ISLAMISTIKA (XI)
Muslimani slobodno biraju između
autokratske vladavine koju vrši emir, s jedne strane, i vladavine vijeća
(skupštine ili parlamenta, svejedno kako ćemo to nazvati), s druge strane
Piše: Muhamed Asad, thebosniatimes.ba
Princip konsultiranja
Kao što smo vidjeli, šeri'at se potpuno
promišljeno uzdržava od davanja detaljnih propisa za baš svako pitanje
podrazumijevajući da dolazi do neizbježnih promjena u našoj socijalnoj
egzistenciji, zbog čega je samorazumljiva potreba za kontinuiranom, vremenski
uvjetovanom legislativom. U islamskoj državi ova legislativa bi se odnosila na
mnoga pitanja administracije kojih se ne dotiče šeri'at u svojoj cjelini kao i
na one oblasti gdje postoje samo šeri'atski principi, ali ne i detaljni
propisi. Na obje instance, Ummet je obavezan da donese relevantnu, detaljnu
legislativu uz pomoć neovisnog promišljanja (ijtihad) u suglasju sa duhom
islamskog zakonodavstva i najvećim nacionalnim interesima. Ali to ne znači da
ona pitanja koja se tiču našeg javnog života a koja nemaju legislativu stečenu
idžtihadom mogu biti ostavljena na volju pojedinaca; ona moraju biti utemeljena
na definitivnom konsenzusu (ijma’) čitave zajednice (što, naravno, ne
isključuje unaprijed saglasnost zajednice o svakom raspravljanom pitanju sa
onim do čega putem idžtihada dođu pjedini mudžtehidi ili grupa njih).
Ko je taj ko ozakonjuje ove temporalne
propise do kojih dođe muslimanska zajednica? Očito, od zajednice se kao cjeline
ne može očekivati da zasjeda i smišlja i donosi propise; mora postojati osoba
ili određeni broj osoba koje zajednica delegira kako bi oni predlagali njezine
zakone a čije bi odluke bile obavezujuće za sve. Pitanje je, dakle, kojoj osobi
ili osobama se treba davati ovakav zadatak i ovakvo povjerenje.
Ima mnogo Muslimana koji smatraju –
ugledajući se na primjer Četverice pravednih halifa, onako kako ga oni vide i
razumijevaju – da se sva moć koja se odnosi na temporalnu, nešeri'atsku
legislativu treba prenijeti na jednu osobu, tj. na emira – zato što bi, ako bi
ga zajednica slobodno izabrala, moglo da izgleda kako on predstavlja zajednicu
ne samo u izvršnoj nego i u legislativnoj oblasti. Međutim, drugi Muslimani se
drže mišljenja – koje je, isto tako, podržano historijskom evidencijom – da je
akumulacija tolike moći u rukama jednog čovjeka uvijek bila ispunjena
najozbiljnijim rizicima i to, najprije, zbog toga što pojedinac, ma koliko on
bio brilijantan u mišljenju, pobožan i dobronamjeran, vrlo lahko može počiniti
greške u prosuđivanju uzrokovane njegovim ličnim predrasudama o ovoj ili onoj
stvari, i, s druge strane, u vijeću, sastavljenom od više članova, uvijek
dolazi do različitih, suprotstavljenih mišljenja – uslijed čega dolazi do
rasprave o tim mišljenjima – što vodi ka osvjetljavanju nekog problema iz
različitih kutova gledanja; u tom slučaju, opasnost od individualnih predrasuda
i njihova umetanja u legislativu je, ako ne potpuno eliminirana, onda sigurno
svedena na najmanju mjeru. I to nije sve – jer prisvajanje apsolutne moći vrlo
često iskvari svoga posjednika dovodeći ga u kušnju da tu moć, svjesno ili
nesvjesno, zloupotrijebi za sebe lično ili za svoj klan. U skladu sa ovim
mišljenjem, legislativna moć države treba da bude prenesena na jedno
zakonodavno tijelo koje zajednica izabere specijalno za ovu svrhu.
Na osnovu ova dva mišljenja, dakle,
Muslimani slobodno biraju između autokratske vladavine koju vrši emir, s jedne
strane, i vladavine vijeća (skupštine ili parlamenta, svejedno kako ćemo to
nazvati), s druge strane. Ali ako mi dublje istražimo ovo pitanje, doći ćemo do
zaključka da, ustvari, sloboda izbora između spomenute dvije alternative ne
može postojati – zato što je to pitanje riješeno kategoričkom zapoviješću
Kur'ana:
«…i oni čije je pravilo (u svim zajedničkim
poslovima) da se međusobno dogovaraju…»[ Qur'an, 42:38.]
Ovaj nalog nassa mora se tretirati kao
fundamentalna i operativna klauzula cjelokupnog islamskog mišljenja koje se
tiče upravljanja državom. Ona je potpuno jasna i razumljiva, i ona zalazi u
gotovo svaku poru političkoga života; ona je u toj mjeri izražajna i
nedvosmislena da nikakav pokušaj njezine proizvoljne interpretacije ne može
izmijeniti njezin smisao. Riječ amr u ovoj zapovijesti odnosi se na sva
područja javnog života pa, prema tome, i na način vladavine na kojoj treba biti
uspostavljena islamska država, tj. na izborni princip na osnovu koga moraju
biti stečene i vršene sve vladine funkcije. Više od toga, fraza amruhum shura
baynahum – lit. «njihovi javni poslovi se dogovaraju između njih» – ne znači
samo da je vršenje svakog političkog posla posljedica dogovaranja već da je to
sinonim za dogovaranje, konsultiranje. Prema tome, legislativna moć države mora
biti prenesena na vijeće koje zajednica bira samo za ovu svrhu.
/“Principi islamske države i vlasti”,
Naslov originala: THE PRINCIPLES OF STATE AND GOVERNMENT IN ISLAM,
Autor: Muhammed Asad, Prijevod, Dr. Džemaludin Latić /
(The Bosnia Times)
