Piše: Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba
Krajem aprila 2022, svega dva mjeseca nakon što je Rusija napala Ukrajinu, ljudi su prihvatili duboku promjenu koju donosi rat. Nestao je san o brzom rješenju sukoba. Ovaj rat je neobično lahko „normalizovan“ i prihvaćen kao proces koji se nastavlja u nedogled. Strah od iznenadne, dramatične eskalacije sukoba nadvio se nad našu svakodnevicu. Vlasti u Švedskoj i nekim drugim zemljama navodno savjetuju stanovništvo da osigura zalihe namirnica za ratne uvjete.
Ovaj zaokret je zahvatio obje strane u sukobu. U Rusiji se sve češće pominje globalni rat. Kako kaže urednica Rusije danas Margarita Simonjan: „Ili ćemo izgubiti u Ukrajini ili počinje treći svjetski rat. Osobno smatram da je scenario trećeg svjetskog rata realniji“.
Ova paranoja se hrani suludim teorijama o ujedinjenoj liberalno-totalitarnoj nacističko-jevrejskoj zavjeri da se uništi Rusija. Na pitanje kako Rusija može denacifizirati Ukrajinu kada je ukrajinski predsjednik Zelenski Jevrejin, ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov odgovara: „Možda griješim, ali Hitler je takođe imao jevrejske krvi. To što je Zelenski Jevrejin ne znači apsolutno ništa. Mudri Jevreji kažu da su najvatreniji antisemiti obično Jevreji“.
S druge strane, posebno u Njemačkoj, nastaje novi pacifizam. Ako zanemarimo visokoparnu retoriku i fokusiramo se na ono što Njemačka zapravo čini, poruka je jasna: „Imajući u vidu naše ekonomske interese i opasnost da budemo uvučeni u vojni sukob, ne smijemo previše podržavati Ukrajinu, čak i ako je Rusija pregazi“. Njemačka ne želi antagonizirati Rusiju. Putin računa na strahove zapadnih pacifista. To je deo njegove strategije.
Naravno, niko ne želi novi svjetski rat. Ali ponekad pretjerani oprez samo ohrabruje agresora. Nasilnici nikad ne očekuju da će žrtva uzvratiti udarac. Da bismo spriječili širenje rata – da bismo uspostavili bilo kakav mehanizam odvraćanja – moramo povući jasnu granicu koju Rusija ne smije preći.
Zapad je dugo odbijao da to učini. Dok je Putin pripremao „specijalnu operaciju“ u Ukrajini, američki predsjednik Joe Biden je govorio da će njegova administracija sačekati da vidi da li će Kremlj izvršiti „manji upad“ ili totalnu okupaciju. Pritom je podrazumjevao da bi „manji“ čin agresije bio toleriran.
Nedavni zaokret nam otkriva neprijatnu istinu o poziciji zapada. Dok smo govorili da se bojimo da će Ukrajina biti pregažena naš pravi strah je bio upravo suprotan: da će invazija dovesti do rata bez kraja. Bilo bi mnogo zgodnije da je Ukrajina odmah pala, što bi nam omogućilo da izrazimo revolt, ožalimo gubitak, a zatim se vratimo svojim problemima. Ono što je trebalo da bude dobra vijest – manja zemlja koja se neočekivano i herojski odupire brutalnoj agresiji velike sile – postalo je izvor nelagode, problem s kojim ne znamo šta da radimo.
Evropska antiratna ljevica upozorava na opasnosti prizivanja herojsko-militarističkog duha koji je progutao ranije generacije. Njemački filozof Jirgen Habermas čak sugerira krivicu Ukrajine za poziciju moralne ucjene u kojoj se Evropa našla. Ima nečeg duboko melanholičnog u njegovom stavu. Kao što Habermas dobro zna, poslijeratna Evropa je mogla da se odrekne militarizma samo zato što je bila sigurna pod nuklearnim kišobranom SAD. Ali povratak rata na evropski kontinent govori da je ovaj period završen i da bi bezuvjetni pacifizam zahtjevao sve veće moralne kompromise. Ponovo nam je potrebno junaštvo, ne samo da bismo se oduprli agresiji već i da bismo izašli na kraj sa problemima kao što su ekološke katastrofe i glad.
Na francuskom se jaz između onoga za šta tvrdimo da je uzrok našeg straha i onoga čega se zapravo plašimo izražava pomoću takozvanog ne explétif: to „ne“ samo po sebi nema nikakvo značenje. Uglavnom se javlja u zavisnim rečenicama iza glagola sa negativnom konotacijom (bojati se, izbjegavati, sumnjati) i njegova funkcija je da naglasi negativan aspekt onoga što mu prethodi, kao u Elle doute qu’il ne vienne (Ona sumnja da on (ne) dolazi) ili Je te fais confiance à moins que tu ne me mentes (Vjerujem ti, osim ako me (ne) lažeš).
Žak Lakan pomoću ne explétif objašnjava razliku između želje i žudnje. Kada kažem „Bojim se da (ne)će biti oluje“ moja svjesna želja je da je ne bude, ali moja stvarna žudnja upisana je u dodato „ne“: Bojim se da oluje neće biti, jer me potajno fascinira njena silina.
Nešto kao ne explétif važi i za evropski strah od prekida isporuke ruskog gasa. Kažemo da se bojimo da bi prekid isporuke izazvao ekonomsku katastrofu. Ali šta ako je naš deklarativni strah lažan? Šta ako u stvari strahujemo od toga da prekid u snabdjevanju gasom ne bi izazvao katastrofu? Kao što mi je Erik Santner sa Univerziteta u Čikagu nedavno rekao, šta bi bilo ako bismo se prilagodili nestašicama? Prekid uvoza ruskog gasa ne bi bio kraj kapitalizma, ali bi „ipak pokrenuo stvarnu, poželjnu promjenu evropskog načina života“.
Čitati ne explétif doslovno, delati u skladu sa tim „ne“, možda je najautentičniji politički čin slobode danas. Uzmimo tvrdnju Kremlja da bi prekid uvoza ruskog gasa bio ravan ekonomskom samoubistvu Evrope. S obzirom na sve što se mora učiniti da naša društva krenu putem održivosti zar to ne bi bilo oslobađajuće? Da parafraziram Kurta Vonegata, izbegli bismo da uđemo u istoriju kao prvo društvo koje je izumrlo jer mu se nije isplatilo da preživi.
Zapadni mediji su puni reportaža o milijardama dolara poslatih Ukrajini. Za to vrijeme Rusija i dalje dobija desetine milijardi dolara za gas koji isporučuje Evropi. Evropa odbija da izvrši izuzetno moćan pritisak na Rusiju, a da istovremeno učini mnogo za planetu. Odricanje od ruskog gasa omogućilo bi drugačiju vrstu globalizacije – preko potrebnu alternativu zapadnom liberalno-kapitalističkom i rusko-kineskom autoritarnom brendu.
Cilj Rusije nije samo da demontira Evropu. Ona se predstavlja i kao saveznik svijeta u razvoju protiv zapadnog neokolonijalizma. Ruska propaganda vješto koristi gorka sjećanja mnogih zemalja u razvoju i srednje razvijenih zemalja na zloupotrebe zapada. Zar bombardiranje Iraka nije bilo gore od bombardiranja Kijeva? Nije li Mosul sravnjen sa zemljom isto tako nemilosrdno kao Marijupolj? Naravno, dok Kremlj predstavlja Rusiju kao aktera dekolonizacije, on istovremeno pruža vojnu podršku lokalnim diktatorima u Siriji, Centralnoafričkoj Republici i drugdje.
Aktivnosti plaćeničke organizacije Kremlja, Vagner grupe, koju angažiraju autoritarni režimi širom svijeta, pokazuju nam kako bi izgledala globalizacija u ruskom stilu. Kao što je Jevgenij Prigožin, Putinov prijatelj koji stoji iza ove grupe, nedavno rekao jednom zapadnom novinaru: „Zapadna civilizacija je na umoru, ali i dalje Ruse, Malijce, Centralnoafrikance, Kubance, Nikaragvance i mnoge druge narode i zemlje smatra ološem Trećeg svijeta. Vi ste jadna ugrožena gomila perverznjaka, a nas ima mnogo, na milijarde. I pobjeda će biti naša!“ Kada Ukrajina s ponosom izjavljuje da brani Evropu, Rusija odgovara da će braniti sve žrtve Evrope, prošle i sadašnje.
Ne treba potcjenjivati efikasnost ove propagande. Posljednja istraživanja javnog mnjenja u Srbiji pokazuju da se po prvi put većina birača protivi pristupanju Evropskoj uniji. Ako Evropa želi da pobjedi u novom ideološkom ratu moraće da promjeni svoj model liberalno-kapitalističke globalizacije. Sve osim radikalne promjene bit će propast koja će EU pretvoriti u tvrđavu okruženu neprijateljima, riješenim da je osvoje i unište.
Svjestan sam posljedica bojkota ruskog gasa. To bi značilo ono što sam više puta nazvao „ratnim komunizmom“. Čitave naše privrede bi morale da se reorganiziraju, kao u slučaju totalnog rata ili slične katastrofe velikih razmjera. A to nije tako udaljeno kao što se čini. Zbog rata se jestivo ulje već nezvanično racionalizira po britanskim prodavnicama. Ako se Evropa odrekne ruskog gasa njen opstanak će zahtjevati slične intervencije. Rusija računa na to da Evropa nema hrabrosti da učini bilo šta „herojsko“.
Istina, takve promjene bi povećale rizik od korupcije i stvorile prilike za ekstra profit vojno-industrijskog kompleksa. Međutim, ove rizike treba odmjeravati u odnosu na veći ulog koji prevazilazi rat u Ukrajini.
Svijet se suočava sa višestrukim, istovremenim krizama koje haraju kao 4 konjanika apokalipse: kuga, rat, glad i smrt. Ti jahači nisu puko otelotvorenje zla. Kako kaže Trevor Henkok, prvi lider Zelene partije Kanade, „možemo reći da su to i 4 konjanika ekologije, koji reguliraju veličinu populacije u prirodi“. U ekološkom smislu 4 jahača igraju pozitivnu ulogu sprečavajući prenaseljenost. Ali kada su ljudi u pitanju, ova regulatorna funkcija je zakazala: „Populacija ljudi više se nego utrostručila u posljednjih 70 godina, sa 2,5 milijarde 1950. na 7,8 milijardi danas. Dakle, to što se desilo… Zašto nismo pod kontrolom? Postoji li peti konjanik koji će u nekom trenutku prouzrokovati krah populacije kao kod leminga?“
Henkok takođe primjećuje da je do nedavno čovječanstvo držalo četvoricu jahača pod kontrolom uz pomoć medicine, nauke i tehnologije. Sada su „ogromne i brze globalne ekološke promjene koje smo pokrenuli“ van naše kontrole. „Dakle, iako bi udar asteroida ili erupcija super-vulkana mogli da nas zbrišu, najveća prijetnja ljudskoj populaciji, ’peti konjanik‘ smo mi“.
Od nas zavisi da li ćemo biti uništeni ili spaseni. I mada raste globalna svijest o ovim prijetnjama to se nije pretočilo u smislenu akciju, pa 4 jahača galopiraju sve brže. Nakon pošasti kovida-19 i povratka rata velikih razmjera sada se naziru krize gladi. To već odnosi mnoge živote, kao što će biti slučaj i sa sve težim prirodnim katastrofama izazvanim promjenama klime i gubitkom biodiverziteta.
Naravno, treba se oduprijeti iskušenju da veličamo rat kao autentično iskustvo koje će nas izvući iz potrošačkog hedonizma. Alternativa nije da se prosto snalazimo, već da se mobiliziramo na načine od kojih ćemo imati koristi i nakon završetka rata. U odnosu na opasnosti koje nam prijete ratnička ostrašćenost je ravna bjekstvu od realnosti. Ali to je i samozadovoljni, kukavički konformizam.
(TBT,Project Syndicate)
