“I SDP i DF, kao i Naša stranka su se vratili pregovorima o izmjenama Izbornog zakona, jer trenutak je suviše važan i rizičan po cijelu zemlju da bi se stajalo sa strane i posmatralo”, istakao je Željko Komšić, predsjedavajući Predsjedništva BiH i predsjednik DF-a, u Dnevniku D.
Povratak ljevičara se dešava nakon što se američki diplomata Matthew Palmer povukao iz pregovora. On je za Komšića karijerni diplomata za koga je prije nekoliko mjeseci bilo priče da odlazi na neku drugu diplomatsku poziciju.
GO HOME, PALMER!
„Riječ je o čovjeku koji dosta toga zna o ovim prostorima, ali kad posmatram s tačke gdje su u pitanju interesi BiH možda je to i dobro da se desilo na ovaj način,” rekao je Komšić.
On smatra da Izborna reforma nije nužna po svaku cijenu ali da tako ne misle međunarodni zvaničnici koji posreduju u pregovorima.
„Ja mislim da njima treba dogovor po svaku cijenu, a za posljedice dogovora ih možda briga,” smatra Komšić.
Navodno je Komšić u tim razgovorima i sa Palmerom i sa gospođom Angelinom Eicchorst rekao:“Ovo što vi tražite od nas nije u skladu sa vašim politikama, nije u skladu sa mišljenjem Evropske komisije za koju ste nam rekli da je uputstvo po kojem treba da postupamo, direktno je suprotno. Nije u skladu, na kraju krajeva, sa sistemom vrijednosti po kojem vi živite i funkcionirate i u EU i u zemljama EU i u SAD-u. Zašto to tražite od nas? U ime čega? Ne mislite valjda da je sad vrijeme da zemlju cijepamo, kad smo je uspjeli sačuvati, kakvu takvu i u najgorim danima. Ali eto, to su vam diplomate i birokrate, njihov pristup je “pragmatičan”.”
Komšićev medijski portparol, megafon, ili trabant, kako se predstavlja Senad Pećanin još je arogantniji u svojoj elaboraciji političke krize u Bosni i Hercegovini koju je dobrano prouzrokovalo pitanje izborne reforme.
“Nikada, od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Bosna i Hercegovina nije bila u većoj krizi i, istovremeno, nikada njene međunarodne pozicije nisu bile bolje. Najveći dio ‘zasluga’ za prvu činjenicu pripadaju, prije svega, Miloradu Dodiku, Draganu Čoviću i Bakiru Izetbegoviću; druga je rezultat ruske agresije na Ukrajinu, koja je primorala i Sjedinjene Države i Evropsku uniju da konačno uvide i sebi priznaju da je ključni izvor kontinuirane krize u Bosni i Hercegovini ruska, beogradsko-zagrebačka, srpsko-hrvatska koalicija, sa Dodikom i Čovićem kao ‘izvođačima radova’ na terenu“, smatra Pećanin.
On smatra da ono što posebno otežava situaciju u kojoj se nalazi država Bosna i Hercegovina jeste ključna uloga onih političkih aktera koji sebe nazivaju bosanskim ili probosanskim. „To se, prije svega, odnosi na lidera bošnjačke Stranke demokratske akcije Bakira Izetbegovića. Ako bi u čitavoj bošnjačkoj historiji trebalo tražiti nekompetentnijeg, nemoralnijeg, nesposobnijeg i podlijeg nacionalnog lidera, vjerovatno bi najmanje rizično tipovanje bilo upravo ono na Izetbegovića mlađeg“, smatra Pećanin.
BAKIROVA „MUSLIMANSKA DRŽAVICA“
„Analiza okolnosti u kojima Izetbegović i njegovi epigoni prihvaćaju da uopće pregovaraju o ucjeni HDZ-a upućuje na samo jednu dilemu: da li se radi samo o podmukloj izdaji Bosne i Hercegovine i pristanku na njenu definitivnu etničku podjelu, izdaju njenih građana i Bošnjaka, u koje se javno kunu; je li riječ o njihovom političkom diletantizmu ili pak o vlastitim interesima u kreiranju muslimanske državice (‘prosperitetne zemljice Bosne’) kao kratkoročnoj etapi ka konačnom nestanku muslimana na ovim prostorima“, tvrdi Pećanin.
Stoga, kako Pećanin elaborira u tekstu „samo prihvaćanje pregovora o promjeni Izbornog zakona po diktatu HDZ-a i Zagreba, u trenutku kada je država bukvalno paralizirana od tandema Dodik – Čović, u času kada visoki predstavnik međunarodne zajednice javno i jasno da jasnije ne može biti (u trenutku dok ‘bošnjačka pamet’ oličena u Izetbegoviću, Fahrudinu Radončiću i Elmedinu Konakoviću u Neumu ‘pregovara’) poručuje da će izbori biti održani bez obzira na ishod ‘pregovora’, kada EUFOR pojačava svoje snage, a NATO avioni lete nad Banja Lukom, upućuje na zaključak da su ‘bošnjački lider’ i dvojica njegovih adlatusa (ne)svjesni posljedica izdaje“.
„S druge strane, na Izetbegovićev ‘merhametluk’ po kojem ‘Hrvati moraju imati pravo na izbor legitimnih predstavnika’ upecao se i ‘bošnjački Dodik u nastajanju’ – Konaković. (…) O Radončiću ne treba trošiti riječi; njegova kamuflirana podrška ciljevima Dodika i Čovića je već toliko puta dokazana“, smatra Pećanin.
Isto tako on smatra da ni Izetbegović ni Konaković istinski ne vjeruju u mogućnost Bosne i Hercegovine kao građanske države. „Ako je Alija Izetbegović u ratnoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu mogao tražiti opravdanje za tragično, pogubno prihvatanje imena ‘Republika Srpska’, njegov sin danas nema ni blizu zavodljiv sličan argument za kapitulaciju koja bi ojadila državu za sljedećih pedeset godina, sve i kada bi ona tada postojala“, poentira Pećanin.
„U ovoj tački valja razbiti široko rasprostranjenu iluziju: bosanski, bosanskohercegovački – s jedne i bošnjački interesi (kako ih predstavljaju Izetbegović, Konaković i Radončić) – s druge strane nisu sinonimi! Tragedija bošnjačke politike ne ogleda se samo u činjenici diletantizma i/ili zle namjere trojke bošnjačkih neumskih pregovarača“, lamentira Pećanin i dodaje na kraju, da je bitno i pozicioniranje građanskog bloka spram zbunjujućeg odnosa američke administracije prema teškoj krizi u Bosni i Hercegovini.
„Nažalost, ono što i Bosni i Hercegovini i regionu serviraju Bidenovi izaslanici Escobar i Palmer predstavlja tek kontinuitet započet odnosom predsjednika Trumpa prema regionu. Radončić i Konaković prihvataju svaki, pa i najkatastrofalniji, američki prijedlog iz vrlo sebičnih interesa: prvi – da neutraliziraju američku ocjenu o sebi kao beskrupuloznom političaru zainteresiranom prevashodno za izbjegavanje sudskog procesuiranja njegovih kriminalnih poslova, a drugi – skepsu koja postoji zbog njegovih veza sa islamističkim krugovima u Turskoj, navodnom antisemitizmu i slavljenju profašističkih bošnjačkih uglednika iz Drugog svjetskog rata te ‘islamskom’ odnosu spram prava diskrimirane LGBT populacije.
PISMO IZ UKRAJINE
Tužno je da isti izaslanik (Palmer), koji je tako zdušno branio katastrofalni propali sporazuma Vučić – Tači o razmjeni teritorija i stanovništva, sada predlaže izborni aparthejd maskiran virtualnim izbornim jedinicama koje treba da omoguće sigurnu izbornu pobjedu HDZ-a; smiješno je gledati kako su se ušutio Escobar (i njegov lokalni megafon Radončić) u promoviranju projekta ‘Srpskog sveta’ koji se naziva ‘Otvoreni Balkan’, a koji ima neskrivenu podršku Rusije.
Iz ovih razloga, građanski bh. blok se mora odlučno i snažno suprotstaviti Palmerovim ‘rješenjima’ (prodaji muda za bubrege)“.
Ali, kao je sam Pećanin poentirao u svom tekstu, Quod licet lovi, non licet bovi (Ono što je dozvoljeno Jupiteru, nije dopušteno volu, lat.). Tako se može reći da ono što je dozvoljeno sarajevskim ljevičarima drugima, posebno nacionalistima, nije. Možda je Pećanin trebao pročitati kolumnu Volodymyra Artiukha naslovljenu kao „pismo zapadnim ljevičarima iz Ukrajine“ u kojoj ih on optužuje da su njihova predviđanja o invazija na njegovu zemlju bila ravna nuli. Mnogo toga je drski i drčni Pećanin pomiješao u svojoj analizi, od zamjene teza, do zamjene Identita. Pored političkog licemjerstva ključna Pećaninova zabluda se nalazi u činjenici da je reforma izbornog zakonodavstva nužna potreba samoj Bosni i Hercegovini i to kao spas demokratskog krvotoka koji je ugrožen u svim segmentima. I da je ljevica zaista odana svojim idealima ona bi bila avangarda u tome i radikalno zastupala nužnost izborne reforme i vidjela svoju šansu za pobjedu, odnosno poraz nacionalista na demokratskim izborima. Samo činjenica da je na posljednjim općim izborima ukradeno pola miliona glasova, dovoljno govori o tom problemu. Da je Pećaninov favorit Komšić odan tim idealima i da je principijelan onako kako se voli predstavljati i držati lekcije strancima, nikada ne bi koalirao sa kradljivcima glasova koji su ubili demokratiju u Bosni i Hercegovini. No, kako je opravdao svoju koaliciju sa SDA, Komšić je, za razliku od Pećanina, procijenio da je ova stranka postala „državotvorna“, a da mu je usmeno potvrdio sam Bakir Izetbegović da je on pristaša njegove vizije „građanske države“.
No, pošto je malo vjerovatno da će pregovori o izbornoj reformi uroditi plodom, ostat će samo loš dojam koji ljevica ostavlja o sebi u izbornoj godini. S jedne strane ovakvo pozicioniranje ljevice i sam Bakir Izetbegović želi jer će skinuti krivicu i odgovornost sa njega. S druge strane, uloga Radončića, Konakovića, pa i Nermina Ogreševića u pregovorima, kao opozicionih lidera, bila je izuzetno važna jer kao neugodni svjedoci ne bi dozvolili Izetbegoviću da napravio „prljavi deal“ sa Čovićem. Pored toga rejting ove trojke, kojoj Pećanin imputira dodvorničku ulogu, kod međunarodne zajednice je sigurno porastao. S pravom, rekli bismo, jer paranoični ljevičari nemaju šta više ponuditi. Blok lijevih stranaka pretvorio se u orkestar bez muzike kojim dirigiraju paranoični ljevičari poput Pećanina. On svoju ksenofobičnu paranoju iskazuje i prema ideji „Otvoreni Balkan“, u čemu se, gle čuda (!), slaže sa Bakirom Izetbegovićem i njegovim epigonima koji su ovu ideju „dočekali na nož“. Zato na njega kao takvog ne treba trošiti riječi, u problemu je Nermin Nikšić kao zamišljeni lider opozicije koji ovakvim pozicioniranjem propušta zaista dobru priliku koja se ukazala pred Bosnom i Hercegovinom nakon ukrajinske krize!
(TBT)
