ISLAMISTIKA
Onaj
ko je stvorio čovjeka zna ispravan i konačan odgovor na to pitanje, pa neka je
svaka hvala i zahvala našem Stvoritelju koji nam je dao Svoj odgovor! Naime, On
nas u Svojoj Knjizi obavještava da je čovjeka (insana) stvorio radi tri cilja:
a) hilafeta, b) imareta i c) ibadeta
Piše: Almir Fatić, thebosniatimes.ba
Postojanje svijeta
i čovjeka na njemu nije uzaludno, bez cilja, mudrosti ili konačne svrhe. Svijet
i čovjek stvoreni su s određenim ciljem, smislom i svrhom, jer oni počivaju i
opstoje na Istini koja otkriva konačni smisao njihovog postojanja. Čovjek kao
najsavršenije biće Univerzuma nije slučajno takav u njemu; on ima plemeniti
zadatak i uzvišene ciljeve. Ostvarivanje tih zadataka i ciljeva u prvome redu
podrazumijeva čovjekovu svjesnost o njima, a potom i njegovu upućenost u to
kako se oni realiziraju na ispravan način. Kur'an kao Božija Knjiga obraća se i
ljudskoj savjesti, budi je i podstiče na ono što zdravi ljudski razum
bespogovorno prihvata i čemu se ne protivi. Također, Kur'an kao i životni put
(Sunnet) posljednjeg Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nude upute za realizaciju
životnih zadataka i ciljeva na najplemenitiji, najhumaniji i najčasniji mogući
način. Takvom realizacijom tih zadataka i ciljeva čovjek u punini ostvaruje
sebe i postiže svoju istinsku sreću.
Koji su to, onda,
ciljevi čovjeka na ovome svijetu? Ovo je isuviše važno pitanje i odgovor na
njega ne može se prepustiti filozofima, naučnicima i dr. Jer, samo Onaj ko je
stvorio čovjeka zna ispravan i konačan odgovor na to pitanje, pa neka je svaka
hvala i zahvala našem Stvoritelju koji nam je dao Svoj odgovor! Naime, On nas u
Svojoj Knjizi obavještava da je čovjeka (insana) stvorio radi tri cilja: a)
hilafeta, b) imareta i c) ibadeta.
Hilafet
A
kada Gospodar tvoj reče melecima: “Ja će na Zemlji namjesnika
postaviti!” (El-Bekare,
30)
Ovaj cilj stvaranja
čovjeka najavljen je i prije samog čina njegovog stvaranja. Uzvišeni Allah saopštava
Svojim melecima vijest o tome da će na Zemlji stvoriti novo biće, halifu, koji
će preuzeti obavezu hilafeta (namjesništva ili povjereništva) na Zemlji, odn.
hilafet će biti njegov životni cilj. Mnogo je napisano u komentarima Kur'ana o
halifi, tj. o značaju i značenju njegovog hilafeta, šta on predstavlja, koji je
njegov smisao, kako se ostvaruje te koja je uloga halife na Zemlji.
Jedni kažu da je
čovjek nazvan halifom zato što je on zamijenio džine ili meleke koji su prije
njega obitavali na Zemlji. U tom smislu se od Ibn Abbasa, r.a., prenosi da je
rekao: ”Džini su prva bića koja su živjela za Zemlji, ali su na njoj počinili
fesad, prolili krv i počeli se međusobno ubijati, pa im je Uzvišeni Allah
poslao Iblisa u vojsci meleka koji su s njima zaratili, tako da su ih
protjerali na ostrva mora i visove planina, a onda je stvorio Adema, a.s., i
nastanio ga na Zemlji”.
Prema drugom
mišljenju – koje se pripisuje pobožnom Hasanu el-Basriju – čovjek je halifa
zato što je na Zemlji zamijenio svoga oca Adema, a.s., odn. svaka generacija
ljudi zamjenjuje onu prije nje. Ljudi su halife jer kroz generacije smjenjuju i
nasljeđuju jedni druge.
Treće mišljenje –
koje podržava veliki broj komentatora Kur'ana – veli da je čovjek nazvan
halifom zato što on zamjenjuje ili zastupa Uzvišenog Allaha na
Zemlji u smislu da je od Njega postavljeni povjerenik koji sprovodi Njegove
odredbe na Zemlji, tj. presuđuje, upravlja i vlada po pravdi (adl) u ime
Onoga ko ga je postavio za povjerenika.
Na osnovu ovih
mišljenja možemo reći da je čovjek povjerenik u odnosu na Uzvišenog Allaha, a
namjesnik u odnosu na Njegova stvorenja. Ovim je čovjeku kao ljudskom bića
ukazana iznimna počast.
Ali uvjet svih
uvjeta tog namjesništva ili povjereništva (hilafeta) jeste ita'at –
pokornost Allahu, dželle šanuhu. Dakle, onaj ko nije u ita'atu, ko čini
zulum i nered na Zemlji, ko prolijeva krv nedužnih ljudi i ko je nepravedan –
on ne može biti i nije Allahov halifa. Takvim svojim ponašanjem on iznevjerava
zadaću i misiju Allahovog halife (povjerenika) na Zemlji.
Imaret
On vas od zemlje stvara i na njoj vas
nastanjuje… (Hud, 61)
Komentatori Kur'ana
su na temelju ajeta: On vas od zemlje stvara i na njoj vas nastanjuje
(vesta'merekum fiha) derivirali zaključak da je dužnost obrađivati, kultivirati
i izgrađivati zemlju putem poljoprivredne, voćarske, građevinske i drugih
djelatnosti.
Naši djedovi i
očevi su znali da se svakom onome ko usadi voćku, pa se time okoristi čovjek
ili životinja – to mu se računa u sadaku. Od sedam stvari, kako se navodi u
jednom hadisu, od koji čovjek ima koristi i u mezaru jeste i: ”sađenje palme
ili voćke koja daje plod” (Bejheki, Šu'abu l-iman, 7/452). Naši
prethodnici su se uistinu ponašali shodno ovome hadisu, što nama može poslužiti
za ibret, tj. da prekinemo svoj nemar i da sebe, svoju djecu i unuke podsjetimo
na ovaj važni životni cilj. Jedan učenjak je rekao: ”Kada bi ljudi znali
koliko je Bogu milo da se Njegova zemlja oživljava, ne bi na zemaljskoj kugli
bilo neobrađene zemlje” (Kešfu z-zunun).
Iz navedenog ajeta
također uočavamo i važnost ljudskoga rada ili privređivanja. Čovjek nije
stvoren da ljenčari, već da radi, gradi i privređuje na halal način. Musliman
je dužan da nauči neki zanat ili da završi školu kako bi sebe i svoju porodicu
mogao hraniti. Islam dozvoljava da čovjek zaradi i više novca kako bi mogao
udobno živjeti, samo pod jednim uvjetom – da ta zarada bude halal, tj. da se
pri sticanju zarade ne povrijede ni čovjek ni priroda.
Također, iz ovih
učenja izvire i odnos islama prema okolišu ili prirodi, koja nikada kao danas
nije u većoj mjeri zagađena zahvaljujući ljudskim maćehinskim odnosom prema
prirodi i njezinim blagoslovljenim darovima kao što su zrak, hrana i voda. Na
ozbiljnost sitaucije upozoravaju sve češće ekološke katastrofe (posljednji
slučaj u Japanu) te globalni fenomeni koji zabrinjavaju umne ljude na bilo
kojem mjestu na planeti, kao što je aktualni fenomen zvani globalno
zagrijavanje, odn. klimatske promjene. Stručnjaci Ujedinjenih nacija za
klimatske promjene ustanovili su da su gasovi, koji prouzrokuju efekat
”staklene bašče” (”staklenika”), najodgovorniji za najveći dio porasta
temperature od sredina XX. stoljeća do danas. Riječ je o tzv. antropogenim
gasovima – upozoravaju stručnjaci – tj. gasovima koji su uzrokovani djelovanjem
čovjeka.
Navedimo i slučaj
tzv. ”genetski modifikovane hrane”, o kojoj se vode žučne polemike za i
protiv. Ne mali broj stručnjaka upozorava na opasnost od takve hrane za ljudsko
zdravlje. Negativni utjecaji takve hrane na prirodno okruženje i ekosisteme već
su dokazani: istraživanja u Velikoj Britaniji pokazala su da se smrtnost
insekata povećava u okruženju genetski modifikovanih biljnih kultura. Tu su i
brojne moralne dileme koje su isplivale u vezi sa ovim vrstom hrane, npr. ko
finansira i kontroliše takva istraživanja? kome su dostupne nove vrste? itd.
Dakle, jedno je
sasvim očigledno: čovjek je najsigurniji u ono što sam zasije, ubere i pojede.
Čovjeku je najsigurnije da se vrati zemlji i nju obrađuje. Proizvodnja zdrave
hrane i snadbijevanje čistom vodom pitanja su koja su sudbinski važna za
današnje ljudstvo na Zemlji i, u nadolazećim godinama i desetljećima, ona će to
biti još u većoj mjeri.
U komentarima Kur'ana navodi se sljedeće
poučno kazivanje: Perzijski vladari su mnogo kopali kanale za navodnjavanje i
mnogo sadili voće pa su dugo živjeli. To je bilo čudno tadašnjem poslaniku, pa
je molio Allaha da mu objavi zašto im je dao dug život; pa mu je Allah objavio: Ammeru biladi fe'aše fiha ibadi – Obrađivali su Moju zemlju pa su na
njoj živjeli Moji robovi! (Zamahšeri, Keššaf, 498)
Ibadet
A ljude i džine stvorio sam samo da se potčinjavaju (Ez-Zarijat, 56).
Cilj
ibadeta naznačan je u ajetu: A ljude i džine stvorio sam samo da se
potčinjavaju (li ja'budun). Riječ ibadet u jezičkom smislu znači
potčinjavanje (ez-zull). Na ovom nivou značenja svi ljudi i džini potčinjeni
su Allahovoj volji i Njegovom određenju. Znači, svi ljudi i džini, samim
činom stvaranja, u ibadetu su svome Gospodaru, htjeli to oni priznati ili ne.
Poziciju svoje potčinjenosti ili svoga ibadeta oni, zapravo, nikada i ne
napuštaju, jer je nemoguće biti stvoren, doći na ovaj svijet a ne biti
potčinjen / u ibadetu njegovom Gospodaru, odn. Njegovoj volji i određenju! Ovo
je prvo značenje koje nam se nadaje iz navedenog ajeta, tj. ovo je prva vrsta
ibadeta: ibadet potčinjavanjem (ibade bi t-teshir).
Istovremeno, pojavljuje se i drugo značenje
koje nam otkriva ovaj cilj našega postojanja: ibadet prema Uzvišenom Allahu u
smislu dragovoljnog potčinjavanja Njemu kroz pokornost onome što je On naredio
a ostavljanje onoga što je zabranio, što predstavlja samu suštinu pokornosti
kao takve. Dakle, ovo je druga vrsta ibadeta: dragovoljni ibadet (ibade
bi'l-ihtijar). Neki ovu vrstu ibadet definišu na način da kažu da su to
djela s krajnjom mogućnošću ljudskog potčinjavanja i skrušenosti. Jednostavnije
kazano: u ibadet spadaju sva ljudska djela koja se slobodno čine zarad
zadovoljstva Uzvišenog Gospodara. Otuda kažemo ibadet namaza, ibadet posta,
ibadet sadake, ibadet rada, ibadet lijepe riječi…
Svi
ovi i drugi ibadeti sadrže značenje potčinjenosti Uzvišenom Allahu, a zatim i
druga stanovita i svrhovita značenja i mudrosti specifične za određenu formu i
vrstu ibadeta. Tako u ibadetu ramazanskog posta prepoznajemo, između ostalog,
tri mudrosti na koje se svake godine iznova podsjećamo:
1) post je potčinjavanje Uzvišenom
Allahu
2) postom shvatamo značenja
Allahovih, dž.š., blagodati; i
3) postom jačamo volju za ostavljanje
onoga što je zabranjeno.
Ita'at i takva
U srcu sva tri ova
cilja stoje: ita'at (pokornost) i takva (Bogobojaznost), koje
vode ka istinskoj i predanoj pobožnosti i predstavljaju najbolju garanciju da
će naznačeni ciljevi biti realizirani. Ukoliko se ljudski život liši istinske i
iskrene pobožnosti on gubi svoj smisao i pronevjerava svoje glavne ciljeve.
Time čovjek postaje zarobljenik materijalnog aspekta stvarnosti, reduciran samo
na dimenziju svoje tjelesnosti. U tom slučaju čovjek, doista, gubi, jer je on
mnogo, mnogo više od toga. Ramazan kao mjesec posta možda nam ponajbolje
pokazuje da smo stvoreni radi viših ciljeva.
(The Bosnia Times)
