Piše: Dani Rodrik, thebosnaitimes.ba
Kada sam počinjao predavati na Harvardu polovinom 80-ih godina, glavna preokupacija kreatora američke ekonomske politike bio je Japan. Knjiga Japan na prvom mjestu Ezre Vogela, vodećeg harvardskog eksperta za Japan u to vrijeme, odredila je opći ton debate.
Sjećam se da sam bio zapanjen mjerom u kojoj se u svim raspravama – čak i u akademskim krugovima – podrazumijevalo pravo Sjedinjenih Država na primat na međunarodnoj sceni. Sjedinjene Države su dale sebi u zadatak da odgovarajućim industrijskim i trgovinskim politikama spriječe dominaciju Japana u ključnim industrijskim sektorima – ne samo zato što je to korisno za američku ekonomiju, već i zato što Amerika nikako ne smije pasti na drugo mjesto.
Prije toga vjerovao sam da je agresivni nacionalizam odlika starog svijeta, da je rezerviran za nesigurna društva koja se osećaju ugroženima na međunarodnoj sceni i još se oporavljaju od stvarnih ili zamišljenih historijskih nepravdi. Pripadnici američke elite, bogati i sigurni u sebe, cijenili su patriotizam, ali njihov pogled na svijet bio je prevashodno kosmopolitski. Ipak, nacionalizam nultog zbira nije bio daleko od površine, što se jasno pokazalo čim je mjesto Sjedinjenih Država na vrhu globalnog ekonomskog poretka bilo dovedeno u pitanje.
Nakon tri decenije američkog trijumfalizma poslije pada Berlinskog zida, svjedoci smo sličnog procesa, ovoga puta mnogo izraženijeg. Sada je to posljedica jačanja Kine – koja je znatno ozbiljnija ekonomska prijetnja nego što je to bio Japan 80-ih godina i čiji dalji uspon nosi ozbiljne geopolitičke rizike – i ruske invazije na Ukrajinu.
Na nove izazove Sjedinjene Države odgovaraju pokušajem potvrđivanja globalnog primata. Za kreatore američkih državnih politika to je cilj istovjetan sa ciljem održavanja sigurnog i prosperitetnog globalnog poretka. Po njihovom mišljenju, primat Sjedinjenih Država presudno je važan za promoviranje demokratije, slobodnog tržišta i međunarodnog poretka utemeljenog na pravilima. Šta može biti korisnije za mir i prosperitet u svijetu? Uverenje da iza ciljeva američke spoljne politike uvijek stoje u osnovi dobre namjere temelj je američke predstave o sopstvenoj izuzetnosti: ono što je dobro za Sjedinjene Države dobro je za čitav svijet.
Nema sumnje da je u nekim slučajevima to istina. Ali prihvatanjem takvog mita kreatori američkih politika gube sposobnost da realistično sagledaju kako zapravo koriste svoju moć. Sjedinjene Države se nisu ustezale od rušenja drugih demokratija ako je to odgovaralo njihovim interesima i iza sebe imaju dugu historiju mešanja u unutrašnju politiku suverenih zemalja. Invazija na Irak 2003. izvedena je u suprotnosti sa Poveljom Ujedinjenih nacija, kao što je to i ruska invazija na Ukrajinu.
Insistiranje na „slobodnom tržištu“ i „međunarodnom poretku utemeljenom na pravilima“ često služi prije svega interesima američkih kompanija i političkih elita, a ne aspiracijama manjih zemalja. Ako se tekući interesi udalje od onoga što nalažu međunarodna pravila, Sjedinjene Države će jednostavno ignorirati pravila (kao u slučaju Međunarodnog krivičnog suda i ključnih konvencija Međunarodne organizacije rada).
Neke od ovih tenzija bile su uočljive u govoru državnog sekretara Sjedinjenih Država Antony J. Blinkena o odnosima Sjedinjenih Država i Kine. Blinken je Kinu proglasio za „najozbiljniji dugoročni izazov međunarodnom poretku“ i objavio da bi nas „vizija koju nudi Peking udaljila od univerzalnih vrijednosti koje su donijele toliko prosperiteta čitavom svijetu“.
Blinken je u pravu kada tvrdi da mnogi elementi poretka uspostavljenog poslije Drugog svjetskog rata nisu samo američki niti samo zapadni. Ipak, nije nas uspio uvjeriti da za te univerzalne elemente svjetskog poretka Kina predstavlja veću opasnost nego same Sjedinjene Države. Na primjer, mnogi od problema u kineskim ekonomskim praksama na koje ukazuju američki komentatori tiču se oblasti u kojima opšteprihvaćena univerzalna pravila ne postoje – naročito u trgovini, investicijama i tehnološkom razvoju.
Blinken je najavio da će Sjedinjene Države „izgraditi strateški savez oko Pekinga u cilju promoviranja naše vizije otvorenog i inkluzivnog međunarodnog sistema“. Ponovo se moramo zapitati, ko bi se usprotivio takvoj viziji? Ali Kina, kao i mnoge druge zemlje, strahuje da inicijative Sjedinjenih Država nisu uvijek dobronamjerne. Blinkenovu izjavu kineski lideri tumače kao prijetnju izolacijom i ograničavanjem raspoloživih opcija, uz primoravanje drugih zemalja da stanu uz Ameriku.
Ništa od rečenog ne treba tumačiti kao postavljanje znaka jednakosti između postupaka Sjedinjenih Država i ruske invazije na Ukrajinu ili kršenja ljudskih prava u pokrajini Sinđiang ili otimanja teritorija na Himalajima ili u Južnom kineskom moru. Uprkos nedostacima, Sjedinjene Države su demokratija u kojoj kritičari mogu otvoreno kritizirati i osporavati spoljnu politiku svoje zemlje. Ali to je slaba utjeha zemljama koje Amerika u geopolitičkom nadmetanju sa Kinom tretira kao svoje pione, zemljama koje često ne vide nikakvu razliku između globalnih poteza velikih sila.
Blinken govori o autoritarnim praksama u Kini kao najvećoj prijetnji za ostatak svijeta, što je još jedan obrnuti odraz američke vjere u sopstvenu dobronamernost i izuzetnost. To što u nekoj zemlji postoji demokratija ne garantira da će ona postupati u dobroj namjeri u odnosima s drugim zemljama. Isto tako, represija unutar zemlje ne mora nužno voditi u agresiju usmjerenu napolje. Kina takođe tvrdi da želi stabilan i prosperitetan globalni poredak – ali ne pod isključivom kontrolom Sjedinjenih Država.
Tretiranje Kine kao prijetnje i nastojanje da se ona izolira upućuju Kinu na poteze koji potvrđuju strahove američkih stratega. Sjedinjene Države organizuju klub zemalja spremnih da se otvoreno suprotstave Kini, pa ne treba da nas čudi to što je predsjednik Xi Jinping pronašao saveznika u Putinu u trenutku kada se Rusija spremala za invaziju na Ukrajinu. Kao što je primjetio novinar Robert Wright, očekivano je da će se zemlje izbačene iz jednog ekskluzivnog kluba udružiti i napraviti sebi novi klub.
Ako se neko zapita zašto je relativno opadanje moći Sjedinjenih Država toliko važna tema, pripadnici američke spoljnopolitičke elite odgovaraju retoričkim pitanjem: Da li biste radije živjeli u svijetu kojim dominira Amerika ili u svijetu kojim dominira Kina? Istina je da bi većina zemalja najradije živjela u svijetu kojim niko ne dominira, svijetu u kome i male zemlje mogu sačuvati izvjesnu mjeru autonomije i razvijati dobre odnose sa svima, bez obaveze da izaberu stranu i usput završe kao kolateralna žrtva sukoba velikih sila. Vrijeme je da američki stratezi shvate da dobar dio svijeta već odavno ne posmatra globalne ambicije Sjedinjenih Država kroz njihove ružičaste naočare. Što prije to shvate, to bolje za sve nas.
(TBT, Project Syndicate)
