Mirsad Hadžikadić u trenutnoj predizbornoj kampanji nije ni izbliza ono što je bio 2018. kada se pojavio kao nada, novo lice bh. politike, alternativa nacionalistima i uglađeni profesor koji će manire politike izgrađene na zapadu unijeti kao veliku promjenu u BiH. Zbog svega nabrojanog, iako bez izgrađene stranačke infrastrukture njegove novonastale Platforme za progres, uspio je kao kandidat za člana Predsjedništva osvojiti gotovo 60 hiljada glasova.
Na tim izborima građani koji su mu dali povjerenje kao alternativi, gotovo je sigurno da većina njih da kojim slučajem nije bilo Hadžikadića kao kandidata, ne bi glasala za SDA-ovog Šefika Džaferovića. Dakle, da se Hadžikadić sa slabim šansama za pobjedu nije kadididirao danas bi u Predsjedništvu sjedio Denis Bećirović koji je poražen od SDA sa tek petnaestak hiljada glasova razlike.
U svakom slučaju, tadašnje prilike, posjećenost Hadžikadićevih skupova i velika gledanost njegovih intervjua, daju mu za pravo da se mogao nadati čudu i mogućoj pobjedi za člana Predsjedništva.
Međutim, njegova uloga u ovogodišnjoj utrci za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, njegovi razlozi neodustajanja od kanidature kada se čak jedanaest stranaka ujedinilo u podršci opozicionom kandidatu Bećiroviću, stvari su koje bude sumnju u samo jedno. I sam je zasigurno svjestan da u ovakvoj konstalaciji odnosa na političkoj sceni u Federaciji i činjenici da se kad je u pitanju Predsjedništvo vodi bitka jedan na jedan, SDA – opozicija, i kad njegova PzP gotovo da i ne postoji, ne može osvojiti ni polovicu od broja glasova iz 2018. Jer građani koji su mu naklonjeni svjesni da je njihov glas za Hadžikadića koji nema nikakvih šansi potrošen glas, prije će apstinirati od izlaska na izbore nego glasati za njega.
Podsjetimo, nakon Općinskih izbora 2018., njegova PzP ponijet će titulu jedine stranke koja se raspala prije nego je i zaživjela u pozicionim klupama.
PzP prvo ozbiljno osipanje doživljava u Mostaru odlaskom cijelog odbora, ali delikatnu unutarstranačku polemiku s epilogom napuštanja članova imala je u Tuzlanskom kantonu, dok će kulminaciju imati sa sabotažom Bogića Bogićevića u slučaju Željka Majstorovića za poziciju gradonačelnika Sarajeva. Hadžikadić je tada propustio postaviti ključno pitanje o odgovornosti, da li je SDP-ov Irfan Čengić kao jedan od glavnih koordinatora te stranke znao za iksiće i kružiće pri procesu biranja Bogića Bogićevića? Međutim, Hadžikadić ni sam nije pokazao upućenost u situaciju, tako je dopustio da se kola slome na PZP-u i time unazadio vlastitu stranku i oduzeo sebi bilo kakvu šansu za pozitivno pozicioniranje u javnosti.
Osim propasti sa Majstorovićem, PZP je ranije izgubila i vijećnika Mehmeda Karkelju u Novom Gradu Sarajevo. Njegovom rukom reizabrani Semir Efendić će, tada još u SDA, dobiti većinu za izbor svog Predsjedavajućeg vijeća. Ukoliko se svemu dodaju ranija osipanja u Gradačcu i Centru Sarajevo, PZP će se tako u osvit postojanja suočiti s činjenicom da su izgubili skoro pola izabranih vijećnika na lokalnim, daleko manje bitnim izborima za PZP.
Suma sumarum. Novoformirani politički blok “Država” koji stoji uz kandidaturu Hadžikadića, također mora biti svjestan činjenice da je ova izborna utrka za Predsjedništvo besmislena. Osim ako su se pomirili s činjenicom da epitet “trojanski konj SDA” koji se masovno lijepi uz Hadžikadića na društvenim mrežama je morala biti njihova nužnost da svi skupa ujedinjeni sa “profesorom”, kako mu sve malobrojniji njegovi fanovi tepaju, uspiju politički preživjeti. Naplatiti svoj trud i okupiti se oko SDA-ove vatre poslije izbora da se probaju ugrijati. Kako – tako.
(TBT, A. L.)
