Knjiga „Svima u inat” obogaćena je brojnim privatnim fotografijama, a u posebnom izdanju, uz ograničeno izdanje, nalazi se Bebekova posveta i CD sa njegovih 17 velikih hitova.
Rukopis je priredio novinar i urednik Večernjeg lista Robert Bubalo. Čitaoca će iznenaditi opisi Bebekovog djetinjstva, sarajevske rok scene, razotkrivanje odnosa članova kultnog Bijelog dugmeta, pravni manevar kojim je Goran Bregović postao „vječiti“ benda šef“…
***
Bio sam na putu za fakultet kada mi se desio sudbonosni susret – naišao sam na momka iz susedne škole koji me je tražio po cijelom gradu. Znao sam za njega, bio je to Eduard Edi Bogeljić, pričalo se da je „pojeo” gitaru. Rekao mi je: „Hej, Bebek, čujem da sviraš gitaru i pjevaš, a to je upravo ono što mi treba u bendu. Hoćeš li nam se pridružiti?“ I tako sam 1966. godine ušao u svoj prvi bend: to su bili Kodeksi. Bend koji je preteča svega što je došlo kasnije.
Prema tada važećoj sarajevskoj rang listi po kojoj se znalo ko gdje igra, Kodeksi su subotom popodne nastupali na matinejima, a možda i na nekoliko plesnih žurki uveče. (…) Hteli smo samo poletjeti i obrisati prašinu sa zapada, koji je zapalio Sarajevo kao vatru. A usput smo zaradili za taksi, a ne da pješke nosimo gitaru kući. I naravno, za nekoliko piva.
Onda sam polajko počeo stvarati svoj imidž, koji će eksplodirati sa popularnošću Bijelog dugmeta. Ali dobra košulja se nije mogla nabaviti pre Trsta, a ja, naravno, nisam imao prilike da odem tamo. Zato mi je jedina opcija bila da modernu košulju koja nema klasičnu špic kragnu naručim od privatnog krojača koji ima radnju košulja.
Kod kuće bih pred nastup obuo nove cipele, pa bih stavio gumene potplate i prošao kroz blatnjav deo puta. Onda bih skinuo te đonove i sakrio ih pod jedno drvo, a u povratku bih ih ponovo obuo. Ali vrlo rano sam otkrio da volim nositi čizme, mogle bi da budu još ženstvenije, sa podignutom petom. Sve je u imidžu koji je tada još bio u povojima, međutim, bio sam svjestan da ne mogu da se popnem na scenu u onome što sam došao na svirku. Iako još nisam bii zvijezda, osjetio sam potrebu da izgledam spektakularno.
Kosa mi je postajala duža i kovrdžavija, tako da nisam mogao dostići dužinu koju sam želio jer mi je stajala kao kineski šešir na glavi. Imao sam velikih problema da je začešljam i gurnem prema vratu dalje niz leđa, pa sam morao da koristiti lakove i gelove da bar neko vrijeme zadržim onako kako sam je postavio.
Kodeksi su svirali glasno i kontra svih postojećih pravila, što je izazivalo probleme koje su neki sarajevski vlastodršci nastojali riješiti. Ali mi smo sve manje pažnje pridavali njima, bili smo drski, nismo priznavali njihov autoritet. Nismo se mi postavljali kao konkurenti komunističkom društvu, jer nam je bilo jasno da će nas pogrešan vic odvojiti i od škole, i od muzike, i od svega. Mi smo bili samo buntovni mladići koje je nosila golema rock’n’roll energija. Tada si mogao ispričati vic u kafani i nastradati, jer dvojica od petorice za stolom su doušnici. Slušali smo i svirali rock i upijali taj zapadnjački val koji je polahko i sigurno osvajao mlade. Za nas je bilo samo jedno pitanje: hoćemo li i mi u tome učestvovati ili ćemo tu priču prepustiti drugima, onima koji tek dolaze. Ipak je u nama iz 40-ih i 50-ih godina ta drčnost bila sveprisutna, svakom smo se pjesmom inatili. Znali smo da ima stvari koje ne treba raditi, ali smo stvarali neki novi svijet supkulture i bunta u generaciji koja nas je pratila i slušala, htjeli mi to ili ne htjeli. (…)
Kodeksi su prolazili kroz stalne transformacije. Edi i ja smo bili okosnica benda, Lučano Paganoto je bio stabilan na bubnjevima, ali ubrzo nas je napustila pjevačica Ismeta Dervoz. Ipak, pravi problem je bio sa basistima. (…) Kako još nismo postigli ništa bitno, osim što smo bili renomirani sarajevski bend koji svira ples, želio sam nekoga ko bi mi konačno odgovarao u bendu kao basista.
Jedno veče sam otišao u Kovače, u Dom Socijalističkog saveza, gde su se igrale, da vidim nastup mlade grupe Beštija. Tada smo bili mnogo popularniji od njih, oni su bili bend sa periferije i nisu mogli da dobiju mjesto u gradu da sviraju, a mi smo bili solidan gradski bend. Gledao sam njihovu svirku, nisu bili loši, ali sam primjetio basistu koji je lijepo svirao, dobro izgledao, pa čak i pjevao neke prateće vokale. Imao je katanac na prorezu, za koji je rekao da je bio veliki ljubavnik do kojeg je bilo teško doći. Predložio sam tog tipa Ediju i on je pristao. „Ali hajde da se uvjerimo da je momak dobro, da ne moramo ponovo tražiti drugog basistu poslije tri dana.
Dogovorio sam se sa svojim prijateljem Rankom Rihtmanom, tadašnjim klavijaturistom u bendu Čičak, koji je kasnije prešao u Indekse, da mu ovog mladog basistu dovedemo na ocjenu. Ranko je bio sjajan muzičar i imao sam beskrajno povjerenje u njega. Poslije audicije mi je kratko rekao „Uzmi ga, dobro je dijete“.
Dolazak mladog basiste nam je jako pristajao, imali smo osjećaj da možemo početi graditi neke ozbiljnije planove za prodor u šou-biz. Sada je 1969. i prva velika prekretnica u bendu. Naš status se nije bitno promjenio sa ovim novim članom, ali je za mene i Edija bilo mnogo bolje. Novi basista je bio aktivan, volio je probe i svirke, možda nije volio one pjesme koje smo imali na repertoaru, ali je sve mogao dobro odsvirati. Taj basista je bio Goran Bregović.
Njegova majka Borka, ili tetka Cica kako smo je od milja zvali, bila je sa mojom mamom u srednjoj školi, tako da smo se poznavali. Onda mi je rekla: „Drago mi je da je Goran sa tobom u grupi, ali više bih voljela da je otišao u Pro arte”.
(TBT)