Vijest koju je lansirao sin Muamera Zukorlića da su neki laboratorijski nalazi pokazali da njegov otac nije umro prirdonom smrću zasjenila je sve druge političke priče u Sandžaku. Kad se ovoj priči samo u par dana pridružila informacija da je Rasim Ljajić dugogodidšnji lider Socijaldemokratske partije Srbije, odnosno Sandžaka (SDPS) imao saobraćajnu nesreću, u kojoj je dvoje ljudi izgubilo život, onda sve druge političke priče u Sandžaku su sporedne u odnosu na njih. Faktički politički život sandžačkih muslimana ulazi agoniju koja bi mogla završiti trgično poput dvojice spomenutih lidera. Jer samo na „mrzanu zemlja ostaje“, glasi jedna sandžaka poslovica, a odnosi se, po stažu najstarijeg lidera jedne političke stranke na Balkanu, Sulejmana Ugljanina.
Obično se u ovakvim situacijama traži isprika da ne „treba prejudicirati istragu“ i nagađati ko bi mogao otrovati Zukorlića. Tim prije što je realno sumnjati da će istražni organi Srbije ikada ući u trag njegovim ubicama, a posebno njihovim nalogodavcima. Kako god targičan svršetak političkih karijera Zukorlića i Ljajića ima uporišta u „kosmičkoj (ne)pravdi“ da su i sami svojim poltičkim djelovanjem doprinjeli tragdijama nekih ljudi kao i cijelih familija. Poznato je da su ostrašćene preizdborne kampanje odnijele bar desetak života u Novom Pazaru.
Iako su Zukorlić i Ljajić bili zakleti neprijatelji jedan drugome, njihove stranke su na proteklim izborima zajdnički vodile kampanju i podržavale Aleksandra Vučića. Zukorlićeva Stranka pravde i pomirenje (SPP) koju je preuzeo njgeov sin Usama, čak je zabilježila bolji rezultat od onog kad ju je vodio on osobno. Dok je Ljajićev SDPS zabilježio pad u odnosu na prethodne izbore. Čak je i SDA zabilježila ozbiljan pad i gubita glasova, pa tako možda ostvarila najlošiji rezultat ikada.
Bez obzira na sve to Vučić je dominirao u Novom Pazaru, kao predsjendički kandidat i tako triumfovao u odnosu na svoje protivkandidate. Tako da se zahvaljujući Zukorliću junioru i Ljajiću desio jedan paradoks srbijanskih izbora. Naime Vučić je izgubio u Beogradu, a dobi u Novom Pazaru. Stoga je morao sjesti sa Draganom Đilasom, liderom Stranke slobode i pravde (SSP), odnosno liderom ujedinjene opozicije. Kako nagađaju dobro obavješteni beogradski politički analitičari ovaj susret bi mogao razultirati izborom Đilasa za premijera.
Pošto se Srbija nalazi na klackalici između uticaja Rusije i zapada, ovaj Vučićev potez bi se shvatio kao naginjanje prema zapadu. Ranije je Boris Tadić denuncirao Vučića da mu je prethodna vlada sastavljana u Moskvi i Berlinu. Ako bi Đilas bio premijer to znači da se Vučić malo distancirao od Moskve, a nakon odlaska Angele Merkel, politika Berlina prema Moskvi se primjenila za 180 stepeni.
Tako da bi Đilas bio odgovor na ultimatum Evrope da Vučić ne može više sjediti na dvije stolice. Što se tiče ostatka Srbije stabilan rezultat desničarskih, fašističkih i profašističkih organizacija nije nikakvo iznenađenje. „Sa vrha su sve vrijeme paralelno slate dvije poruke: jedna „državna“, šatro uglađena i sa kravatom, i druga ultranacionalistička, za koju su korišteni jutarnji programi na Pinku i Hepiju, kao i ulični murali i fašističke falange, kojima su preplavljeni naročito Vračar i Liman. Zbog toga nema nikakve sumnje da su te stranke pod direktnom kontrolom vlasti, kao zamjena za već olinjale i umorne radikale, koji se baš zgodno javljaju podjeljeni sa tri, tek da im slučajno ništa bezobrazno ne bi palo na pamet“, tvrdi Vesna Pešić.
(TBT, Tim za analitiku)
