Piše: Andrij Sodomora, thebosniatimes.ba
Ljubav se ne miješa sa strahom (amor cum timore non miscetur), govorili su Rimljani. Ovaj izraz vrijedi i za naše ratno vrijeme. Ljubav prema Ukrajini prevladava nad prirodnim strahom od smrti. A domovinu volimo (još jedna prastara mudrost) ne zato što je velika, ogromna, nego zato što pripada nama, što je naša, moja (Moja Ukrajino!). O tome govori Volodimir Sosjura u svojim stihovima Ljubite Ukrajinu: njezinu ljepotu, njezin jezik, njezinu pjesmu – sve ono što poimamo srcem (…svim srcem je ljubite). Takve se ljubavi naš neprijatelj oduvijek bojao, oduvijek ju je surovo kažnjavao – jer ona, ta ljubav – jest ono najviše, najsvjetlije, ono neuništivo; ono što uzdiže čovjeka i što ga čovjekom čini.
Što je više takve ljubavi prema svome, bliskome, to je manje zadiranja u tuđe i obratno. Prisjetimo se još jednom: svoje volimo, tuđe poštujmo (naravno, ako je poštovanja vrijedno). Neprijatelj nas mrzi upravo zato što volimo svoje, ono blisko, on takvu ljubav ne poznaje. Ne može shvatiti riječi našeg Pjesnika: Daj nam živjeti, srcem živjeti/I ljude voljeti… Od tuda i ta mržnja, od tuda i želja da sve podredi svome liku, da svijet uroni u tamu antičovječnosti.
Danas, čak i u najtežim iskušenjima, moramo njegovati svjetlo koje hrani i tu ljubav ispunjava, svjetlo koje nas razlikuje od njih (pritom ne mislimo na one koji se usuđuju oduprijeti). Unatoč našem gnjevu, pravednu gnjevu, moramo se pobrinuti za čistoću toga svjetla. Nijedna riječ ne ulazi u uho bez traga – upozorio je Seneka (a o oku da ni ne govorimo). Ona, ta riječ, ostavlja trag na duši, posebice dječjoj: svijetli – koji dušu obogaćuje, mračni – koji je okaljava. I taj se mračni trag više ne može isprati: on će se iznova i iznova javljati…
Stoga, jedno je kad je nešto izrečeno u konkretnoj situaciji, u nekom trenutku, na nekome mjestu, izgovoreno razumljivo, jezgrovito, hrabro, dočim je drugo kad je ono izgovoreno već izvan toga mjesta, izvan toga trenutka, kad je posvuda, svima pred očima, svima navrh jezika. Danas, kao nikad prije, trebamo biti svjesni da je gubitnik onaj koji postaje poput neprijatelja, a pobjednik onaj koji brani sve ono po čemu se od neprijatelja razlikuje. Mi smo dio demokratskog svijeta.
U vezi s rečenim, prisjetimo se još jednoga glasa iz davnine, glasa Horacija, čiji je poziv postao sloganom prosvjetiteljstva: Sapere aude! (usudi se služiti vlastitim razumom). Grčka je pokorila divljeg ratnika koji ju je pokorio./U surovi Lacij umjetnost je donijela. Pobjeđivati, napominje pjesnik, potrebno je ne samo oružjem, nego i riječju, širenjem kulture. To je ono što je Ukrajina oduvijek činila i što će – braneći slobodu u teškim bitkama – činiti i dalje rame uz rame s drugim slobodoljubivim narodima.
(TBT, Express)
