“Još mi je teško shvatiti što se događa u Rusiji i Ukrajini, no ovoga je časa šutnja nedopustiva”, zapisala je, na početku duboko emotivnog antiratnog pisma pred čijim je riječima proteklih dana zastao svijet, Guzel Jahina, nagrađivana ruska književnica čiji spisateljski interesi i autorska motivacija korijenje imaju u ranoj povijesti Sovjetskog Saveza, njegovim tamama i šutnjama, ali i dobrostivim činovima hrabrih ljudi, pojedinaca čije je djelovanje kao tračak svjetla u inače postojanome mraku. “Ovo nije moj rat”, njezina je snažna poruka koju i ovim putem prenosi jer, kako i u pismu stoji, važno je govoriti. Možda je to u prethodnim desetljećima i bila, no šutnja više nije opcija”.
“Niko nije očekivao ovo što se sad događa u Ukrajini: ni politički stručnjaci ni obični ljudi. Ovo je još – dvije sedmice kasnije – veliki šok za mene i sve moje prijatelje i poznanike. U današnjoj situaciji ne čini mi se u redu umnožavati riječi i emocije, pričati o katastrofi koja se još odvija i pokušavati osmisliti ono što se sad događa. Mogu podijeliti samo nekoliko misli – o onome što posljednjih dana uglavnom okupira glavu i srce.
Prvo. Sad je najvažnije zaustaviti vatru. Bilo kakva dugotrajna razmišljanja i prognoze mogući su tek nakon što ljudi u Ukrajini prestanu umirati. Civili ne bi trebali živjeti u stalnom strahu od granatiranja. Bebe se ne bi trebale rađati u skloništima za bombe. Stotine tisuća izbjeglica ne bi smjele lutati. Oružje mora šutjeti. Drugo.
Po mome mišljenju, u nadolazećoj katastrofi najviše su pogođena naša djeca. Patili su izravno, psihički: jedva su se oporavili od alarmantnih godina COVID-a, završili su u iznimno alarmantnom ratnom vremenu. Ove dvije ozljede – COVID i vojna – bit će odlučujuće u njihovu formiranju. Naša djeca su također patila u prenesenom smislu – oni će morati platiti za ono što se događa: netko će živjeti sa strahom od rata koji nagriza dušu, a netko će odrasti u Rusiji koja se jako promijenila i koja je zatvorena za svijet. Treće. Četrnaest godina svog života – cijelo djetinjstvo i mladost – provela sam u Sovjetskom Savezu. Tad je propagandni stroj još radio kako treba, ali više nije proizvodio toliko komunističke retorike koliko pacifističke. Parole ‘SSSR – tvrđava mira’ i ‘Mir svijetu!’, Lekcije Mira 1. septembra (tako je pisalo, s velikim slovom), pjesme o miru na svakom školskom zidu, golubovi mira na zidu svakog razreda, na svim zidnim novinama i svakoj učeničkoj bilježnici – to je ono iz čega smo izrasli. Vjera u svijet bila je sastavni dio sovjetskog djetinjstva, a time i osobnost svakog od nas. Sad moja generacija ima između 40 i 50 godina, ona je bitan dio društva. Ne mogu vjerovati da mnogi moji vršnjaci odobravaju ono što se događa u Ukrajini. Zašto cijepljenje pacifizma nije pomoglo? Četvrti. Kulturni mostovi između Rusije i ostatka svijeta su dignuti u zrak. Trideset godina gradimo te mostove. Kad sam kao dijete prvi put otišala u inostranstvo (bilo je to 1995.), francuski tinejdžeri su se ozbiljno pitali: je li istina da medvjedi hodaju ulicama naših gradova? I na jednom od mojih posljednjih putovanja u inostranstvo, školarci iz malenog francuskoga gradića sami su pripremili i prikazali pozorišnu predstavu o Kazanu – s retro fotografijama, čitanjem tatarskih poslovica, narodnih pjesama i plesova. Taj put – od straha od ‘medvjeđe’ Rusije do dubokog razumijevanja njezine multinacionalnosti – trajao je trideset godina. Sad je prekinut. Peti. Dolazi promjena norme. Naša će stvarnost biti drugačija: politički, kulturno i ekonomski. Psiha će se prilagoditi, naviknuti na ovu ‘novu normalu’ (zahvaljujući pandemiji COVID-a na gotovom terminu). No važno je sačuvati ‘staru normalnost’ u sebi, njegovati je. U romanu ‘Ešalon za Samarkand’ pokušala sam prikazati sličan pomak u normi koji se dogodio prije sto godina u Rusiji, pod utjecajem revolucije i gladi. Dvadesetih godina prošlog stoljeća djeca s ulice i gladni prikovani za krevet, koji se više nisu mogli samostalno kretati, bili su uobičajena pojava na ulicama, migracija stanovništva po zemlji u potrazi za hranom, banditizam i prostitucija, linč… Naravno, sad ne govorimo o ovome – to više nije moguće. Ali činjenica da će sutrašnja stvarnost biti stroža od jučerašnje već je očita. I neće svima biti bolje u ovoj novoj stvarnosti”, rekla je u intervjuu kojeg je dala za hravtki portal Express.
Pošto jeu jednom prilično totalitarnom režimu, sistemu koji ne trpi protivnike i pluralnost mišljenja, otvorenim pismom svijetu ustala protiv rata, svakako je neizbježno pitanje da li se, nakon što je pismo poslano, pribojava za svoju sigurnost.
“Odgovor na ovo pitanje dobit ćemo u sljedećih nekoliko mjeseci. Sad se politička stvarnost u Rusiji brzo, dramatično promijenila, tako da je nemoguće samouvjereno govoriti o bilo čemu”.
Pošto Guzel Jahinu često predstavljaju kao ‘rusku spisateljicu tatarskog podrijetla’, na pitanje da li je to najbolji opis nejnog identiteta, osobito kad osoba dolazi iz tako bogatog kulturnog i jezičnog naslijeđa kakvo je njeno, ona odgovara: “Nacionalni identitet je nedvojbeno važna komponenta samoidentifikacije, iako danas ova komponenta postaje sve intimnija. Kod mene su u planu posve druge odrednice, prije svega to je pripadnost ljudskom rodu u cjelini, važno je to shvatiti, po mome mišljenju. Bitno je i da sam žena i majka. I čovjek evropske civilizacije. I spisateljica. Ovo je temelj moje osobnosti.
Istovremeno sam odrastala u dvjema kulturama – ruskoj i tatarskoj. Govorim dva jezika. To je kao dvije noge na kojima možete stajati mnogo stabilnije nego na jednoj. Takva kulturološka dualnost određuje osobnost mnogih Rusa koji pripadaju malim narodima naše zemlje (službeno ih je više od 190).
Stoga vrlo često i vrlo ponosno ističe kulturološku raznolikost svog rodnog grada Kazanja.
“U Republici Tatarstan i njenom glavnom gradu Kazanju ne presijecaju se samo dvije kulture, ruska i tatarska, nego i dvije religije, islam i pravoslavlje. Odnosno, u regiji postoji mnogo potencijalnih naponskih polja. A u isto vrijeme, republika uspijeva održati ravnotežu na svim frontama. Ovo izaziva poštovanje. Novinar koji bi došao u Tatarstan istražiti ovaj fenomen, bilo u kasno sovjetsko vrijeme ili u modernoj Rusiji, naišao bi, naravno, na vrlo različita mišljenja. I Rusi, koji vjeruju da imaju manje šanse za dobar život u nacionalnoj republici od autohtonog stanovništva. I Tatare, koji svoj narod smatraju potlačenim ‘pod petom titularnog naroda’. Nema idile, nema crno-bijele slike – ako bolje pogledate, možete vidjeti mnoge nijanse. Ali općenito, ova je slika još mirna. Višegodišnji bilans se održava. Tatarstan ostaje simbol mirnog suživota dvaju naroda. Štaviše, sad je
Tatarstan i simbol mirnog islama, za razliku od globalne islamske prijetnje ili radikalnih islamista, kojih je u Rusiji dovoljno. Više od pola života provela sam u Moskvi, Tatarstan gledam sa strane, izvana. Stoga ne mogu suditi po kojoj se cijeni sve to postiže. Razumijem da je jako teško biti simbol. Još je teže utjeloviti dva lika. Ali mjesto rođenja i odrastanja nas definira. A meni je od djetinjstva najugodniji položaj na raskrižju kultura, jezika, religija. U sve tri knjige opisujem križanja, prožimanja, trljanje različitih nacionalnosti. Na primjer, u romanu ‘Ešalon za Samarkand’ je 500 djece evakuirano iz gladnih regija – a to su predstavnici različitih naroda u zemlji koji govore različitim jezicima. A sam ešalon je, naravno, Noina arka, koja djecu iz smrti izvodi u život”, tvrdii Jahina.
(TBT)
