KOLUMNA
Da bismo shvatili šta je pravi ulog u ovoj
igri, treba samo da pomislimo na mračne sile koje bi pobjeda opcije za izlazak
potakla i ojačala
FOTO: (public)
Ko smo i šta želimo da postanemo? Da li se
zaista toliko razlikujemo od drugih da ne možemo da prihvatimo ista pravila za
sve? Da li smo mi jedini član porodice naroda ili zemalja koji želi da ostane
sam iza zaključanih vrata?
Ta pitanja su od početka predmet ovog
sudbonosnog izjašnjavanja. Ali poslije prljave, žestoke i iscrpljujuće kampanje
Britanija će glasati o još jednom važnom pitanju: imajući u vidu različitosti i
raznolikost stanovnika naših ostrva, možemo li da nastavimo zajednički život
jedni sa drugima? Sa približavanjem dana glasanja, referendum se polako
pretvara u plebiscit o imigrantima. Da bismo shvatili šta je pravi ulog u ovoj
igri, treba samo da pomislimo na mračne sile koje bi pobjeda opcije za izlazak
potakla i ojačala.
Srce i glava
Glasanje se obavlja poslije više mjeseci
uporne, pristrasne i često ksenofobične medijske kampanje nezapamćenih
razmjera. Vodeći zagovornici izlaska među političarima izjavljivali su da
nemaju ništa protiv imigranata i u isto vrijeme plašili javnost pričama o
Turcima koji će preplaviti Britaniju kada Turska bude primljena u EU, iako
dobro znaju da ta mogućnost još uvijek ne postoji. Atmosfera je uzburkana,
mnogo je ogorčenja i neistina koje se uporno ponavljaju. Najbolji način da Britanija
dođe do ispravne odluke jeste da utiša strasti srca i posluša glas razuma.
Razum nam govori da najveći problemi našega
doba prelaze državne granice. Zagovornici izlaska su se svojski trudili da
riječ „ekspert“ pretvore u uvredu, ali zaista nam i nisu potrebni eksperti
MMF-a, engleske centralne banke ili bilo kakvog trusta mozgova da bismo uočili
probleme koji se prostiru preko nacionalnih granica: rast moći korporacija,
migracije, izbjegavanje plaćanja poreza, trgovina oružjem, epidemije i klimatske
promjene. Nijedan od tih problema ne može se adekvatno rješavati na nivou
nacionalne države. Ako korporacijama nametnemo oštrije zakone, one će se
preseliti tamo gdje im regulatorna klima više odgovara. Ako pokušamo da
povećamo naplatu poreza, obveznici će nestati u poreskim utočištima. Šta
vrijede ograničenja emisije štetnih gasova u jednoj zemlji, ako će druge zemlje
povećati svoju emisiju. Jedini put do efikasnih rješenja je saradnja. Bolji svijet
znači mogućnost rada preko granica, a ne skrivanje iza njih. Rušenjem mostova
ne postiže se ništa. Zato Britanija treba da glasa za ostanak u klubu koji je
opisan kao najnapredniji oblik prekogranične saradnje koji je svijet video.
Sjetimo se i naše historije. Britaniju je
stvorila i oblikovala Evropa. U historijskom, kulturnom, geografskom i
ekonomskom smislu mi jesmo evropska zemlja. Do prije 70 godina, u gotovo svakoj
generaciji u evropskoj historiji, ljudi sa naših ostrva su se borili i ginuli u
evropskim ratovima. Okretanje leđa Evropi ne bi bilo u skladu sa našim
tradicijama. To, naravno, ne znači da evropska građevina nema mana. EU je samo
zajednica zemalja koje pokušavaju da rade zajedno. To nisu „Sjedinjene Evropske
Države“. Njeno vodstvo će uvijek zavisiti od nesavršenog vodstva zemalja
članica. Jedinstvena valuta jeste problematičan projekat koji izaziva sukobe i
primorava siromašne da plaćaju visoku cijenu održavanja ove nestabilne
konstrukcije. Ali Britanija nije u evrozoni, a Evropska unija nije zavjera
uperena protiv nacionalnih država. Britanija je i dalje izrazito svoja, sa svim
svojim manama i vrlinama.
Proglašenju Evropske unije za dežurnog
krivca za sve nevolje najviše je doprinjela frustracija svakodnevnim životom u
Britaniji. Milioni naših građana žive od plata koje već godinama ne rastu, rade
na nesigurnim poslovima i sve manje vjeruju u fer raspodjelu. U isto vrijeme,
priliv imigranata je u porastu. Život je težak, ljudi su bijesni i spremni da
se iskale na onima za koje vjeruju da su ih izdali. Istina je da najveću
odgovornost za to snosi britanska vlada, ali mora se priznati i da je i EU deo
međunarodnog ekonomskog poretka koji je živote mnogih ljudi promijenio na gore.
Želja da se kazne odgovorni je sasvim razumljiva, ali u ovom slučaju je
pogrešno usmjerena.
Jer u ovom slučaju od presudnog značaja su
standardi vezani za rad, a oni se efikasnije regulišu u saradnji sa drugima. U
protivnom će nas dalje poticanje konkurencije lišiti svih zaštitnih mehanizama
koji se tiču radnog vremena, diskriminacije, radnih prava i povremenog rada.
Također, u Evropi ne postoji kriza koja je toliko ozbiljna da bi za britanskog
premijera bilo bolje da spolja kuca na vrata EU i moli da bude saslušan,
umjesto da sjedi unutra i zajedno sa drugim liderima traži rješenja. Pobeda
glasa za izlazak iz EU ne bi riješila probleme koji su uzrok gnjeva. Naprotiv,
samo bi ih produbila.
Što se tiče neposrednih ekonomskih
posljedica, pitanje nije hoće li ih biti, već koliko će biti pogubne. Politički
pobjednici u slučaju izlaska ne bi bili ljudi kojima na srcu leži obnova političkog
života. Tu pobjedu bi odnijeli predstavnici desnog torijevskog krila i
beskrupulozne plutokratije, koji žele da po svojoj volji preuređuju Britaniju
tako da to pogoduje uvećavanju njihovog bogatstva. Oni nemaju namjeru da uvode
pravičnije poreze za bogate ili povećavaju izdvajanja za državni sistem
zdravstvene zaštite. Takozvane dividende od Brexita su već potrošili, nekoliko
puta, pa će umjesto pominjanih 350 miliona funti semicno, zbog čega su i
zvanično opominjani, bilans vjerovatnije biti negativan. Mnogi od njih porez
plaćaju paušalno, a već se šapuće o mogućem velikom smanjenju korporativnih
poreza. Slika preduzetnije Britanije zagovornika Brexita – one u kojoj ser
Philip Green i Fred Goodwin nastavljaju da gomilaju bogatstva – ne umiruje strahove
starijih glasača, koji samo žele da sve ostane po starom.
Iluzorno je vjerovati da će u slučaju
brexita pobjednici očuvati ili proširiti prava radnika i penzionera. Naprotiv,
ljudska prava, jednakost, zdravstvena zaštita, bezbednost i pomoć izbjeglicama
leteće kroz prozor. Oni koji glasaju za izlazak da bi kaznili elite daju
odriješene ruke najgorima među njima. Za većinu radnika to ne bi značilo
„preuzimanja kontrole u svoje ruke“, već još manje kontrole nad sve manjim
dijelom kolača koji dobijaju. Oni koji su još neodlučni, treba da se zapitaju:
želim li da živim u Britaniji sa licem Nigela Faragea? Da ili ne? Jer to je
izbor koji se nudi. Ako je odgovor ne, onda glasajte za ostanak u EU.
Ostrvo iz bajke
Na izvjestan način, izjašnjavanje na
referendumu je izbor između imaginarne prošlosti, od koje veliki broj ljudi u
našoj zemlji ne može da se oprosti, i budućnosti koja je neizbježno neizvjesna.
Ako rezultat glasanja bude u prilog izlasku, to znači da ćemo mladim Britancima
ostaviti zemlju za koju većina njih ne želi da glasa. Da li je to fer prema
njima? Iz istog razloga bi škotski nacionalisti mogli da obnove inicijativu za
cijepanje Britanije koja je prije dvije godine odbačena. Da li je to odgovorno
ponašanje? Tako bismo ugrozili i rješenje u Severnoj Irskoj – krhko primirje
izvojevano poslije decenija mržnje. Da li je izlazak vrijedan toga? Ni
najmanje. Umjesto toga, treba da se bacimo na izgradnju demokratske, regionalno
uređene i multikulturne Britanije koja će osigurati fer uslove za sve i posvetimo
se daljem razvoju veza sa svijetom i saradnji sa našim evropskim susjedima.
Kampanja je dodatno otuđila već
nezadovoljne glasače. Torijevci su uspeli da patološku opsesiju Evropskom
unijom nametnu čitavoj zemlji, koja se inače ne opterećuje takvim pitanjima. Za
taj nemili razvoj događaja najodgovorniji je David Cameron, naravno. Ali
glasanje na referendumu nije izjašnjavanje za ili protiv Camerona. Ishod ovog
referenduma će biti prekretnica za Britaniju i Evropu. Zamislite svijet bez
Evropske unije – bez snage i odlučnosti potrebne da se suprotstavi Rusiji u
Ukrajini, bez sposobnosti da dođe do održivih rješenja za problem emisije
ugljenika, da zaštiti životni standard radnika i spriječi trku prema dnu. Kao i
sama demokratija, EU je nesavršen odgovor na goruće izazove modernog doba. Ali
rješenje za njene nedostatke je rad na reformi, a ne odustajanje od čitavog
projekta.
Kao i demokratija, na čije nas je vrline
podsjetila nasilna smrt dosljedne i principijelne poslanice Jo Cox, EU nije tek
najmanje loša od mnogih loših opcija. To je izbor koji otjelovljuje sve
najbolje u nama kao slobodnim ljudima u Evropi kojom vlada mir. Izađite i
glasajte. Glasajte za ujedinjenu Britaniju otvorenu prema svijetu, a protiv
Brexita koji će nas zatvoriti u nas same. Glasajte za ostanak.
(The
Bosnia Times, The Guardian)
