Ko god je pomislio da je o četverogodišnjoj opsadi Sarajeva rečeno sve, da o agresiji na Bosnu i Hercegovinu više nema tajni, bude zaprepašten otkrivanjem novih činjenica i detalja.
Film „Sarajevo safari“ slovenskog režisera i scenariste Mirana Zupaniča jedna je takva priča, šokantna, nevjerovatna, a istovremeno mračna i pesimistična. Istine o opsadi Sarajeva, koje su iznesene u ovom iskrenom i brutalnom dokumentarcu.
„Sarajevo safari“ je film koji govori o slabo poznatom fenomenu “lova na ljude”, zapravo, tačnije i preciznije, o bogatim strancima koji su dolazili na položaje Vojske Republike Srpske u okolini Sarajeva i odatle pucali po gradu, ubijajući civile.
Početna stanica, ona sa koje su “avanturisti” kretali u safari lov na ljude, bila je Beograd, kaže u intervjuu za Al Jazeera Balkans Miran Zupanič: “Beograd je tada imao normalne avionske veze s inostranstvom, a dalje je postojao specijalan logistički aranžman. Jedan izvor kaže da su ih iz Beograda vozili helikopterom Vojske Jugoslavije do Pala, prema drugom su ih transportirali cestama. Viši po rangu, moćniji i bogatiji su vjerovatno imali udobnije uslove za putovanje do Sarajeva. “Sarajevski safari” je bila specifična, normalnom umu nezamisliva vrsta lova, lova na ljude. U toku opsade Sarajeva je bilo bogatim strancima koji su platili određenu nadoknadu dopušteno da sa srpskih položaja pucaju na ljude u slobodnom dijelu grada. Žrtve su bili civili, koji su se u tom trenutku našli u snajperu tih okrutnih stranaca.
Da, stranci su plaćali velike svote novca, ali niko mi nije znao reći koliko konkretno je to bilo. Jedan svjedok tvrdi da su tarife bile više ako su pogodili dijete. Taj isti svjedok, koji je i sam bio više puta prisutan na tom lovu na ljudske glave, kaže da se najviše pucalo iz rejona Grbavice.
Dozvolite da kažem još nešto. U karijeri sam snimio mnogo filmova, a nijedan nije bio ni približno tako mračan kao ovaj. Tako crn i tako pesimističan. Ali, sa druge strane, čini mi se izuzetno važno da svi koji imamo tu mogućnost – širimo znanje o fenomenologiji zla koje je u ljudskom biću. Da bi se tom zlu znali suprotstaviti. Ali, ne s vlastitim zlom, već s pojedinačnim i zajedničkim dobrim“.
„Sarajevo safari“ će biti prikazan na ovogodišnjem AJBDOC-u, pomjeraju granice podnošljivog u razumijevanju rata. Međutim javnosti je nepoznato da su selektori SFF-a odbili uvrstiti u program ovaj dokumentarac. Nema drugog objašnjenja već da se radi o „fgr“ kompleksu kojeg oduvjek ispoljavaju vlasnici SFF-a bračni par Mirsad Miro Purivatra i Izeta Građević. Treba li napominjati da je Izeta sestra Sebije Izebegović što je dodatni kompleks koji uvjetuje ko će pojaviti na „crevnom tepihu“ čemu je sva priča o filmskom Sarajevu i podređena.
(TBT, R.I.)
