Piše: Kenan Malik, thebosniatimes.ba
Zar će truhla korupcija ostati neprimjetna,
Zar će se laskanja dići do umornog neba;
Zar nijedan rodoljub neće pokidati veo
Što te poroke skriva od lica dana?
Zar je javna vrlina mrtva? – hrabrost iščezla?”
Ne, ovo nije opis moralne pustoši savremene Britanije, ovo su stihovi iz Pjesničkog ogleda o postojećem stanju stvari, žestoke kritike moralnog propadanja, koja se pre dva stoljeća sručila na poznu džordžijansku Britaniju. Napisao ih je i anonimno objavio 1811. godine Percy Bysshe Shelley da bi podržao radikalnog irskog novinara Petera Finnertya, koji je čamio u zatvoru kao klevetnik jer je optužio anglo-irskog političara Vicounta Castlereagha za mučenje i pogubljenje irskih pobunjenika, protivnika britanske vladavine.
Sheleyeva poema bila je „izgubljena“ bezmalo dvjesta godina, sve dok 2006. nije „pronađen“ jedan primjerak pamfleta. Deset godina kasnije kupila ga je oksfordska biblioteka Bodleian i javnost je konačno opet mogla pročitati ga. Ta poema obraća se našem vremenu ništa manje nego što se obraćala Britaniji pre dva stoljeća.
U petak 8. jula navršilo se dvesta godina od Shelleyeve smrti. Pjesnik se udavio kad je oluja zahvatila njegov čamac dok se vraćao iz posjete prijatelju, takođe pjesniku, lordu Byronu, tada nastanjenom u Livornu. Bilo je to mjesec dana pre njegovog tridesetog rođendana.
Wordsvorth je o njemu rekao da je bio „jedan od najboljih umjetnika među nama; imam na umu njegovo vladanje stilom“. Pored toga, on je i jedan od najznačajnijih političkih esejista, „neumorni neprijatelj neodgovorne vlasti, posebno one koja počiva na bogatstvu i izrabljivanju“, kao što primjećuje Paul Foot, koji je svojom knjigom Crveni Shelley pomogao da se obnovi značaj Shelleyevih političkih ideja.
Shelleyev najveći dar bio je vještina preplitanja pjesničkog i političkog. Poezija, po njegovom mišljenju, nužno ima političku dimenziju, a politika zahtjeva pesničku imaginaciju. Zato su pjesnici, kaže se u čuvenom stihu iz ogleda Odbrana poezije, „nepriznati zakonodavci svijeta“. Poezija ne stoji po strani od svijeta, već nastoji da se njim bavi i da ga mjenja. Živimo u vremenu u kom političari iz radničke klase mogu biti ismijani zato što odlaze u operu. Za Shelleya je mjera visoke kulture stepen njene sposobnosti da pokrene imaginaciju običnih ljudi.
Rođen u porodici koja je pripadala zemljoposedničkoj aristokratiji, odškolovan na Etonu i Oxfordu, Shelley je bio predodređen za život u jezgru britanske vladajuće klase. Ali on je rođen i u vrijeme previranja, vrtloga – intelektualnog kao i političkog – koji je izazvala Francuska revolucija. Upravo to previranje mu je pomoglo da nađe svoj glas. A Shelley je, sa svoje strane, pokušao njemu podariti glas. Po riječima njegovog najpronicljivijeg biografa Richarda Holmesa, Shelley i njegova poezija nisu bili eterični, kao što je nalagala literarna tradicija, već „mračniji i bliži zemlji“.
Shelleyevo prvo značajno djelo – O neophodnosti ateizma – objavljeno za vrijeme njegove prve godine na Oxfordu, dovelo je do njegovog izbacivanja s univerziteta i zateglo njegove odnose s ocem do tačke pucanja. Živeći od danas do sutra kao putujući pisac, Shelley je potražio novi dom na radikalnoj margini britanske politike kao borac protiv moralne i političke korupcije koji se aktivno zalaže za republikanizam i parlamentarnu reformu, za jednaka prava i ukidanje ropstva, za slobodu govora i štampe, za irsku slobodu i katoličku emancipaciju, za slobodu religije i slobodu od religije.
Njegovi politički ideali često su bili protivrečni jer se njegov revolucionarni duh sudarao s njegovim fabijanskim sklonostima ka postepenoj, nenasilnoj promjeni. Ali za razliku od drugih pjesnika romantizma kao što su Wordsvordth i Coleridge, Shelley nikad nije napustio svoj radikalizam, preziranje autoriteta ili slavljenje glasova radnih ljudi.
I njegov osobni život je bio buran. Napustio je svoju prvu ženu Haraiet Westbrook, koja je kasnije izvršila samoubistvo, da bi živio s Mary Godwin, ćerkom radikalnih filozofa Mary Wollstonecraft i Williama Godwina. Neprestano je bježao od utjerivača dugova i na kraju su on i Mary napustili Englesku i nastanili se u Italiji. Roman Frankenštajn Mary Shelley, veliko istraživanje protivrječnosti modernosti, postavlja pitanje šta znači biti čovjek.
Prezren od uticajnih književnih i političkih krugova, Shelley je pisao za samouke pripadnike radničke klase, za koje su učenje i kultura bili sredstvo samouzdizanja, ali i suprotstavljanja moćnicima. Vlasti su se plašile njegovog uticaja i suzbijale su njegova djela bilo direktnom cenzurom ili prijetnjama njegovim izdavačima da će biti optuženi za podrivanje poretka.
Zato su mnoga Shelleyeva djela objavljena poslije njegove smrti. „Maska anarhije“, vjerovatno najpoznatija politička poema na engleskom jeziku, napisana je u stanju mahnitog gnjeva poslije masakra Piterlu iz 1819: najmanje 15 osoba je ubijeno kad se konjica zaletela u gomilu od 60.000 ljudi koji su se okupili da zahtijevaju parlamentarnu reformu i proširenje prava glasa. Šeli je poslao poemu svom prijatelju, uredniku i izdavaču Leigh Huntu, čovjeku radikalnih shvatanja. Hunt je nije objavio jer bi to trenutno povuklo optužbu za pobunu i kaznu zatvorom. Tek 1832. ugledala je svjetlost dana ta poema čija čuvena posljednja strofa glasi:
Ustanite kao probuđeni lavovi
U nepobjedivim brojevima –
Zbacite svoje lance na zemlju kao rosu
Koja je po vama popala u snu –
Vas je mnogo, njih nekolicina.
U decenijama poslije Shelleeve smrti, nadahnuće koje je pružala njegova poezija nadilazilo je generacije i granice. „Kraljica Mab“ postala je poznata kao čartistička biblija i često je čitana na radničkim skupovima. Slogan boraca za pravo glasa „Djela, ne riječi“ preuzet je iz „Maske anarhije“. A ona posljednja strofa bila je na usnama mnogih koji su „zbacivali svoje lance“, od jevrejskih tekstilnih radnika u New Yorku početkom 20-ih godina 20. stoljeća, preko demonstranata na trgu Tianmen osamdeset godina kasnije, pa sve do trga Tahrir.
Prije svega, Shelleyev glas nam je danas vjerovatno najpotrebniji zbog njegovog insistiranja na preispitivanju prava vlastodržaca. Naime, kao što pjesnik kaže u „Kraljici Mab“:
Priroda odbija monarha, ne čovjeka;
podanika, ne građanina…
… i poslušnost,
smrt svakog duha, vrline, slobode, istine,
pretvara čovjeka u roba, a ljudsko tijelo
u mehanički automat.
(TBT, The Guardian, Prevela Slavica Miletić)
