Fahrije Hoti se kriomice penje na stražnji dio kamiona Ujedinjenih naroda. Tamo mlada žena žurno otvara patentni zatvarač na bijeloj vreći. U vreći: dijelovi tijela iz masovne grobnice. Ubrzo nakon toga iz vozila je ne tjera užasan smrad, već zaposlenik UN-a traži od nje da napusti kamion.
Fahrije Hoti glavni je lik u kosovskom filmu “Zgjoi” („Košnica”), jednom od 15 dugometražnih filmova u užem izboru za Oscara u kategoriji najboljeg međunarodnog filma. Fahrije zaista postoji: ona je jedna od 140 žena iz Kruše, “Sela udovica”, koje su izgubile muževe tokom Kosovskog rata. Oni su oteti za vrijeme srpskog osvetničkog napada nakon NATO-ovog bombardiranja u martu 1999., a mnogi su pogubljeni. 63 od 241 evidentirane žrtve još se vode kao nestale.
Na Kosovu ovu 53-godišnjakinju smatraju heroinom, jer je sebi i drugim supatnicama s organizacijom “Krusha”, koju je sama osnovala, osigurala egzistenciju. Namaz od paprike koji proizvode prodaje se po cijelom Kosovu – a sada i u Njemačkoj i Švicarskoj.
“Prvobitno sam htjela snimiti film o zadruzi, ali kada sam upoznala Fahrije Hoti, shvatila sam da film mora biti o njoj”, kaže za DW redateljica Blerta Basholli. “Bila sam zadivljena njezinom ličnošću, načinom na koji je govorila, njenom vizijom poslovanja i njenom originalnošću u prevladavanju svakog izazova. Ona je za mene superheroj”, kaže Basholli.
Srušiti predrasude
U skoro 90 minuta filma kamera ostaje blizu glavne junakinje. Kosovsko-albanska glumica Yllka Gashi, koja glumi Fahrije, tumači mladu ženu koja je snažna izvana, ali krhka iznutra. Prije dvadeset godina je na Kosovu, posebice u seoskim dijelovima, bilo teško zamisliti žene koje se brinu same o sebi. Ona žena koja se pak unatoč svemu na to usudila bila je izložena glasinama i preziru patrijarhalnih seoskih zajednica i smatrana je “kurvom”.
Neke scene u filmu podsjećaju na vesterne – samo što se ovdje ne radi o John Waynu koji pred seoskim pubom veže svog konja i tako privlači pažnju svih, već je riječ o Fahrije u njenom autu, koja se usudi sama voziti. U jednoj od scena bačen je kamen, razbijeno staklo na autu. No, Fahrije se ne krije, nastavlja dalje – čak i ako je zbog toga vrijeđaju.
Odrastanje uz vesterne
Zapravo, vesterni su bili omiljeni filmovi redateljice Basholli kad je bila dijete. Gledala ih je s ocem: “Sviđali su mu se jer su imali izražajne slike i malo riječi”, prisjeća se 39-godišnjakinja u intervjuu za DW. “Tako si se mogao koncentrisati na film bez stalnog gledanja u titlove”, kaže ona.
Godine 2001., sa 18 godina, Basholli je upisala filmsku akademiju u Prištini. Filmski znalci prvi put su je primijetili pet godina kasnije s njenim kratkim dokumentarnim filmom “Ogledalo, ogledalo”. Tema: seksualizirana slika žena u televizijskim programima u poslijeratnom Kosovu. Godine 2011. njena kratkometražna komedija “Lena i ja” dobila je nagradu na First Run Festivalu u New Yorku.
Prvi dugometražni film
“Zgjoi” je njen prvi dugometražni film. Od svjetske premijere na Sundance Film Festivalu 2021. ovaj film, koji je nastao u koprodukciji Švicarske, Albanije i Sjeverne Makedonije, osvojio je 16 nagrada, uključujući tri na Sundanceu. To je jedini film sa Zapadnog Balkana koji je ušao u uži izbor za najvažniju svjetsku filmsku nagradu Oscar.
Basholli je namjerno izostavila mnoge scene koje su se dogodile pravoj Fahrije tokom rata. Redateljica ne pokazuje kako je Fahrije 1999. bila primorana gledati kako su srpske paravojne formacije zatvarale stanovnike Kruše u džamiju; niti kako je srpski vojnik prodrmao Fahrijevog tromjesečnog sina prije nego što je dopustio da ona i njena djeca pobjegnu u Albaniju u zamjenu za novac. „Nije riječ o ženama kao žrtvama rata, već o njihovoj beskrajnoj snazi,” kaže redateljica.
Uzor cijeloj generaciji kćeri
“Dok sam radila na filmu, često sam razmišljala o Fahrije. Nakon što su borbe završile, ona se vratila u svoje selo s dvoje male djece i pronašla srušenu kuću. Muž joj je nestao. Morala se brinuti o djeci – i svi muškarci u selu su bili protiv nje. Njena snaga me jako motivirala da završim ovaj film unatoč mnogim poteškoćama”, kaže Basholli, koja je i sama majka dvoje djece. “Fahrije je stalno ustajala. I ti ćeš to također učiniti – i završiti ovaj film, rekla sam sebi”, kaže Basholli.
Za najmlađu europsku državu odabir kosovskog filma za uži izbor Oscara dovoljan je razlog za slavlje. “Fahrijina priča je reprezentativna za mnoge druge majke i bake koje su patile tijekom rata, preživjele silovanje i nastavile dalje”, kaže Basholli, koja je i sama tokom rata neko vrijeme provela kao izbjeglica u Njemačkoj. “U Njemačkoj se za njih kaže žene iz ruševina.”
(TBT, DW)
