KOLUMNA
Povodom posjete Baracka Obame Hirošimi
objavljujemo kolumnu najvećeg svjetskog filozofa u kojoj kaže da je prvi
nuklearni rat zamalo izbio između Pakistana i SAD, a ne Rusije i SAD ili Kine i
SAD, a za američkog predsjednika da je “izgovarao lijepe riječi o
odustajanju od nuklearnog oružja, i kombinovao ih sa planom da potroši jedan
trilion dolara na nuklearni arsenal u narednih 30 godina”
Piše: Noam Chomsky, thebosniatimes.ba
Ako bi neka vanzemaljska vrsta pisala
historiju Homo Sapiensa, mogli bi da podjele kalendar na dvije ere: PNO (pre
nuklearnog oružja) i ENO (era nuklearnog oružja). Potonja era, naravno, počela
je 6. avgusta 1945, prvog dana odbrojavanja do nečega što će možda biti
neslavni kraj ove čudne vrste, koja je razvila inteligenciju da otkrije efektne
načine da uništi sebe samu, ali – tako barem govore dokazi – ne i moralni i
intelektualni kapacitet da kontroliše svoje najgore instinkte.
Prvi dan ENO bio je obilježen
“uspjehom” Little Boya, jednostavne atomske bombe. Četvrtog dana,
Nagasaki je iskusio tehnološki trijumf Fat Mana, nešto sofisticiranijeg
dizajna. Pet dana kasnije došlo je ono što zvanična historija zove “veliko finale”, napad sa
hiljadu aviona – nemali logistički uspjeh – na gradove Japana, napad koji je
ubio na hiljade ljudi. Zajedno s bombama padali su i leci na kojima je pisalo
“Japan se predao”. Truman je obznanio predaju pre nego što je posljednji
B-29 stigao natrag u bazu.
To su bili prvi dani ENO-a. Sada, kada
ulazimo u 70. godinu, treba da sa čuđenjem razmišljamo kako smo uspeli da
preživimo. I možemo samo da pogađamo koliko je godina ostalo.
Kada je Hruščov preuzeo kontrolu nad
Rusijom 1953, shvatio je da SSSR ne može vojnički da se takmiči sa najbogatijom
i najmoćnijom državom u historiji. Ako je želio da zaustavi ekonomsko
propadanje i preokrene uništavajuće efekte posljednjeg svjetskog rata, morao je
da preokrene i trku u naoružanju. On je zato predložio obostrano smanjivanje
ofanzivnog naoružanja. Ali, buduća Kennedyeva administracija je odbacila
ponudu, i nastavila brzu vojnu ekspanziju, iako je već imala veliku prednost.
Sovjetska reakcija bilo je postavljanje
nuklearnih raketa na Kubu u oktobru 1962. Ta kriza bila je, prema riječima historičara
Artura Šlezingera, “najopasniji trenutak u historiji planete”. A
Šlezinger je bio savjetnik predsjednika Kennedya.
Ni u post-hladnoratovskom dobu akcije i
doktrina ne mogu baš da nas utješe. Clinton se vodio devizom
“multilateralno kada možemo, unilateralno kada moramo”. Ali, Clinton
je nastavio program svog prethodnika
Busha, koji je širio NATO uprkos dogovoru postignutom sa Mihailom Gorbačovim.
To i dalje ima posljedice na svjetsku politiku.
A Barack Obama izgovarao je lijepe riječi o
odustajanju od nuklearnog oružja, i kombinovao ih sa planom da potroši jedan
trilion dolara na nuklearni arsenal u narednih 30 godina. On se igrao s vatrom zarad
političke dobiti, a najveći primjer za to je ubistvo Osame bin Ladena, za koje
je i sam rekao da je nosilo “ogromne rizike”. Prvi nuklearni rat,
saznajemo to sada, umalo je izbio između Pakistana i SAD, a ne Rusije i SAD ili
Kine i SAD. Samo pukom srećom izbjegnuta je katastrofa dosad. Ali, što više
začikavamo sudbinu, to ćemo manje da se
uzdamo u čudo i sreću.
(The Bosnia Times)
