U godini Kennedyjeva ubistva izlazi ‘’The Fire Next Time’’ (1963.) Jamesa Baldwina, jedna od najvažnijih knjiga o rasizmu u Americi. Aktivist i vjerski vođa Malcolm X ubijen je 1965. Tri godine poslije ubijen je Martin Luther King u Memphisu. Woodstock s ‘’tri dana mira i ljubavi’’ 1969. ulazi u legendu s više od 400.000 posjetitelja. Kontrakulturni fenomen sa zvijezdama psihodeličnog rocka postao je sinonimom za blagodati poslijeratnog društvenog napretka, ali i neizbježnu seksualnu revoluciju, koja je osokoljena krilima rocka i zanemarena folka.
U istoj državi New York, paralelno se u Harlemu odvijao kulturni festival koji je okupio tad najveće afroameričke zvijezde R’n’B, popa, jazza, gospela, afrobeata i funka. Od 29. juna do 24. augusta 1969. na livadi se u atmosferi neprekidna partyja izmjenjivalo više od 300.000 ljudi kako bi slušalo B.B. Kinga, Stevieja Wondera, Herbieja Manna, Davida Ruffina, Sly i Family Stone, Mongo Santamariju, Raya Barretta, Papu Staplesa i The Staple Singers, Ninu Simone… Zahvaljujući umješnosti i osebujnosti producenta Tonyja Lawrencea te sponzorstvu jedne kave, upad je bio džabe. Blagoslovio ga je i ‘’plavooki anđeo’’, tadašnji republikanski gradonačelnik John V. Lindsay, a osigurale Crne pantere. Njujorške policije bilo je malo, a koncert je bio jedan od načina očuvanja socijalnog mira zbog nereda i paleži godinu ranije. Apaurin za turbulentna vremena nejednakosti, sistemskog rasizma, heroina, smeća, siromaštva, brisanja i zanemarivanja. Priču o zaboravljenom koncertu i zaboravljenom ljetu donosi Ahmir Thompson Questlove iz The Rootsa u fenomenalnom glazbeno-dokumentarnom prvijencu ‘’Summer of Soul (…Or, When the Revolution Could Not Be Televised)’’. Godinu dana nakon premijere na Sundanceu, gdje je i nagrađen, a u jeku nominacije za ovogodišnjeg Oscara, izlazi i jednako dobar soundtrack filma dostupan na CD-u (Legacy Records, 16 pjesama) i streaming platformama (17 pjesama). Film i muziku gotovo je nemoguće odvojiti kad i sam Questlove pušta solaže, čitave pjesme, povike, da idu integralno u oba smjera, iskustva slušanja i gledanja. Moda je šarena i eklektična. Izvođači nisu nimalo bezopasni.
Tako će se u Nine Simone dok zatvara film i album s ‘’Are You Ready’’ osjetiti bijes, odlučnost, ali i nada, pogotovo kad izgovara da ne možeš biti umjetnik, a ne reflektirati vrijeme. Kroz prizmu tadašnjeg dječaka, a danas modela i glumca, Musea Jacksona, saznajemo da mu je prva ljubav pjevačica iz The 5th Dimension pa pop-dizalica iz ‘’Kose’’, poput stopljene ‘’Aquarius/Let The Sunshine In (The Flesh Failures)’’, uz preciznu plesnu koreografiju s mikrofonom ima sladak okus nostalgije i nevina dječaštva, ali i šamar povijesti kad Marilyn McCoo iznosi da nisu bili dovoljno crni i da im je mnogo značio nastup pred vlastitom publikom. Čut će se između pjesama poklici gledatelja o želji za novim životom, očekivanju promjene, pritiscima… Misli prožete ironijom jer ljudi su gladni i siromašni, a mi gledamo što ima na Mjesecu. Gorki smijeh prepoznavanja kad se sjetimo Jeffa Bezosa i Elona Muska. Disbalans u snazi zvuka i snimke očit je u ‘’Precious Lord Take My Hand’’ gospel dive Mahalije Jackson i tad mlađahne Mavis Staples. Krupni kadrovi, emocionalni potres, žaljenje, opipljiv ritualizam u boli koji bi smekšao i najmilitantnijeg ateista, ne dopire ni približno snažno na soundtracku, koliko na filmu, gdje će propovjednik i političar Al Sharpton to i podcrtati: “Nismo išli psihijatru. Nismo ležali na kauču. Nismo ništa znali o terapijama, ali imali smo Mahaliju Jackson”.Nije slučajan režijski ni producentski potez na albumu da baš gospel bude u sredini između sladunjavog popa i zaigranog jazza. Na soundtracku nema 19-godišnjeg Stevieja Wondera s mahnitim solom na bubnjevima. No zato su tu kubanski jazz u ‘’Watermelon Manu’’ Mongo Santamarije, udaraljke Barretta, Gladys Knight & The Pips s ‘’I Heard It Through The Grapevine’’, fantastični Sly i Family Stone s mnogo boljom verzijom od ušminkane studijske ‘’Everyday People’’.
’’Summer of Soul (…Or, When the Revolution Could Not Be Televised)’’ u dokumentarcu i samoj muzici uvijek jasno ocrtava suprotnosti. Fine linije između optimizma (‘’My Girl’’) i bunta (‘’Backlash Blues’’), Motowna i evolucije R ‘n’ B, segregacije i zajedništva, nade i žaljenja, pobune i pokornosti. Questlove je više puta istaknuo da su snimke koncerta pedesetak godina čamile u ladici producenta i snimatelja pokojnog Hala Tulchina jer interesa zapravo nije bilo. Crni Woodstock, kako su ga umalo posve pogrešno obilježili u ranijoj distribuciji, tu je da nas podsjeti na Baldwinovu misao kako povijest nije prošlost, ona je sadašnjost. Uvijek je nosimo sa sobom. Pogotovo kad je u pitanju iznimna, gotovo alternativna glazbena povijest kroz oči Harlema, čije je kasne noći tokom prve tri sedmice obilježio i Jimi Hendrix. Preradikalan da bi bio gdje i zaslužuje. Na glavnom stejdžu.
(TBT, Express.hr)
