Dok istraga masovnih zločina u ukrajinskoj Buči i, bojim se, drugim oslobođenim mjestima ne da odgovore o punom obimu i razmjerama tragedije, možemo da u postupcima optužene ruske strane, davnim i sadašnjim, potražimo razloge za nedvosmislenu osudu ili bar osnovanu sumnju.
Na poslovičnu opreznost tjera nas jugoslavensko iskustvo iz ratnih devedesetih kada je prva reakcija na zločine u vukovarskoj bolnici, sarajevskim Markalama, kosovskom Račku… bilo njihovo negiranje uz istovremeno pripisivanje drugoj strani.
Prije nego što se podsjetimo tehnologije Staljinovih čistki iz tridesetih godina prošlog stoljeća – i njihovih reperkusija na jugoslavenski Goli otok i kinesku Kulturnu revoluciju – analizirajmo razloge nedavnog donošenja dva ratna zakona, sa Putinovim potpisom. Oba zakona su u „najboljoj“ tradiciji sprovođenja terora nad vlastitim stanovništvom, ovog puta medijima i novinarima, i propisuju drakonsku kaznu, do 15 godina zatvora, za njihovo nepoštovanje.
Dva Putinova ratna zakona
Po prvom zakonu, medijima se zabranjuje da objave vijest sa fronta ili u vezi sa agresijom, koja se razlikuje od službenih informacija Kremlja I Ministarstva odbrane. To prisvajanje i apsolutno monopoliranje prava na istinu ukazuje da se ruska država i definitivno vrijednosno okreće ka svojim ideološkim kćerkama iz doba komunizma – Kini i Sjevenoj Koreji.
Ciljevi tog zakona se mogu tumačiti ne samo kao sprječavanje „loših vijesti“ sa ukrajinskog fronta u pogledu ljudskih gubitaka i vojnih neuspjeha, već i kao priprema za negiranje, ali i pripisivanje sopstvenih zločina drugoj strani. Kada neko zakonski prisvoji stopostotno pravo na istinu i zaprijeti višegodišnjom robijom za napisanu riječ, jasno je da će njegovo osnovno sredstvo komunikacije biti – LAŽ. Apsolutna i neodustajna laž, vidjet ćemo kasnije.
Drugim propisom se ide još dalje u eliminaciji „izdajnika i stranih plaćenika“. Novinarima koje je Kremlj stavio na famoznu „crnu listu“ naloženo je da, čak i ako se usude na nešto napišu, tekst jasno „brendiraju“ oznakom „strani agent“.
Ako je nekog zaprepastila i sablaznila ova perverzija gdje država vlastitog građanina, bez suđenja i presude, zakonski obavezuje da sam sebe stigmatizira i proglasi stranim agentom, onda je zaboravio ili nije upoznat sa skoro vjekovnom tradicijom kremaljskog terora, i to u rukavicama NKVD, sovjetske tajne ideološke policije.
Tehnologija terora
Tehnologija terora nad vlastitim stanovništvom, u slavu Zla i Laži, stavila je u punu funkciju naučna i inkvizicijska „dostignuća“ koja ukazuju na grešnost ljudske duše i slabosti ljudskog tijela.
Usavršavana tokom tridesetih godina 20. stoljeća na ogromnom uzorku, prije svega na onima koji su i sami do juče bili dio vladajućeg sistema, ona je dovela Laž do krajnjih konsekvenci i metastaza ljudskog uma. U tom procesu do savršenstva je izvedena transformacija žrtve u dželata tj. dželata u žrtvu.
I prije javnog, ugovornog savezništva Staljina i Hitlera, kroz sporazum Ribbentrop-Molotov, koji je otvorio vrata početku II Svjetskog rata i podjeli Poljske između država potpisnica, dva totalitarizma su se ugledala jedan na drugi. To je pogotovo dolazilo do izražaja u obračunima sa projektiranim Neprijateljem.
Neposredno poslije dolaska na vlast 1933. godine, Hitler je naredio paljenje državnog parlamenta Rajhstaga, za to optužio rivalske komuniste i donio propise kojima su suspendirana osnovna građanska prava Vajmarske republike. Upravo je tih godina Staljin usavršavao, moderne inkvizicijske metode konverzije dželata u žrtvu i obrnuto.
Hitler i Staljin, druge metode uništenja neprijatelja
Ipak, za razliku od Hitlera on je do istog cilja, uništenja neprijatelja, dolazio drugim sredstvima i metodima. Hitler je zakonima razdvajao svoje Arijevce od Jevreja i drugih, nižih rasa (Roma, Slavena) dok je Staljin završavao posao daleko od očiju javnosti, u memljivim mučionicama Ohrane, nekadašnje carske tajne službe.
S obzirom da je bio internacionalista i komunista pa nije dijelio ljude po rasi, boji i naciji, linija razdvajanja na podobne i nepodobne išla je kroz Partiju. Izdajnike Partije nije automatski eliminirao zakon kao u Rajhu, oni su morali da kroz monstruozne montirane procese sami sebe eliminišu, polomljenim i krvavim prstima potpisujući „priznanje“ dok bi im drugovi iz NKVD ljubazno pridržavali penkalo.
Partiji kao „žednom vampiru“ nikada nije bilo dovoljno priznanja i optužbi, bile one izmišljene ili preuzete. Krivac je morao da se uzvisi u Pokajnika a kao dokaz svog pokajanja da uperi prst i denuncira sljedećeg izdajnika Partije, novu žrtvu monstruoznih procesa.
Jugoslavija i Kina prihvatile sovjetske metode
Iako se Jugoslavija 1948. suprotstavila Staljinu odbacujući Rezoluciju Informbiroa, zadržane su metode terora upravo protiv pristalica Staljina, na Golom otoku. Oni koji su uspješno prošli proces pročišćenja i ideološke katarze u ostrvskim kamenolomima i protrčavajući kroz „toplog zeca“, nazivani su „revidircima“ (oni koji su revidirali politički stav).
Ni komunistička Kina nije ostala imuna na sovjetski fenomen „samospaljivanja“. Tokom „Kulturne revolucije“ malobrojni obrazovani Kinezi i Kineskinje, noseći oko vrata table sa optužbama i pogrdama na vlastiti račun, bivali su izloženi linču podivljale nepismene rulje koja je histerično mahala crvenim partijskim knjižicama i manifestima ponavljajući, kao u bunilu, ime Staljinovog komunističkog brata Mao Ce Tunga.
Kada god sam razmišljao o ideologijama i narodnim političkim elitama koje su na takav način i u tolikom obimu bile spremne dići ruku na vlastiti narod, automatski mi se nametala pitanje: šta li su tek spremni učiniti drugima?!
Sovjetska mašinerija laži
Sovjetska mašinerija laži već 1940. je pokazala koje su i kakve mogu biti konsekvence masovnog terora, ovoga puta prenetog na druge narode. U proljeće 1940. u Katinskoj šumi, sa odobrenjem Staljina i po naređenju Lavrentija Berije, pripadnici NKVD su po kratkom postupku likvidirali između 22000 i 25000 zarobljenih Poljaka.
Više od polovine činili su vojni i policijski oficiri i podoficiri dok su preostale žrtve pripadale poljskoj intelektualnoj i političkoj eliti. Zločin su 1943. godini otkrili nacisti koji su se tu zatekli tokom ratnih operacija na ruskom tlu. Naravno, Moskva je pokušala da ukloni dokaze i naknadno optuži Berlin za taj zločin.
Tek čitavih pola stoljeća kasnije, 1990. godine, Mihail Gorbačov je kao posljednji sovjetski lider priznao zločin nad Poljacima. Poslije raspada SSSR zločin su priznale i ruske vlasti, odbacujući mogućnost da ga označe kao genocid, masakr, ratni zločin ili prekograničnu staljinističku čistku.
Ova nasumična retrospektiva može poslužiti čitaocu kao kratko uputstvo za lakše razumijevanje, tumačenje i dekodifikaciju reakcija Kremlja nakon otkrivanja zločina u Buči i pretpostavljenih situacija, koje će iskrsavati kako se Rusi budu povlačili. Moskva je uvijek kao opravdanje za teror i agresiju koristila neku vrstu stigmatizacije buduće žrtve.
Ovoga puta, u Ukrajini, stigma je sadržana u reči „denacifikacija“, čija perverznost prevazilazi činjenicu da je aktuelni predsjednik Ukrajine Zelenskij, Jevrejin izabran glasovima preko 70 posto, vjerovatno „nacista“?!
Pomenuta stigma proizilazi iz premise o genocidnom odnosu ukrajinskih vlasti prema odcijepljenim luganskim i donbaskim Rusima, koju Moskva ponavlja kao mantru. Povezivanjem ove dvije stigme pokušano je učiniti prihvatljivijim i opravdanim ubijanje i rušenje od strane ruskog agresora. Pobogu, pa ti genocidni nacisti ne zaslužuju da žive, zar ne? Laž nije prošla. No pasaran!
/Autor Momčilo Đurđić jedan je od osnivača srpske Demokratske stranke i nekoć bliski suradnik pokojnog premijera Srbije Zorana Đinđića./
(TBT)
