GEOPOLITIKA
Francuska mora da
se suoči sa svojom prošlošću kako bi uspjela da suštinski iskorijeni političku
praksu marginalizovanja muslimana koje iznova i iznova prepušta siromaštvu,
neobrazovanju i na taj način – radikalizaciji
FOTO:
(Wikipedija)
Nakon
terorističkih napada u Briselu i Parizu, Evropa se ujedinila oko borbe protiv
terorizma, pošto je bliskoistočni sukob prešao prag “Starog
kontinenta”.
Smrti nedužnih
ljudi koje su teroristi izazvali u Bagdadu, Ankari i Istanbulu nisu privukle ni
blizu toliko pažnje kao pariški masakr.
“Borba
protiv Islamske države, stigla je kući”, šapuću uplašeni Evropljani.
Reakcija – Francuska je prvo objavila rat Islamskoj državi. Sada, poslije
terorističkog napada u Nici, Hollande traži slanje vojske u Siriju i Irak.
Ipak, postoji
nešto duboko uznemiravajuće u odgovoru Francuske. Prvo, rat nikada nije bio
tako daleko. Šok i tugovanje koje je Evropa pokazala mnoge je dovelo do toga da
shvate da naša selektivna pažnja vuče korijene iz suštinskog poricanja i
odbijanja da pojmimo šta se zaista događa u svijetu.
Ona ignoriše
čitavu historiju konflikta, imperijalizma, vjerskih ratova, kolonijalizma,
nepoštovanja, rasizma i invazije, tačnije svega onoga što karakteriše odnos
Francuske i muslimanskog svijeta. Ukoliko se svi mi, kao Evropljani, ne
pomirimo sa historijskom stvarnošću, osuđeni smo na začarani krug nasilja koje
se neće prekinuti u dogledno vrijeme.
Uzroci napada
terorističke organizacije koja sebe naziva Islamska država (a niti je islamska,
niti je država), ne leže samo u francuskoj vazdušnoj kampanji u Siriji, već
mnogo dublje u historiji.
Francuska već
1.300 godina predstavlja centralnu arenu sukoba Islama i političko-religijske
ideje hrišćanske Evrope. Sve je počelo 732. godine kada je franački vođa Karlo
Martel, deda Karla Velikog, pobijedio Omejadski Kalifat i njegovog vođu Abd-ar-Rahmana
u bici kod Poatjea (također poznata kao bitka kod Tura). Ovaj događaj označio
je kraj ekspanzije islama na starom kontinentu i njegovo protjerivanje iz južne
Francuske i sa Pirinejskog poluostrva.
FOTO: Šarl de
Štajben: Bitka kod Poatjea (Wikipedia)
Ova pobjeda se i
danas slavi, a Francuzi se od mladosti uče u školama da je linija između
muslimana i hrišćanske Evrope povučena upravo u njihovoj zemlji. Zbog toga,
osjećaj kulturološkog, vojnog i političkog konflikta sa Islamom, kao i strah od
islamizacije nikada nije bio daleko od francuske kolektivne svijesti.
Taj osjećaj je
dobio jak poticaj pre nekih 200 godina usljed francuskih kolonijalnih ratova u
Sjevernoj Africi i Bliskom istoku, regionima koje su Francuzi svojevremeno
nazivali “blisko inostranstvo”. Francuski kolonijalizam doveo je do
brutalnog konflikta sa narodima Alžira, počev od 1830. godine, pa sve do
proglasa Alžirske nezavisnosti 1962. godine. Na sve to dodaje i kolonijalna uloga
Francuza u historiji Sirije i Libana, a još više Maroka i Tunisa, dvije zemlje
sa kojima Pariz i danas održava jake i dubuke kulturne i ekonomske odnose.
Imajući ovu
historiju u vidu, dugogodišnja tradicija migracije muslimana iz Sjeverne Afrike
i sa Bliskog istoka ka zemlji Gala uopšte ne iznenađuje. Francuska je zemlja sa
najvećom muslimanskom populacijom u Evropi – 4.7 miliona – kao i zemlja sa
najvišim procentom muslimana (7.5%) u ukupnom stanovništvu, većim od bilo koje
druge zapadnoeuropske zemlje. Upravo ta historija objašnjava ambivalentan stav
Francuza, kako prema Islamu, tako i prema migrantskoj populaciji.
Francuska
akomodacija muslimana nikada nije bila naročito prijateljska. Rezultat toga su
tenzije, nasilje i radikalizacija – ujedno i među francuskom desnicom i među
muslimanima. Čitava zemlja je danas poprište tog sukoba – od ekonomski
izolovanih muslimanskih porodica, preko epizodnih nereda u muslimanskim
kvartovima, naročito u sjevernom dijelu Pariza, pa do pravne bitke oko burke –
boj se bije na više frontova. Dvije populacije – Francuzi i muslimani – vrlo
rijetko se miješaju, a kada do toga dođe, posljedice su obično eksplozivne.
Ova historija
omogućava nam da lakše shvatimo zašto je baš Francuska omiljena meta Islamske
države. Ekstremisti ne žele samo da pošalju poruku Olandu u vezi sa njegovom
kampanjom u Siriji, što je jasno sada kada se zna da su mnogi učesnici napada
bili francuski državljani.
Gađenje koje je
napad na Pariz izazvao je i više nego razumljivo – ono je prirodno svakom
normalnom ljudskom biću. Ali farbanje profil slike u tri boje teško da
predstavlja smislen odgovor. Totalni rat pun je rizika, a islamski ekstremizam
sa sobom donosi jedino katastrofu. Potreban je iznijansiran odgovor koji će
pronaći rješenje za akumulirani bijes koji leži duboku ne samo u francuskom
muslimanskim, već i u čitavom islamskom svijetu. Taj gnjev predstavlja gorivo
koje pokreće čitav sukob.
Ono što
zabrinjava jeste što takvo rješenje u ovom trenutku djeluje potpuno nerealno.
Islam, uistinu, nikada nije bio dobrodošao u Francuskoj, a naročito ne sada
kada neprijateljstvo jača.
Konflikt sa
Islamskom državom je sad svakako neizbježan. Čitav Zapad ujedinio se u borbi
protiv radikalnog džihada, a Islamska država shvatila je čitav svijet kao
bojište. Džihadistima to djeluje kao savršena prilika da se suoče sa cijelim
nemuslimanskim svijetom u konačnoj bici koja će biti riješena jednom za svagda,
na ovaj ili onaj način.
Ali taktika
napad-odgovor, napad-odgovor, napad-odgovor pokazala se kao kontraproduktivna
na duge staze. Totalni rat stvoriće još veće ogorčenje i privućiće još veći
broj ljudi radikalnom Islamu i terorizmu, što će opet dalje produbiti
nestabilnost i konflikt na samom evropskom tlu, a stvaranje novih strahova i
podjela teško da će dovesti do pobjede.
Uz ono što
podrazumijevaju neophodne nasilne mere protiv Islamske države, potrebno je i
pravilno izlaženje na kraj sa historijski ukorijenjenim konfliktom – potrebno
je veće razumijevanje historije, naročito za Francuze koji moraju da shvate
njenu ulogu u eskalaciji sukoba.
Francuska mora
ozbiljno da se preispita i suoči se sa svojom prošlošću kako bi uspjela da
suštinski iskorijeni političku praksu marginalizovanja muslimana koje iznova i
iznova prepušta siromaštvu i neobrazovanju, što dalje otvara prostor
regrutaciji za terorizam.
Svi bi trebalo na
jedan dan da zamislimo da smo Francuzi, ali isto tako, trebalo bi da zamislimo
i da smo muslimani kako bi prošli i osjetili sav bijes, nezadovoljstvo i strah.
Tek tada ćemo moći da izgradimo razumijevanje i da se integrišemo tako da se
zaista pojavi svjetlost na kraju tunela i da se nazre kraj začaranom krugu
nasilja i neprijateljstva.
(The Bosnia
Times, ForeignPolicy)
