ANALITIKA
SAD su država vladavine prava, gde je većina zakona inspirisana kako judeo-kršćanskim nasljeđem, tako i idealima evropskog prosvjetiteljstva. No neki ljudi vide vjersku, „kršćansku“ desnicu, kao pokret koji se savršeno uklapa u definiciju totalitarizma danas
FOTO: Clinton (Profimedia)
Strahovi da se američki izbori udaljavaju od individualizma i liberalizma su opravdani, ali iz ne tako očekivanih razloga.
Historijski gledano, kada je polarizovani politički sistem gušio liberalni i individualistički politički centar, budućnost nije izgledala dobro za antitotalitariste. Vajmarska Njemačka je pravi primjer toga. Tridesetih godina radikalna ljevica i radikalni desničarski nacionalisti postali su glavne političke snage. Kada su nacisti, zastupnici ideologije koja je sažimala dijelove ideologija radikalne ljevice i desnice, došli na vlast, budućnost se činila svjetlom za većinu stanovništva. No ta budućnost nije bila svjetla za tržišne liberale. Pomjerane od političkog centra danas, kao proizvod finansijske i ekonomske krize iz 2008, nije toliko intenzivno na Zapadu, kao što je bilo tridesetih. Ne želim da tvrdim da su SAD u bilo kom smislu nalik na Njemačku tih godina, ali ipak politička strujanja su istog pravca i istog smjera kao tada, iako možda ne istog intenziteta.
Britanski pjesnik iz sedamnaestog vijeka, Džon Milton, možda pjesnik koji je najviše uticao na prosvjetiteljski liberalizam i ideologiju američkih očeva osnivača, izustio je ove čuvene riječi: „Dajte mi slobodu da znam, da zborim i da razgovaram slobodno, u saglasju sa sopstvenom savjesti, iznad svih ostalih sloboda”. U doba Reformacije, kada je uticaj crkve bio sveprisutan, ovakav jedan individualista zaista je bio radikalna novina. Dvjesta godina kasnije, pjesnik koji je izustio ove riječi, već je odavno bio mrtav. No njegove ideje su bile žive među očevima osnivačima Sjedinjenih Američkih Država. Vidimo njegov uticaj na Povelji sloboda, prije svega u prvom amandmanu. Međutim, Miltonova ideja slobode, iskazana u Povelji o slobodama, je ugrožena u predsjedničkim izborima 2016. Obje strane političkog spektra imaju unutar sebe aktivne pokrete koji pokušavaju da oduzmu određena prava stanovništvu. Ko li je veći totalitarista?
SAD su država vladavine prava, gde je većina zakona inspirisana kako judeo-hrišćanskim nasljeđem, tako i idealima evropskog prosvjetiteljstva. No neki ljudi vide vjersku, „hrišćansku” desnicu, kao pokret koji se savršeno uklapa u definiciju totalitarizma danas. Ovo je sasvim razuman argument, pogotovo ako uzmemo u obzir da se Trump od nedavno protivi pravu na abortus, što se smatra antiindividualnim stavom koji Republikanska partija želi da nametne građanstvu. Protivnici desnice također tvrde da je Trumpov stav o zabrani ulaska u zemlju muslimanima koji prihvataju šerijatsko pravo, izuzetno totalitaran. Nije sasvim jasno kako Trump namjerava da ovu zabranu sprovede u djelo. No gledano i sa pravne i faktičke strane, Trump može da sprovede ovu mjeru i to opet ne bi bilo totalitarno. Kritičari dalje tvrde kako su zabrana ulaska ilegalnim imigrantima i pojačanje kontrole na granicama također totalitarne mjere. Koliko ja znam, suverenitet i dalje postoji. Sve zemlje danas postoje u sistemu suverenih država, koje su ga same prihvatile, mada je teško reći danas da je Njemačka zaista dio tog sistema suverenih država. Stoga, tvrditi da su ove mjere, koje bi Trump možda sproveo, totalitarne, nije ništa više do isprazno kritikovanje i neosnovano etiketiranje od strane ljevice. Sa druge strane desnica je sklona etiketiranju i ispraznom kritikovanju ljevice također. Ljevica sa obje strane Atlantika često voli da svoje oponente proziva fašistima, očekujući da će ta etiketa, odmah i sama po sebi, poništiti argumentaciju desnice. Istina je da Republikanska partija i partije evropske desnice nisu ništa više fašisti nego što je Bernie Sanders ponovorođeni Mao Ce Tung.
Na drugoj strani medalje, ljevica također odgovara definiciji totalitarizma i to na način do sada neviđen i radikalan u savremenoj američkoj politici. Pozivi da se cenzuriše sloboda govora, jer se ne slažu sa stavovima ljevice, ometanje skupova oponenata, jer im se ti skupovi ne dopadaju, dok u isto vrijeme pozivaju da država dobije šira ovlaštenja u uređivanju života građana, su stavovi izvučeni iz jednog distopijskog romana. No ipak ovi stavovi su sveprisutni u ovogodišnjim izborima.
Nezavisno od toga ko pobijedi, ovi pokreti širom SAD će verovatno ostaviti jedno podijeljeno društvo za „prazninom” u političkom centru. Da li će individualizam popuniti ovu prazninu? Hoće li on pobijediti totalitarizam?
Bez obzira na to koji preovladava u SAD predsjednika izbora, individualizam će prevladati i sistem neće dozvoliti bilo kojoj od strana da postanu diktatorski.
(The Bosnia Times/ americkiizbori2016.rs / author Ryan)
