KOLUMNA
Ekonomisti nisu
romanopisci, što je šteta, ali iza njihovih grafikona i tehničkog jezika
pomalja se dugi samrtni ropac još jedne ideologije
Piše: Aditya
Chakrabortty, thebosniatimes.ba
Kako izgleda kada
ideologija umire? Kao i u mnogim stvarima, književnost je najbolji vodič. U
Crvenom izobilju, odličnom historijskom romanu, Francis Spufford opisuje kako
se u Rusiji raspadao komunistički san o izgradnji boljeg, pravednijeg društva.
Čak i kada su
cenzurirali misli svojih građana, komunisti su sanjali velike snove. Spuffordov
junak je Leonid Kantorovič, jedini sovjetski ekonomista koji je dobio Nobelovu
nagradu za ekonomiju. Dok se trucka moskovskim metroom, on fantazira o tome šta
će izobilje donijeti njegovim osiromašenim suputnicima: „Sva ženska odjeća pretvara
se u svileni brokat, a vojne uniforme u elegantna siva i srebrna odjela: a
lica, sva lica u vagonu, opuštaju se i gube bore urezane brigom i glađu, i
druge tragove nužde.“
Ali stvarnost
začas poruši te kule od pijeska. Brojevi su sve neposlušniji. Divni planovi
mogu se ostvariti samo prevarama, a glavni arhitekta to zna bolje nego ijedan
disident. Ovo je jedan od Sputtfordovih suštinskih uvida: dugo prije javnog
protesta, ljudi unutar sistema gunđanjem su izražavali nezadovoljstvo. Šapat po
šapat, pismo po pismo, režim je postojano potkopavan iznutra. Njegov konačni
pad dogodit će se više decenija poslije završetka romana, ali je već vidljiv.
Kada je roman
objavljen 2010, bilo je jasno da ideologija na kojoj počiva savremeni
kapitalizam malaksava, ali ne i da umire. Izgleda da smo sada stigli dotle.
Upravo tehnokrati koji održavaju sistem polako i nerado priznaju da mu nema
spasa. Čujemo to od Marka Carneya iz Engleske banke koji poziva na uzbunu zbog
„niskog rasta, niske inflacije, niskih kamatnih stopa“. Ili kada Banka za
međunarodna poravnanja, centralna banka centralne banke upozorava: „čini se da
je globalna ekonomija nesposobna da se vrati održivom i uravnoteženom rastu“. A
najjasnije nam je to nedavno rekao MMF.
Intervencija
Fonda nije najzanimljivija po tome što je rečeno – važnije je ko je to rekao i
kako. U centralnoj ediciji Fonda trojica njegovih vrhunskih ekonomista objavili
su studiju pod naslovom: „Neoliberalizam: preskupo plaćen?“. Već vas od naslova
podilazi jeza. Najpoznatiji ekonomisti i političari tako dugo su poricali i
samo postojanje neoliberalizma odbacujući tu riječ kao uvredljivu etiketu
bezubih nezadovoljnika koji ne razumiju ni ekonomiju ni kapitalizam. A sada
stručnjaci MMF-a opisuju kako se „neoliberalni program“ širio po planeti u
posljednjih 30 godina i kako su u sve više država društvene i političke
institucije poklekle pred zakonima tržišta.
Will Davies je u
svojoj knjizi Granice neoliberalizma naveo dva najvažnija britanska primjera:
državno zdravstvo i univerzitete, „gdje su učionice pretvorene u supermarkete“.
Javni sektor je zamijenjen privatnim kompanijama, a demokratija pukom
konkurencijom.
Istraživači MMF-a
priznaju da su njihovi rezultati strašni. Neoliberalizam nije donio ekonomski
rast – samo su malobrojni postali još mnogo bogatiji. Ovaj sistem izaziva
ogromne lomove koji za sobom ostavljaju ljudske ruševine i potrebne su
milijarde za saniranje posljedica – nalaz sa kojim bi se složila većina
korisnika banke hrane u Britaniji. I dok George Osborne opravdava štednju kao
blagovremenu „popravku krova po sunčanom danu“, ekonomisti Fonda definišu je
kao „potkresavanje države… još jedan aspekt neoliberalnog programa“. Aspekt
čiji bi troškovi, kažu oni, „mogli biti veliki – mnogo veći od koristi“.
Ovdje treba
obratiti pažnju na dvije stvari. Prvo, ova studija dolazi od istraživačkog
odjeljenja MMF-a, a ne od onog osoblja koje leti u bankrotirane zemlje,
pregovara o uslovima zajma sa vladama kojima je očajnički potreban novac i
sprovodi fiskalno maltretiranje. Još od 2008. godine, produbljuje se jaz između
onoga što MMF misli i radi. I drugo, iako su njegovi istraživači mnogo
kritičniji nego što bismo očekivali, oni u stvari ispituju različite modele
izlazne strategije za svoju firmu. Tako oni brane privatizaciju tvrdnjom da ona
vodi „efikasnijem pružanju usluga“ i smanjivanju javnih troškova – na šta
čovjek može da im odgovori samo voznom kartom do nuklearke Hinkley Point C.
Ovim
istraživanjem MMF je ipak značajno prekršio neoliberalni konsenzus. Nejednakost
i beskorisnost velikog dijela modernih finansija: takve teme ekonomistima i
političarima obično služe kao vještačke kosti za jačanje zuba i oni ih radije
tretiraju kao odstupanja od norme. Najzad je jedna velika institucija
progovorila ne samo o simptomima već i o njihovim uzrocima, za koje tvrdi da su
politički. I vodeći autor ove studije je priznao da prije samo pet godina Fond
ne bi objavio ovakvo istraživanje.
Od 80-ih godina
prošlog vijeka politička elita odbacuje ideju da je njeno djelovanje ideološko
i tvrdi da ona samo sprovodi efikasne politike, one “koje rade“. Ali to može da
prođe samo ako ono što sprovodite stvarno radi. Od kraha 2008. naovamo, bankari
centralne banke, političari i TV novinari uvjeravaju javnost da će taj trik ili
te milijarde obaviti posao i vratiti ekonomiju na pravi kolosijek. Probali su
sve – spašavanje banaka, smanjivanje
troškova, zamrzavanje plata, upumpavanje milijardi u finansijska tržišta – a
rast je i dalje anemičan.
I što duže traje
recesija, javnost postaje sve svjesnija činjenice da ne samo što je smanjen
rast, već je pogoršan i položaj radnika. Prošle godine je „think tank“
organizacija bogatih zemalja – OECD – napravila značajan ustupak: priznala je
da je rast radničkog dijela kolača u Velikoj Britaniji najmanji od Drugog
svjetskog rata. I dodala da su u istom ili gorem položaju radnici cijelog
kapitalističkog zapada.
Na kraju romana
Crveno izobilje Nikita Hruščov se šeta ispred svoje vikendice, gdje živi u
prinudnoj penziji. „Raj je mesto“, uzvikuje on, „gdje ljudi žele da završe, a
ne da počnu. Kakav je to socijalizam? Kakvo je to sranje kada morate da držite
ljude u lancima? Kakav je to društveni poredak? Kakav je to raj?“
Ekonomisti nisu
romanopisci, što je šteta, ali iza njihovih grafikona i tehničkog jezika
pomalja se dugi samrtni ropac još jedne ideologije.
(The Bosnia
Times, The Guardian, Prevela Slavica Miletić)
