Piše: Slavoj Žižek, thebsoniatimes.ba
Nedavna kriza na sjeveru Kosova izbila je i ubrzo zamrla, jer niko nije želio eskalaciju. Ali izbit će opet, jer Rusija manevrira u balkanskoj sjenci kako bi podstakla tenzije koje su krizu i izazvale. Trivijalni okidači pokazuju koliko je lahko od varnice napraviti požar.
Vlada Kosova najavila je mjeru kojom se od Srba sa sjevera Kosova zahtjeva da se prijave za lokalne registarske tablice i njima zamjene postojeće srbijanske. Međutim, Srbi su organizirali proteste (mediji su izvjestili da je bilo i pucnjave) i blokade puteva na dva granična prelaza, zbog čega su kosovske vlasti odložile mjeru na mjesec dana.
Srbija već dugo ima slično pravilo za kosovske vlasnike registarskih tablica na svojoj teritoriji, pa je Kosovo pokušalo primjeniti isti standard. Problem je, naravno, u tome što Srbija ne priznaje Kosovo kao nezavisnu državu, iako su je priznale SAD i još oko 100 drugih zemalja.
Bila bi to samo još jedna lokalna priča, da nije umješana u geopolitičku dinamiku koju je pokrenula ruska agresija na Ukrajinu. Kako je nedavno naglas razmišljao Vladimir Đukanović, poslanik vladajuće Srpske napredne stranke, kanalizirajući rusko obrazloženje za invaziju na Ukrajinu, Srbija bi mogla „biti prinuđena krenuti u denacifikaciju Balkana“. Izraz „prinuđena da krene“ odražava farsičnu repliku Kremlja kako ga je agresija Natoa isprovocirala da izvrši invaziju na Ukrajinu.
Đukanovićeva referenca na „Balkan“ slijedi istu logiku kao i Rusija, koja podrazumijeva da će cijela Evropa, uhvaćena u vrtlog samodestruktivne degeneracije (LGBTQ+, istospolni brakovi, bez jasnih granica roda itd) na kraju morati biti „denacifizirana“. Kako objašnjava Aleksandar Dugin, dvorski filozof ruskog predsjednika Vladimira Putina: „Mi se borimo protiv apsolutnog zla, oličenog u zapadnoj civilizaciji, njenoj liberalno-totalitarnoj hegemoniji, u ukrajinskom nacizmu“.
Prema ovom novom konzervativizmu, nacizam, komunizam i woke hedonizam predstavljaju istu stvar. Ali stavljanje svih ovih suprotnosti u istu vreću previše je čak i za nas tvrdokorne hegelijance. Ono otkriva nedosljednost propagandista Kremlja i proruske američke i evropske alt-desnice, koja tvrdi da otjelotvoruje tradicionalne kršćanske vrijednosti, dok riječima i djelima podržava genocid i veliča seksualno nasilje.
Kao vodeći igrač u ovom kulturalnom ratu, Kremlj je preko svojih posrednika intervenirao ne samo na Kosovu već i u Bosni, koju je upozorio da ne pomišlja na članstvo u Nato savezu. Nažalost, zapadni ljevičari i pacifisti ignoriraju geopolitičku dimenziju Putinovog projekta „denacifikacije“. Kako se Jeremy Corbyn, bivši lider britanske Laburističke partije, nedavno požalio: „Slanje oružja u Ukrajinu neće donijeti rješenje, samo će produžiti ovaj rat. Rat u Ukrajini bi mogao potrajati godinama“.
Ova pozicija podrazumijeva da zapadne vlade prosto treba da puste Rusiju da okupira Ukrajinu. Čudan je to „pacifizam“ koji pritiska žrtvu (da se ne smije braniti previše energično) i njene pristalice (da ne smiju previše pomagati žrtvi agresora), a ne agresora.
Zapadni „pacifisti“ zahtijevaju da „de-demoniziramo“ Putina. Prije ili kasnije će morati doći do nekakvih pregovora, pa treba da ga tretiramo kao budućeg partnera. Zapravo bi trebalo da uradimo upravo suprotno: napad na Ukrajinu nas tjera da re-demoniziramo Putina, ne lično već kao eksponenta opasnog geopolitičkog i ideološkog projekta.
Sve je više dokaza da se Rusija pretvara u nešto radikalno strano stanovnicima današnjih zapadnih demokratija, ali dobro poznato studentima evropske historije. Uzmite nedavni prijedlog ruske liberalno-demokratske partije da se izraz „predsjednik“ zamjeni sa „pravitel“ („vladar“). Postojeći izraz nas je, tvrde u ovoj partiji, „uvijek sramotio“ jer je prvi put upotrebljen u SAD, a na ostatak svijeta se proširio tek „mnogo kasnije“.
„Degeneriranost“ zapada je glavna ideološka meta nove desnice, uz nezdravu fascinaciju autoritarnim vladarima. Nedavno je Kari Lake, republikanska kandidatkinja za guvernerku Arizone, izjavila da Donald Trump i republikanski guverner Floride Ron DeSantis imaju „velika muda“.
To je nužna, a ne slučajna odlika nove desnice u odbrani kršćanstva. Da bi privukli dovoljno sljedbenika, njihove vođe moraju im osigurati dobar provod („čisti višak uživanja u odnosu na obična zadovoljstva“). Ideologija koja kod svojih pristalica budi najgore porive može mobilizirati milione ljudi.
Uzmimo još jedan primer: nije li ruska „mirovna vojna intervencija“ u Ukrajini poput „legitimnog silovanja“ koje je američki kongresmen Todd Akin, tadašnji republikanski kandidat za senat iz Misurija, definirao 2012? Prema Akinu, abortus treba zabraniti jer ako žena doživi „legitimno silovanje“ njeno tijelo će nekako znati da ne zatrudni.
Suočen s negativnim reakcijama javnosti, Akin se branio time da se „pogrešno izrazio“. Mislio je da postoje „legitimni slučajevi silovanja“ na koje se policija poziva „kada vrši istragu ili šta već“. Ali njegova osnovna poruka je ostala ista: ako žena zatrudni poslije silovanja mora biti da je to potajno željela, jer bi u suprotnom reakcija njenog tijela na „stres“ to spriječila.
Rječito je to što Putin na isti način govori o Ukrajini. Na konferenciji za novinare 7. februara ismijavao je primjedbe ukrajinske vlade na sporazume iz Minska i dodao: „Sviđalo se to tebi ili ne, to ti je dužnost ljepotice moja“. Seksualne konotacije te izjave dobro su poznate u Rusiji i Ukrajini preko pjesme „Uspavana ljepotica u kovčegu“, pank rok grupe Красная плесень / Crvena buđ iz sovjetskog doba: „Спит красавица в гробу, Я подкрался и ебу. Нравится – не нравится, Спи, моя красавица. / Uspavana ljepotica u kovčegu, prikrao sam se i jebao je. Sviđalo ti se to ili ne, sad spavaj ljepotice moja“. Iz toga slijedi da je silovanje neke zemlje ponekad opravdano. Žrtva je to tražila. Kao i kod silovanja, ono što motivira novu desnicu nije ljubav već želja za dominacijom.
(TBT, Project Syndicate)
