Piše: Dani Rodrik, thebosniatimes.ba
Mišljenje da era hiperglobalizacije koja je počela krajem 90-ih godina 20. stoljeća neumitno odlazi u historiju danas je općeprihvaćeno. Pandemija kovida-19 i ruska invazija na Ukrajinu potisnuli su globalna tržišta u drugi plan i dodjelili im u najboljem slučaju sporednu ulogu u borbi za zaštitu nacionalnih interesa – prije svega u domenu javnog zdravlja i nacionalne sigurnosti. Ipak, ne smijemo gubiti iz vida da tekuća kriza može donijeti jednu drugačiju i bolju globalizaciju.
Hiperglobalizacija je u povlačenju još od globalne finansijske krize 2007-08. Udio trgovine u svjetskom BDP-u počeo je da opada upravo 2007, kada je izvoz roba i usluga iz Kine, izražen kao procenat BDP-a, opao za cijelih 16 odsto. Globalna finansijska kriza je zaustavila širenje globalnih lanaca snabdijevanja. Međunarodni protok kapitala nikada se nije vratio na nivo prije 2007. Populistički političari koji se otvoreno protive globalizaciji stekli su znatan uticaj u naprednim ekonomijama.
Hiperglobalizacija se urušila pod teretom unutrašnjih kontradikcija. Prva kontradikcija je posljedica tenzije između koristi koju donosi specijalizacija i koristi od diversifikacije proizvodnje. Načelo komparativne prednosti kaže da države treba da se specijalizuju za proizvodnju u sektorima u kojima postižu najbolje rezultate. Teorije ekonomskog razvoja, s druge strane, uče da vlade treba da se orijentiraju na proizvodnju onoga što bogate zemlje već proizvode. Posljedica je nesklad između intervencionističkih politika najuspješnijih ekonomija, kao što je Kina, i „liberalnih“ načela ugrađenih u temelje svjetskog trgovinskog sistema.
Drugo, u mnogim ekonomijama hiperglobalizacija je produbila problem neravnomjerne distribucije. Neizbježno naličje dobiti ostvarene trgovinom je redistribucija dohotka u korist dobitnika, a na račun gubitnika u ovom procesu. Ubrzavanjem globalizacije takva redistribucija je uvećana u odnosu na neto dobit. Ekonomisti i tehnokrati koji su zanemarivali logiku svoje discipline poljuljali su vjeru javnosti u ekonomiju.
Treće, hiperglobalizacija je omogućila javnim službenicima da zaobiđu obavezu polaganja računa biračkom tijelu. Na pozive da se pravila globalizacije drugačije urede stizao je odgovor da je globalizacija nepovratan i nepromjenljiv proces – „ekonomski ekvivalent sila prirode, kao vjetar ili plima“, kako je jednom rekao predsjednik Sjedinjenih Država Bill Clinton. Onima koji su osporavali preovlađujući sistem, premijer Velike Britanije Tony Blair odgovarao je „da se isto tako možemo sporiti treba li jesen da dolazi poslije ljeta ili ne“.
Četvrto, logika nultog zbira koju nameću interesi nacionalne bezbednost i geopolitička nadmetanja kosi se sa logikom pozitivnog zbira ekonomske saradnje. Sa usponom Kine kao geopolitičkog rivala Sjedinjenih Država i invazijom Rusije na Ukrajinu izgradnja strateških pozicija ponovo je postala važnija od razvijanja ekonomske saradnje.
Poslije kolapsa hiperglobalizacije sve će biti moguće. Najgori ishod bila bi situacija slična onoj iz 30-ih godina 20. stoljeća – povlačenje država (ili grupa država) u autarkiju. U nešto manje lošem, ali i dalje nepovoljnom scenariju, zbog primata geopolitike trgovinski ratovi i ekonomske sankcije će postati trajni element novog sistema međunarodne trgovine i finansija. Prvi scenario nije previše vjerovatan – stepen međuzavisnosti u svjetskoj ekonomiji nikada nije bio veći i ekonomski gubici bili bi ogromni – ali drugu mogućnost ne možemo isključiti.
Moguće je zamisliti i povoljniji scenario u kom bi nam pošlo za rukom da uskladimo ovlašćenja nacionalnih država i potrebe otvorene ekonomije i tako osiguramo inkluzivniji prosperitet unutar svake zemlje i mir i sigurnost na međunarodnoj sceni.
Prvi zadatak državnih politika je da poprave štetu koju su hiperglobalizacija i davanje apsolutnog prioriteta tržištu već nanijeli našim ekonomijama i društvima. To podrazumeva oživljavanje duha ere Breton Vudsa, kada je globalna ekonomija služila prihvaćenim ciljevima društva i nacionalnim ekonomskim interesima – puna zaposlenost, prosperitet, jednakost – a ne obratno. U periodu hiperglobalizacije ta logika je obrnuta, pa je globalna ekonomija postala cilj, a društvo samo sredstvo. Globalna integracija dovela je do unutrašnje dezintegracije.
Neko će se zabrinuti da previše insistiranja na ekonomskim potrebama društva može ugroziti ekonomsku otvorenost. Ali nema sumnje da ravnomjernija distribucija prosperiteta čini svako društvo bezbednijim i spremnijim da podrži otvorenu globalnu ekonomiju. Ključna lekcija ekonomske teorije glasi: zemlje u cjelini uvijek imaju koristi od trgovine, pod uvjetom da je distribucija uređena. Ekonomska otvorenost je u interesu svake zemlje kojom se dobro upravlja. Tome nas uči historijsko iskustvo sistema uspostavljenog u Breton Vudsu koji je donio značajan rast obima trgovine i dugoročnih investicija.
Još jedan važan preduvjet je da legitimna zaštita interesa nacionalne sigurnosti ne preraste u agresiju. Moguće je da je Rusija imala razloga za zabrinutost zbog širenja NATO saveza, ali invazija na Ukrajinu je potpuno neprimjeren odgovor koji će Rusiju na duži rok učiniti manje sigurnom i prosperitetnom.
To znači da velike sile, naročito Sjedinjene Države, moraju prihvatiti multipolarni svijet i odustati od projekta globalne supremacije. Svoj dominantan položaj na globalnoj sceni Sjedinjene Države doživljavaju kao prirodno stanje stvari. Iz takve perspektive ekonomski i tehnološki uspjesi Kine vide se kao direktna prijetnja, pa se bilateralni odnosi vraćaju logici nultog zbira.
Čak i ako zanemarimo pitanje mogu li Sjedinjene Države zaustaviti relativni uspon Kine, takav pristup je po sebi opasan i kontraproduktivan. Prije svega, tako se produbljuje sigurnosna dilema: američke politike usmjerene protiv kineskih kompanija kao što je Huawei, u Kini se očekivano tumače kao prijetnja i proizvode reakcije koje potvrđuju američke strahove od kineskog ekspanzionizma. U takvom okruženju mnogo je teže ostvariti obostranu korist kroz saradnju u oblastima kao što su klimatske promjene i globalno javno zdravstvo, uz prihvatanje neizbježnosti konkurencije u drugim oblastima.
Ukratko, svijet koji nas čeka ne mora biti svijet kojim suvereno vlada geopolitika i u kom su ekonomske interakcije između država (ili regionalnih blokova) svedene na minimum. Ako se takav distopijski scenario ostvari, to neće biti rezultat djelovanja sistemskih sila nad kojima nemamo kontrolu, već posljedica naših pogrešnih izbora.
(TBT,Project Syndicate)
