Gdje su danas analitičari upregnuti u „media plan“ međunarodne zajednice koji su koncem prošle i s početka ove godine pompezno najavljivali povratak zapadnih velesila, poput SAD i Njemačke na Balkan, a kao rezultat toga najavljivali američke sankcije bosansko-hercegovačkim nacionalnim vođama i njihovim strankama. Pa čak se nisu libili prognozirati i smjene nacionalističkog tria Milorada Dodika, Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića. Sve je to bilo u sklopu akcije pritiska na vođe u vrijeme pregovora o izbornoj reformi, odnosno deblokadi državnih institucija.
„TIGAR BEZ ZUBA“
Postoji jedno tuce tako angažiranih analitičara koji servisiraju medisjke servise na jezicima „južnoslavenskih naroda“ koji godinama guslaju o nacionalističkom triu bosanskih vođa najavljujući njihovu smjenu po „kratkom postupku“. Osim što raspiruju lažnu nadu, ovi kvazi analitičari su plačeni da pravdaju jalovu politiku međunarodnih predstavnika i peglaju njihove greške kako bi ih amnestirali od odgovornosti za najtežu političku krizu u koju je Bosna i Hercegovina zapala od rata pa na ovamo.
Ta kriza se formalno podvodi kao reakcija, prije svega Milorada Dodika, na postupke OHR-a, odnosno bivšeg i sadašnjeg visokog predstavnika. Riječ je o Zakonu za negiranje genocida kojeg je nametnuo Valentin Inzko, a potom i odluci kojom je Cristian Schmidt iskoristio Bonske ovlasti i poništio zakon RS-a o imovini o nepokretnoj imovini koji je trebao osigurati da državna svojina Bosne i Hercegovine pređe u vlasništvo Republike Srpske.
U vremenskom rasponu između ova dva događaja desio se rat u Ukrajini koji je dodatno mobilizirao međunarodne snage u Bosni i Hercegovini da se angažiraju na rješavanje političke krize. Sasvim osnovano uprt je prst u Dodika i Čovića kao proruske igrače i stoga su ih međunarodni faktori morali „držati na oku“. Pregovori su propali i priča o izbornoj reformi je adaktiran bar za ovu godinu. Čović je morao „klepiti ušima“ što mu je sigurno nanijelo veliku političku štetu. Fokus je ostao na Dodiku.
Ovaj mjesec je zaista bio preloman za opstanak Dodika na vlasti. Preživio je samo zahvaljujući Aliaksandru Vučiću. Njegovo saslušavanje u Tužilaštvu BiH zbog koruptivnih rabota bilo je na korak do hapšenja i pritvaranja. Samo zato što je to bilo u vrijeme izborne kampanje u Srbiji, kad su međunarodni faktori iščekivali pobjedu Vučića, to se nije desilo. Jer Vučić je potrebniji međunarodnoj zajednici danas na Balkanu od bilo kojeg drugog lidera ex-jugoslovenskih država. I stoga je Schmidt morao otići Vučiću u Beograd da objasni svoje namjere oko upotrebe Bonskih ovlasti. Željko Komšić je zahtijevao od Schmidta da smjeni Dodika, ili da sam podnese ostavku. Pošto se priča o državnoj svojini vezuje za Harisa Silajdžića, takvim zahtjevima se pridružio i on. Neosporno je da je pitanje državne svojine veoma ozbiljna stvar i da je sasvim razumljivo da je Schmidt posegnuo za Bonskim ovlastima, ali i ta Komšićeva, odnosno Silajdžićeva priča je prilično šuplja. Tako da mišljenje njih dvojice u krugovima međunarodne zajednice nema više nekadašnju težinu niti se njima dvojici više pridaje posebno na važnosti. Udovoljavajući im Schmidt je unio „požar u svoju kuću“. Umjesto očekivane deblokade državnih institucija na pomolu je blokada OHR-a. Naime, Rusija je objavila da je prestala sufinancirati Ured visokog predstavnika u BiH (OHR) jer Schmidta ne smatra legalno izabranim na tu dužnost. Kao što je poznato Moskva je prošle godine odbila u Vijeću sigurnosti UN-a glasati za imenovanje Schmidta pa je postavljen samo glasovima država članica Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira (PIC), mehanizma koji podržava rad OHR-a.
Za sada se Schmidt pokazao kao „tigar bez zuba“. A s obzirom na veliku krizu u koju je zapala vanjska politika Njemačke nakon ukrajinske krize, mali su izgledi da se oporavi. Morat će korstiti „proteze“ i glumiti tigra kojeg se više uopće ne boje lokalni lideri. Imat će još puno posla sa Miloradom Dodikom, a sa Čovićem i Izetbegovićem će pokušati istrgovati podršku.
SJEME RAZDORA
Evropa, Amerika i Hrvatska su jako zabrinuti, ulažu napore da se krizne situacije premoste, međutim Izborni zakon, famozni treći entitet ili unitarna država i majorizacija su naizgled nepremostive političke prepreke i sjeme razdora između dva domicilna naroda.
„Čović i Izetbegović dosta toga odrađuju daleko od očiju javnosti, tiho u uskim neformalnim kružocima. Vrlo pogano i uporno obmanjuju domaću javnost, političare u susjedstvu i one u međunarodnoj zajednici“, tvrdi hrvatski mediji dnevni.ba.
Tako po ocjenama kako domaćih i stranih političara i analitičara, mecene HDZ BiH i SDA Dragan Čović i Bakir Izetbegović su pokrovitelji kriminala, korupcije i reketa u svojim političkim bazenima, oni su vođe okrutne ruke, perfidni manipulatori, napuhani nacionalisti i žestoki protivnici jačanja pravne države i provođenja reformi.
Zastupnik u njemačkom parlamentu Josip Juratović za probleme u BiH podjednako krivi nacionalne vođe i smatra kako je Hrvatima najveći problem baš Dragan Čović .
„Mi moramo znati jedno – nacionalizam u BiH ima ime i prezime. To je Milorad Dodik, Dragan Čović i Bakir Izetbegović. I njih trojica surađuju jako dobro i jako dobro gledaju da se taj sistem nikada ne promijeni jer je on jedini jamac da se sva trojica održe na političkoj sceni. Svi ti pregovori su farsa. Svi su već godinama složni oko jednog – da se ne mogu dogovoriti.
Po meni je glavni problem Hrvata to što ne shvaćaju da je Dragan Čović njima najveći neprijatelj. Da ustvari oko priče i pitanja da li će Dragan Čović biti član Predsjedništva ili ne se sve druge stvari zanemaruju. I egzodus Hrvata iz BiH postoji upravo zato što je nesposobnost Dragana Čovića voditi jednu korektnu politiku. Ustvari, on je dio te trojke koja ne želi da se bilo šta mijenja“, brutalno je ogolio djelovanje vladajućega tronošca Juratović.
(TBT, Tim za analitiku)
