otkrivši cijelom svijetu činjenicu da je vladajući režim nasilno nametnuo drakonsku jurisprudenciju straha i zastrašivanja kako bi održao svoju tiransku vlast.
Propagandni, sigurnosni, obavještajni i vojni aparat režima mogu, ali i ne moraju uspjeti da uguše ovaj ustanak kao što je to bilo u prethodnim fazama.
Ali ostaje nesumnjiva činjenica da Islamska Republika kao državni aparat kategorički nije uspjela stvoriti ni trunke legitimiteta za sebe više od 40 godina nakon što je ukrala snove i težnje o demokratskoj budućnosti za milione Iranaca.
Prema toj demokratskoj budućnosti, najznačajniji pozitivan ishod koji se može dogoditi iz ovog ustanka je da ga žene predvode i definiraju njegov tok i posljedice. Ali “žene” ne treba uzimati kao generički pojam, jer su dva ukrštanja presudna: dinamika klase i simbolika pokrivanja velom.
Legitimni razlog izbora žena da nose ili ne nose hidžab mora se ukrštati s dinamikom između radničke i srednje klase. Kada se zastrte i razotkrivene žene, radnice i žene iz srednje klase, udruže da predvode ovaj ustanak, tada ćemo konačno imati revoluciju.
Prije toga, čuvajte se trikova i falsifikata mijenjalaca režima sa sjedištem u SAD-u koji predstavljaju oportunistu u karijeri kao glasnogovornik bilo čega osim vlastitih patetičnih interesa.
Niko ne govori u ime Amini osim glasnih, ali prigušenih glasova masovnog društvenog ustanka u potrazi za uvjetima vlastite emancipacije. Prislonite uši na zemlju i pažljivo slušajte. Potlačeni širom svijeta ne govore engleski.
(TBT, MEE)
