Danima idu na ulice, odlučne, bijesne, hrabre. Žene u Iranu su u prvim redovima protesta, i to nije novost. I neposredno poslije islamske revolucije 1979. su glasno protestovale protiv prisilnog pokrivanja kose. Tada je to bilo bez uspjeha, marame su im nametnute, a „moralna policija“ je počela nadgledati poštovanje propisa.
Ali, žene u Iranu su se nastavile borilti, za svaki centimetar kože i kose. Uprkos svim hapšenjima i poniženjima, marame su svake godine padale sve niže, odjeća je postajala uža, lica s više šminke. Ukratko, žene su postajale vidljivije.
To minimalno pravo na samoodređenje je dostignuće iranskih žena – i prijetnja za muslimanske moćnike. Jer se tako ruši jedan od temelja Islamske Republike – kontrola ženskog tijela. Tako i nevine djevojke poput sasvim apolitičke Mahse Amini djeluju prijeteće „moralnoj policiji“.
Bijes zbog smrti 22-godišnje djevojke ujedinila je ljude svih slojeva i uvjerenja. Mahsa Amini postala je simbol protestnog pokreta. Svi se mogu identificirati s njom jer znaju da se isto tako moglo desiti bilo kojoj drugoj ženi. Rijetko koja do sada nije imala ponižavajuća iskustva s moralnom odnosno običajnom policijom.
Ovog puta ipak gledamo scene kakve ranije nisu viđane. Žene prosvjeduju bez hidžaba i javno pale marame. Demonstrativno režu kosu i skandiraju „Dolje Islamska Republika” i „Smrt diktatoru!” Djeluje da su demonstranti ovaj put odlučniji nego u ranijim valovima protesta. Suprotstavljaju se snagama reda i ponegdje tjeraju policiju na bijeg. Ljudi u Iranu imaju sve manje za izgubiti.
Jer, 2009. su išli na ulice tražeći slobodu i reforme, ali u okviru sistema. Tokom 2018. i 2019. radilo se o socijalnim pitanjima, inflaciji i ogromnim cijenama benzina. Tada su se parole već usmjeravale i na duhovne vođe Irana. Danas su stvari otišle dalje. Demonstranti cijepaju plakate vođa revolucije Hameneija i Homeinija, pale ih, glasno traže rušenje cijelog sistema. Sve više ljudi je okrenulo leđa režimu, njegovoj ideologiji pa čak i islamu. Nezadovoljstvo je došlo i do tradicionalnih dijelova društva.
Čuje se da je režim već u velikoj mjeri suzbio pristup internetu. Iskustvo prošlih protesta nas uči da je to loše znamenje. Tada su u informacionom mraku policajci brutalno krenuli na demonstrante, veruje se da su stotine ljudi ubijene, a još više njih pohapšeno. Sada bi se moglo desiti slično. Ubijeno je više od 35 ljudi, među njima je bilo djece. Demonstranti dobijaju batine, hapse ih po stanovima.
Rigoroznost mula dolazi otuda što je prvi put otvoreno napadnut jedan simbol njihove vlasti. Pokrivanje glave žena je jedan od stupova Islamske Republike. Tu vlastodršci ne nasmjeravaju pšopustiti. Ukidanje hidžaba bio bi početak njihovog kraja.
Bez pritiska Zapada i međunarodne zajednice režim će imati slobodne ruke i ove proteste krvavo ugušiti. Protesti solidarnosti neće biti dovoljni. Iran se mora pozvati na odgovornost i tokom pregovora o atomskom sporazumu. SAD su već uvele sankcije moralnoj policiji, bilo bi dobro da isto uradi Berlin.
Ljudi u Iranu, pogotovo žene, ovih dana ulaze u veliki rizik. Toj hrabrosti valja odati priznanje. Njihove glasove treba čuti, a njihova spremnost rizik se na kraju mora isplatiti.
(TBT, DW)
